On je blefer i neće pokrenuti rat, a mi ćemo strpljivo graditi pobjedu
SAD je u pat poziciji, a jasno mu je da diplomatski ne može postići gotovo ništa: Rusija i Kina neće dati na Iran. Ratna opcija je preopasna jer bi se Iran osvetio na američkim interesima na Srednjem istoku: Sirija, Libanon, Jordan, Saudijska Arabija, Irak, Afganistan. Sigurno smo i zaboravili nekog.
Za nekoga tko vjeruje u slučajnosti ovo je idealna situacija: ovaj tekst sam počeo pisati u nedjelju 22. rujna navečer i, kao i uvijek, odlučio sam pogledati “još jedan izvor”. I onda pravo iznenađenje: 22. rujna, samo ujutro, Irak je napao 10 zračnih luka u Iranu. Što se vodi kao službeni datum početka iračko-iranskog rata koji će završiti osam godina kasnije s do danas nepotvrđenim brojem žrtava: sigurno velikim, neki kažu i više od milijun.
Ovaj podatak baca dodatno svjetlo na trenutačnu krizu koja hara Perzijskim zaljevom. Onu, koja je počela još 1979. godine Islamskom revolucijom i prošla kroz razne oblike koji su dovodili do brojnih posljedica na lokalnoj i regionalnoj razini. Pa se tako opet opredmetila prije desetak dana kad su iz zraka pogođeni pogoni najveće svjetske naftne kompanije Aramco. I nakon koje se otvara pitanje: hoće li na trideset i devetu obljetnicu početka još jednog besmislenog rata (malo je u svjetskoj povijesti bilo smislenih ratova, Drugi svjetski je to svakako bio zahvaljujući pobjedi antifašističkih i antinacističkih snaga) izbiti novi. Samo što bi se promijenio jedan od sudionika: umjesto Iraka bila bi to Saudijska Arabija i teško da bi bilo kopnenih borbi. Dvije zemlje ne graniče, a ekspedicijski pohodi postaju dio vojne povijesti. Teorija međunarodnih odnosa izbjegava termin predviđanje, jer to rade meteorolozi, pa i oni, iako su prirodna znanost, pogriješe. U slojevitom sustavu međunarodnih odnosa radije se stoga govori o procjeni.
Već i površan pogled na globalne odnose pokazuje da trenutačno nije vrijeme koje bi išlo na ruku izbijanju ratova, onih tradicionalnih koje danas stručnjaci vole zvati kinetičkima: uz topničke pripreme terena, tenkove koji jure poljima, a prati ih pješadija. Zato traju oni trgovački, ratovi sankcijama, ratovi riječima, pa asimetrični, kibernetički, hibridni. No, malo je vjerojatno da bi se netko odvažio na rat koji bi mogao izazvati globalni tektonski poremećaj. Iako Saudijci ne biraju riječi: “Ako istraga pokaže da je prošlotjedni napad na saudijska naftna postrojenja došao iz Irana, Kraljevina Saudijska Arabija smatrat će to ratnim činom, no Rijad trenutačno ide u smjeru mirnog rješenja”, rekao je u nedjelju visoki saudijski dužnosnik, a prenosi Hina vijest Reutersa.
Iz Washingtona je u subotu stigla sljedeća informacija: “Američki predsjednik Donald Trump odobrio je slanje američkih vojnika u Saudijsku Arabiju radi jačanja zračne obrane te zemlje nakon napada dronova prošle subote na tamošnja naftna postrojenja, za koje Washington okrivljuje Iran, a Teheran niječe odgovornost. Pentagon je u petak priopćio da će u Saudijsku Arabiju biti poslan umjeren broj vojnika, a priroda njihova djelovanja bit će primarno obrambene prirode. Američki general Joseph Dunford, zapovjednik glavnog stožera, rekao je da razmještaj neće uključivati tisuće vojnika, no nije htio govoriti detaljnije o tome.” Iz Bijele je kuće otišao John Bolton, nema više ratnih bubnjeva. I treća vijest: “Iranski predsjednik Hasan Rohani predstavit će tijekom ovog tjedna na Općoj skupštini UN-a u New Yorku plan stvaranja sigurnog okruženja u Perzijskom zaljevu u suradnji s drugim zemljama u regiji.”
Tri ključna aktera u cijeloj priči imaju stavove koji su korijenski različiti. Kad bismo ih pretvorili u vektore, bilo bi jako teško doći do njihovog zbroja. No, iz svega navedenog ipak je vidljiva nit koja se provlači kroz stajališta svih triju zemalja: pričekat ćemo s ratom.
Iran je pak napravio korak više i najavio inicijativu koja bi mogla donijeti stabilnost Zaljevu. Vrijedi se prisjetiti da je Rusija prije nekoliko mjeseci također nudila ideju nove sigurnosne arhitekture u regiji, ali nije bilo adekvatnog odgovora. Konačno, upravo je Donald Trump ponudio stvaranje regionalne sigurnosne zajednice - plan je odmah dobio ime Arapski NATO. Problem je bio u tome što je američki prijedlog išao u smjeru formiranja koalicije koja bi obuzdavala Iran.
Na takvim je temeljima teško graditi sigurnosnu arhitekturu. Posebno kad među predviđenim članovima grupacije nema suglasja. Naime, Vijeće za suradnju zemalja Zaljeva (GCC) osnovano je 1981. godine, brzo nakon Islamske revolucije u Iranu s jasnim ciljem: okupiti manje zemlje Zaljeva pod zaštitom Saudijske Arabije i posljedično SAD-a te ih zaštititi od iranskog negativnog utjecaja. Ali, GCC se doslovce raspao prije dvije godine kad je Saudijska Arabija pokrenula izolaciju Katara koja nije dala učinka. Već je ojačala veze Irana i Katara, Oman je ostao na svojim položajima dobrih odnosa sa svima, a UAE i Kuvajt su također ojačali veze s Teheranom. I tako je “Arapski NATO” propao.
Iran je tako ostvario taktičku prednost pred Rijadom i Washingtonom. Jer, još nitko nije dokazao da je napad izveden s iranskog ozemlja, a Teheran tvrdi da je spreman na razgovore o sigurnosti. I u to ne treba sumnjati, koliko god Iranci znali biti prijetvorni. Strateški je imperativ Islamske Republike osigurati regionalni superioritet i u tome je postigla lijepe uspjehe: kontrolira Libanon preko Hezbolaha, ima produljenu, iako ne uvijek vjerodostonju ruku u stisku Izraela preko palestinskog Hamasa, drži u šaci sirijskog predsjednika Bašara al-Asada, preko šijitskih milicija, od kojih su mnoge postale stranke, kontrolira politiku u Iraku, u Bahreinu i Saudijskoj Arabiji ima moćno oružje - šijitske skupine - a u Jemenu je preko Hutija razbila ratni pohod Saudijske Arabije. U toj se zemlji odvija izuzetno važan proces: snage koje će kontrolirati luku Hodeida imat će kontrolu nad prolazom Bab el-Mandeb. Ako to budu Hutiji, Iran će biti jedina zemlja koja kontrolira dva od tri najvažnija prolaza za promet svjetskom naftom: Hormuz i Bab el-Mandeb (treći je Malajski prolaz).
No, Iran ne želi rat u koji bi bila uvučena Islamska Republika. Rat s Irakom ostavio je bolan ožiljak na 40-godišnjoj povijesti ove države i ona nikako ne želi izravni sukob bilo s kim. A ponajmanje sa Saudijskom Arabijom. Jer, kako smo naveli, Teheran je u potpunosti regionalno nadigrao vahabitsku kraljevinu.
Iranski strateški cilj je vratiti se u stanje bez sankcija. I to je jedina točka u kojoj se u potpunosti slažu vrhovni religijski vođa Ali Hamnei i predsjednik Hasan Rohani. Koji se smatraju simbolima radikalno konzervativne i struje koja je spremna na promjene. Iako je unutarnja situacija u Iranu bitno kompleksnija: dovoljno je samo spomenuti Kurde i Afganistance koji su se doselili. A tu je i sunitska manjina.
SAD je u odnosu prema Iranu napravio niz strateških pogrešaka. Od kojih ćemo za potrebe ovog članka navesti samo jednu: Washington je smatrao da će taktikom “maksimalnog pritiska” (maximum pressure), dakle koristeći uistinu respektabilan sustav moćnih sankcija dovesti do unutarnjih previranja u Iranu. Lako se može zaključiti da je iza takve odluke stajao donedavni Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton. Ali, koliko god Bolton bio moćan, postavlja se pitanje kako nitko nije upozorio na bjelodanu činjenicu: Iran će na “maksimalni pritisak” odgovoriti “maksimalnom strpljivošću” (maximum patience).
I upravo će pritisak kohezivno djelovati na sve zavađene struje u društvu. Naime, nakon što je u ljeto 2015. godine potpisan JCPOA, što je akronim sporazuma koji volimo zvati “o iranskom nuklearnom programu”, sankcije su počele nestajati. Posljedica: došlo je do niza pobuna protiv teokratskih ograničenja. Žene su tražile pravo da hodaju bez marama, mladi su tražili veća prava, društvo se pokrenulo potaknuto vidljivim poboljšanjima. A onda je sve to stalo, europske su tvrtke pobjegle, otvaranje je blokirano. Društvo se opet našlo pod prijetnjom i zanemarilo je svoje partikularne interese. Nacionalni je došao na prvo mjesto.
A onda se pokazalo da je Trumpova retorika obrnuto proporcionalna njegovoj strateškoj odlučnosti. Iranci su pročitali Trumpa koji se hvalio da je nepredvidljiv. A uistinu je izuzetno predvidljiv. On ne želi novi rat. Sljedeći je korak bio slijed pozitivnih okolnosti koje iskusni analitičari i planeri u Teheranu nisu mogli samo tako pustiti da prođu, a da se oni njima ne okoriste: saudijska naftna kompanija Aramco najavila je da će pokrenuti proces izlaska na burze (IPO), u Izraelu su se održavali izbori, mirovni pregovori u Afganistanu su doživjeli spektakularan krah zbog sukoba unutar američke administracije, John Bolton je dobio otkaz, saudijski je kralj svom drugom sinu dao da bude ministar nafte, a Francuska je uprla sve snage da diplomatskim putem omogući Iranu da se vrati na svjestko tržište.
Udar na postrojenja Aramcoa je izravna posljedica svega navednog. I potvrda da je Tehran spreman svoju “maksimalnu strpljivost” odvesti na razinu “maksimalne eskalacije”.
Jer, ni kad je srušena američka besposadna letjelica nije bilo reakcije. Možemo, dakle, gristi i dalje, tako dugo dok ne natjeramo SAD da opet sjedne za pregovarački stol. SAD je u pat-poziciji, a jasno mu je da diplomatski ne može postići gotovo ništa: Rusija i Kina neće dati na Iran. Ratna je opcija preopasna jer bi se Iran osvetio na američkim interesima na Srednjem istoku: Sirija, Libanon, Jordan, Saudijska Arabija, Irak, Afganistan. Sigurno smo i zaboravili nekog.
Steven A. Cook iz Council of Foreign Affairs bit će kristalno jasan: “Ovo je trenutak koji određuje budućnost Srednjeg istoka.” (terminološko pojašnjenje: Bliski istok podrazumijeva Siriju i Libanon, te Izrael i Jordan, bivšu Palestinu i Jordaniju; srednji istok prostor od Crvenog mora pa do rijeke Ind). I potpuno je u pravu. Američka doktrina na prostoru Bliskog i Srednjeg istoka je glasila: “Osigurati dotok energenata, jamčiti sigurnost Izraelu i onemogućiti bilo koju državu ili skupinu država (ovdje sada treba dodati i nedržavne aktere) da zaprijeti ostvarenju prvih dvaju interesa.” Rastakanje te doktrine započeo je Barack Obama kad je ušao u otvoreni sukob s Izraelom oko Irana te postigao JCPOA. Prijetnja energetskoj sigurnosti je realna, ali se primarno odnosi na zemlje Azije koje su glavni kupac zaljevske nafte. Prije svega Kina. Što sada neće pretjerano zabrinjavati Washington.
Trump je, kad je riječ o Iranu, imao uistinu dobru ideju: ograničiti iransko djelovanje preko njegovih, gore nabrojenih posrednika. Što je, između ostalog, ostvarenje treće točke doktrine. Da se u razgovore krenulo s drugih pozicija, a ne pritiskom nakon američkog izlaska iz JCPOA, možda bi se tu nešto i moglo postići. Sada, nakon što je Iran pokazao da može baciti na koljena Saudijsku Arabiju, nema govora o tome da bi Teheran pristao i na kakve razgovore o prekidu svojih veza, primjerice, s Hezbolahom. A to je jako loša vijest za cijelu regiju. I globalno ako se zna da je Hezbolah aktivan primjerice i u Latinskoj Americi. Da je prije nekoliko godina izveo teroristički napad u Bugarskoj. Na izraelske državljane.
Roula Khalaf je u Financial Timesu lapidarno sumirala: “Niti je izučavao povijest niti se bavi detaljima. Ali, sada (Trump) na teži način otkriva da je na Srednjem istoku lakše pokrenuti krizu nego je kontrolirati, da ne govorimo o rješavanju krize.” Roula Khalaf asocirala je na “Trumpovu doktrinu” u unutarnjim poslovima u SAD-u kako su je opisali analitičari: “On prvo izazove krizu, zatim za nju optuži medije, demokrate ili nekog trećeg, a kad ispuca svoj retorički arsenal, nastavi kao da se ništa nije dogodilo.
Takvo nešto ne prolazi sa Sjevernom Korejom, a kako će onda s velikim, moćnim i u razinim ratovima, borbama i prijetnjama prekaljenim Iranom. Konačno, Trump ima ozbiljan problem kod kuće sa Saudijskom Arabijom: mnogi u Kongresu, pa i republikanci, smatraju da je previše sklon Rijadu, zamjeraju mu što nije oštrije reagirao na ubojstvo Jamala Khashoggija, iza kojeg stoji dvor, te što nije izvukao SAD iz rata u Jemenu.
Iz svega navedenog može se izvući zaključak da kinetičkog rata vrlo vjerojatno neće biti. Ali, raznih asimetričnih, hibridnih i kibernetičkih marifetluka svakako hoće.
I, konačno, pitanje koje, kao glavni urednik Euractiv.hr, moram postaviti: a gdje je tu Europska unija? Spomenuta Francuska ovdje djeluje samostalno. A sve se zbiva na vratima Unije. Možda ipak Ursula von der Leyen napravi nešto. Možda. Ili će nam budućnost krojiti drugi. Kina među prvima. I Trumpovi.
Nema komentara:
Objavi komentar