PIŠE DUBRAVKO GRAKALIĆ
Sudbina Uljanika je tužna priča. Sindikalna politika još je tužnija
Dugotrajna krizu u Uljaniku pokazala je, između ostalog, i (ne)sposobnost sindikalnih središnjica da se bave svojim bazičnim zanatom – zaštitom radnika i radnih mjesta te općenitog prava na rad. Na primjeru Uljanik grupe, kako pulskog brodogradilišta tako i riječkog 3. maja, vidljivo je da su sindikati i njihovi lideri najsmušeniji od svih, bez obzira pripadaju li Sindikatu metalaca, Sindikatu Istre, Kvarnera i Dalmacije ili nekoj trećoj sindikalnoj centrali. Sindikalni lideri i „lideri” svakog se dana natječu u davanju što žešćih izjava – jer ipak treba opravdati sve te članarine koje su godinama sabirane – da pri tome ne vode računa niti o onome što su oni sami rekli jučer, da se o nekoj dosljednoj politici i ne govori.
Najnovija izjava Marine Cvitić, predsjednice Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacija, da Danko Končar „nije i ne može biti strateški partner u restrukturiranju Uljanika” samo je posljednja sindikalna izjava bez pokrića. Ako i zaboravimo da su sindikalni predstavnici u Nadzornom odboru Uljanik Grupe podržali izbor Danka Končara i tvrtke Kermas za partnera, nikako ne smijemo izgubiti iz vida da se nijedan drugi „strateški partner” nije pojavio na porti pulskog brodogradilišta.
Sigurnim i ozbiljnim partnerima ne smatraju se najave iz Banskih dvora gdje su javnosti prodavali spinove o interesu u Kini, Ukrajini, Njemačkoj i Italiji za Uljanik i(li) 3. maj – od kuda za sada ni pisma namjere o potencijalnom poslu nisu prispjela. Ozbiljno partnerstvo nije ni (besplatno?) savjetovanje sindikalnih čelnika Trećeg maja od strane uprave Brodosplita kako da se izvuku iz čeličnog stiska Uljanika, riješe dugove pomoću Centra za restrukturiranje i prodaju i dignu jedra za slobodnu plovidbu prema Splitu.
Sindikati čiji su „lideri” sjedili u nadzornim odborima i godinama nisu primijetili da im brod tone i zvone zvona, alarm za uzbunu su podigli tek kad nije sjela prva plaća. Kad su je dobili, proglasili su slobodan dan da se „odmore od štrajka”, pa su se vratili na posao kojeg više nije bilo. Knjiga narudžbi se ispraznila, materijala je ponestalo, a sindikati su se dvojili između štrajka i nerada u radno vrijeme, jer nema ni posla ni plaće.
Sudbina Uljanika i njegovih radnika tužna je priča. Sindikalna politika koja se uz nju plete još je tužnija. Sindikati koji su jučer bili za Končara danas su protiv, iako drugog partnera nema na vidiku. Lideri sa zviždaljkama zvižde u prazno, ali mijenjaju melodiju. Traži se partner koji će omogućiti nemoguće, napuniti bušte, prepuniti knjigu narudžbi i sačuvati svaki metar Arsenala da na njega ne bi kročili turisti ili netko drugi tko troši novac. Traži se partner koji će konzervirati Uljanik i, ako je ikako moguće, njegove sindikalne lidere koji su već pokazali što znaju.
********************************************************************************
Još uvijek kruži onaj istarski glas na tanko i na debelo, čiji se eho, nad Pulom, odbija od gradskog groblja do Uljanika .
Prvi,koji je restruktiran još od kada čovjek postoji, živeći tako na najdebljem zalogaju grada Pule. Potonji, Uljanik, koji to krstno restruktuiranje još uvijek isćekuje za zebnjom.
Obojici tek preostaje da zabugare:
Uprava Uljanika prizivljući Svevišnjeg, na debelo, a njegovi Borbeni Sindikati uskoknu svojim tananim piličim pijukanjem, ispred stubišta Državničke Jazbine.... Metropolnog Štako-Raja .
Obojici tek preostaje da zabugare:
Uprava Uljanika prizivljući Svevišnjeg, na debelo, a njegovi Borbeni Sindikati uskoknu svojim tananim piličim pijukanjem, ispred stubišta Državničke Jazbine.... Metropolnog Štako-Raja .
Netko je davno bio rekao:
" K'o crv sam što zemlju ždere, (,,,)
" K'o crv sam što zemlju ždere, (,,,)
sve dok putnikova stopa ne prignjeći ga... - i pokopa "
Nema komentara:
Objavi komentar