Kapitalistički manifest
Dokument koji zbunjuje poslovnjake: Možemo li vjerovati najavi humane preobrazbe biznisa
Dioničarska demokracija činila se svojedobno dobrom idejom. Umjesto toga dobili smo dioničarski apsolutizam. Tako Andrew Ross Sorkin u New York Timesu započinje svoj prikaz nedavnog sastanka lidera američkog biznisa koji je završio potpisivanjem po mnogima “revolucionarnog dokumenta” koji bi se mogao pokazati prijelomnim za budućnost kapitalizma kao sustava. Ili ne bi.
Stavovi su oštro podijeljeni. Dok neki u dokumentu nastalom na poticaj utjecajne washingtonske konzervativne lobističke udruge Business Roundtable koji su potpisali lideri 181 ogromne i utjecajne korporacije vide humanizaciju kapitalizma i radikalan odmak od liberalne filozofije Miltona Friedmana, drugi tu prepoznaju tek znak da je na vrhu piramide američkog korporativnog biznisa zavladala panika od mogućih promjena koje stižu s valom trumpovskog populizma, ali i još radikalnijih, kakve najavljuje sve življa nova američka ljevica.
Izjava koja je uzburkala duhove
Što, dakle, piše u kratkoj izjavi lidera američkih korporacija koja je 19. kolovoza uzburkala duhove gotovo jednako kao i tisuću stranica debeo Kapital za 21. stoljeće Thomasa Pikettyja u kolovozu 2013.
“Business Roundtable redefinira svrhu korporacija kako bi promovirao ekonomiju koja služi svim građanima Amerike”, stoji u zaglavlju priopćenja upućenog javnosti. Dalje slijedi kako “Amerikanci zaslužuju ekonomiju koja svakoj osobi dopušta uspjeh putem napornog rada i kreativnosti kako bi vodila život pun značaja i kreativnosti”. Uz još nekoliko opaski o presudnoj važnosti slobodnog otvorenog tržišta i vitalnoj ulozi biznisa u ekonomiji (kreiraju radna mjesta, potiču inovativnost i donose osnovna dobra i usluge…), dokument donosi zajedničku izjavu korporativnih lidera u kojoj se naglašava kako bi svaka velika kompanija, osim što služi vlastitim ciljevima, trebala biti posvećena dobrobiti svih sudionika u procesu ostvarivanja dobiti. Ukratko:
“Obavezujemo se isporučiti vrijednost svojim kupcima čija očekivanja uvijek moramo ispuniti ili premašiti. Obavezujemo se ulagati u svoje zaposlenike putem poštenih naknada i kroz potporu u njihovu daljnjem obrazovanju. Podupiremo različitosti, uključivost, dignitet i međusobno uvažavanje. Poslovat ćemo pošteno i etično s našim dobavljačima. Bit ćemo dobri partneri drugim kompanijama, velikim i malim, koje nam pomažu da ispunimo svoje misije. Podupirat ćemo zajednice u kojima radimo, cijeniti ljude i štititi okoliš prihvaćanjem održivih poslovnih praksi. Generirat ćemo dugoročnu vrijednost svojim dioničarima, čijim se kapitalom koristimo kako bismo ulagali, rasli i dalje se inovirali. Obvezujemo se da ćemo u odnosu s njima biti transparentni i učinkoviti. Za nas je ključan svaki od sudionika u našem biznisu. Obvezujemo se da ćemo donositi vrijednost svima njima, za budući uspjeh naših kompanija, naših društvenih zajednica i naše zemlje.”
Da datum ne piše u zaglavlju (19. kolovoza. 2019.) čovjek bi lako pomislio da je riječ o nekoj od starih povelja UN-a, uvijek krcatih velikim općim istinama. Međutim nije, riječ je o dokumentu izašlom iz laboratorija Business Roundtablea, a tu već imamo problem uvjerljivosti.
Promjena kože?
Može li udruga koja se od sedamdesetih godina prošlog stoljeća kontinuirano uspješno opirala radu radničkih sindikata i prosindikalnom zakonodavstvu, koja je zaustavila osnivanje agencije za zaštitu potrošača, koja se borila protiv promjena u korporativnom upravljanju kojima bi se povećala odgovornost top menadžera dioničarima, protiv podizanja minimalne plaće na nacionalnoj razini, protiv zakona kojima je cilj bio usporavanje klimatskih promjena, a koja je istovremeno glasno podupirala odluke vrhovnog suda protiv potrošača i korporativno financiranje političkih kampanja (kao način zajamčene slobode govora) odjednom promijeniti kožu i postati zaštitnikom ugroženog američkog radništva, američke srednje klase, a onda i korporativnom bezobraštinom ugnjetenih potrošača?
To pitanje je, uz duboku sumnju u iskrenost namjera Roundtablea, prvi postavio Bloombergov kolumnist Barry Ritholtz, ali moglo se, iako u blažoj formi pročitati i na stranicama Washington Posta, čiji je vlasnik Jeff Bezos, osnivač Amazona i najbogatiji čovjek na planetu ujedno i jedan od potpisnika izjave.
To nije revolucija, to je samo priznavanje općepoznate istine, možda i djelomično priznanje poraza, napisao je u Postu James R. Copland direktor za pravna pitanja u njujorškom, također konzervativnom, think tanku Manhattan Institute for Policy Research. Činjenica je da nijedan biznis ne može dugoročno preživjeti bez pozitivne suradnje sa svojim dobavljačima, zaposlenima i kupcima. Presudan utjecaj dioničara na rad kompanije, međutim, ne može se jednostavno ukinuti jer je utvrđen zakonom još 1919. Tada je naime Vrhovni sud države Michigan odbacio kao nezakonitu nakanu Henryja Forda, osnivača Ford Motor Company, da kompaniju vodi “u opću korist, na dobrobit čovječanstva” i presudio da “svaka poslovna korporacija treba biti organizirana i vođena s primarnim ciljem donošenja dobiti dioničarima”.
Odgovornost biznisa
Timesov Sorkin ipak se pokazao blažim kritičarom. Po njemu, zajednička izjava koja stiže iz najvećih američkih korporacija donosi značajnu i dobrodošlu promjenu. Točno je, kaže, da je lako posumnjati u iskrenost potpisnika izjave, ali ona bi ipak mogla biti početak promjene. Bude li je, to nas vjerojatno neće odvesti prema nekom novom razdoblju, više će to biti pokušaj novog početka povratkom na staro. Još je Adolf A. Berle, član “trusta mozgova” predsjednika Franklina Roosevelta, svojim za tadašnje razdoblje ključnim akademskim radom “Moderna korporacija i privatno vlasništvo” 1932. postavio temelje korporativnih načela, prema kojima su korporacije bile dužne raditi u korist svih sudionika zajednice koja ih je podržavala. To je, podsjeća Sorkin, bilo razdoblje organiziranog rada, korporativnih mirovinskih planova, vrijeme kada se za odlazak u mirovinu poklanjao zlatni sat, a kompanije su značajan novac investirale u razvoj svojih zajednica. Pitanje je, naravno, možemo li danas vratiti taj osjećaj međusobne povezanosti koji se izgubio negdje početkom sedamdesetih, kad je sve veći broj menadžera podlegao pohlepi i sve veći dio novca namijenjenog zajednici preusmjerio u vlastite džepove.
Gubitak povjerenja u Berleov sustav “odgovornog upravljanja” podudario se s uzletom Čikaške škole ekonomije i tamošnjeg kruga liberalno usmjerenih ekonomista okupljenih oko Miltona Friedmana, profesora ekonomije koji je od sredine šezdesetih bio najglasniji protivnik intervencionističke, “socijalno osviještene” ekonomske politike Johna Maynarda Keynesa. Friedman je zagovarao profit kao jedinu pravu svrhu biznisa. “Što znači fraza da ‘biznisi imaju odgovornosti’? Poslovni ljudi koji govore o društvenoj odgovornosti biznisa ignorantske su marionete intelektualnih snaga koje već desetljećima pokušavaju minirati naše slobodno društvo”, napisao je u kolumni za New York Times 1970. Šest godina poslije dobio je Nobelovu nagradu i, iako je nagodinu otišao u mirovinu, ostao vodećim ideologom libertarijanski (“neoliberalno”) nastrojenih lidera.
Trumpovsko-populističko-ljevičarski politički koktel
Od tada pa do danas dioničari kompanija na svojim skupštinama biraju predsjednike uprava za koje smatraju da će biti spremni bez milosti rezati broj zaposlenih, stiskati korporativne budžete, ali i upuštati se u rizike koji imaju potencijal da donesu veliku zaradu. U to vrijeme značajan broj korporacija ukinuo je izdvajanja za mirovine svojih zaposlenih (prebacio ih je njima na teret, ali i na volju). Profiti su rasli, dioničarstvo je cvjetalo, skupa s dioničarima profitnih kompanija. Izgubio se, međutim, osjećaj američkog zajedništva. Bijes javnosti prvo je, mnogima neočekivano, na vlast doveo Donalda Trumpa, a onda oživio i druge duhove populizma i, što je za prosječnog Amerikanca najstrašnije, oživio je u SAD-u već davno zaboravljenu ljevicu. Prvo je bio samo Bernie Sanders, koji se pokazao ozbiljnim kandidatom u predsjedničkoj utrci, sada su uz njega, vjerojatno prestarog da bude izabran na kraju 2020., u utrci i Alexandria Ocasio-Cortez i, za populiste i “postfridmanovce” još opasnija, Elizabeth Warren, demokratska senatorica iz Massachusettsa koja je stala iza prijedloga “Zakona o uračunljivom kapitalizmu”, dosad najradikalnijeg prijedloga koji se našao pred kongresnicima (krajem 2018.) a koji bi menadžere velikih kompanija obavezao da javnu korist od rada kompanija kojima su na čelu pretpostave maksimiziranju dobiti dioničara. Warren je već objavila svoj ulazak u predsjedničku utrku.
Upravo taj je zastrašujući trumpovsko-populističko-ljevičarski politički koktel nagnao članove Business Roundtablea, inače tvrde zagovornike liberalne ekonomske doktrine, da pribjegnu izradi zajedničkog dokumenta kakav je objavljen prošli ponedjeljak. Strah od mračnih scenarija za budućnost Amerike, od ostanka Trumpa do radikalnih skretanja udesno ili ulijevo, pokazao se dovoljno jakim da 181 najtvrđi i dosad najbeskrupulozniji menadžer (uz nekoliko rijetkih iznimaka) potpiše papir na kojemu zapravo priznaje mrlje na vlastitoj savjesti i skrušeno obećava da će se popraviti.
Sada ostaje pitanje zašto su ipak neki od velikih uskratili potpis i zadržali pravo da ostanu suzdržani od buđenja nove savjesti. Među onima koji nisu potpisali lideri su korporativnih divova poput Blackstone Grupe, General Electrica i Alcoe. Ono što najviše pokazuje na manjak povjerenja u prošlog ponedjeljka objavljeno novo buđenje savjesti jest izostanak potpore američkog Vijeća institucionalnih investitora i značajnog broja najvećih mirovinskih fondova koji su prvi javno odbacili bilo kakvu povezanost s prošlotjednom izjavom.
“Odgovornost prema svakome znači odgovornost nikome”, jasna je bila poruka Vijeća investitora. Na vladi je, poručili su, a ne na kompanijama, da se brine za socijalne probleme građana.
Nema komentara:
Objavi komentar