GLOBALNA REPONJA - HRVARSKA JOŠ JEDAN KORAK U NATRAG

PIŠE NINO ĐULA

KAKO SE STIEROV 'ANTIKLIJENTELIZAM' IZGUBIO PO PUTU Baš sve je bilo krivo u prvom istupu 'trojnog pakta' protiv Plenkovića

AUTOR: 
• • Nino Đula
 OBJAVLJENO: 
• 26.01.2020. u 13:17

CROPIX

Antiklijentelizam jedina je riječ koja nedostaje u zakletvi HDZ-a. Davor Ivo Stier bio je jedini HDZ-ovac koji je uporno koristio taj pojam. Ta poruka bila je ujedno ono jedino što je Stiera bitno razlikovalo od svih ostalih pretendenata na mjesto šefa HDZ-a. Štoviše, to je bilo obećanje koje je njemu samome pomagalo prikriti brojne osobne nedostatke koji su mu priječili prodor u najvišu sferu politike.

I onda je, u subotu točno u podne, antiklijentelizam najednom nestao iz proklamacije HDZ-ove unutarnje opozicije, a Stier se izmaknuo u stranu, odbacio dugo građen politički identitet, i to u korist jedne prilično izlizane, već toliko puta iskorištene priče o retuđmanizaciji Hrvatske i klizanju lijevo-desno, štogod ta priča danas značila.

Kad nemaš što reći, pokaži sliku prvoga hrvatskog predsjednika.

Kad ne možeš u prvi plan gurati poruku da si protiv korupcije i klijentelizma - jer tko zna čija će ti sve pomoć trebati po putu - tad još malo lešinari nad prije 21 godinu umrlim predsjednikom.

Eto, i nakon tako dugog krčkanja, dodavanja začina i podgrijavanja, Plenkovićeva oporba servirana je mlaka, neukusna i neprobavljiva. Mora da su u konkurentskoj političkoj kuhinji Andreja Plenkovića smjesta bili otvorili šampanjac.

Sve je bilo pogrešno u ovom posljednjem tobožnjem udaru na Plenkovića. I teze, i vrijeme, i mjesto, i način, i frontmen.

Antiklijentelizam je i te kako bio tema na kojoj se moglo ustrajati u oponiranju dosadašnjima pa i današnjem vodstvu HDZ-a. No to traži hrabrost i iskrenost. Problemi koje Plenković ima s ministrima, a još više nemogućnost da se trajno emancipira i od Bandića i od HNS-a, otvaraju prostor za građenje priče o novom HDZ-u. No to očito ipak ne bi bio HDZ prema mjeri Stiera, Kovača i Penave, niti onih koji ih sa strane ohrabruju i podržavaju. Njihova priča počinje i završava na Plenkoviću i Tuđmanu: nećemo Plenkovića, hoćemo Tuđmana.

Oni sami nemaju, pak, ni jedne nove, neočekivane rečenice.

Prvo, trenutak za izlazak s "novom" platformom upravo je katastrofalan. Inicijativa je kompletno zasjenjena aferama ministra Kujundžića, i k tome je sasvim očekivano da će se ta stvar rasplesti njegovim izbacivanjem iz Vlade, što bi se na kraju, bez obzira na toliko odgađanje, pribrojalo kao plus Plenkoviću. Dok ovi "novi" ostavljaju "antiklijentelizam" po putu, Plenković s Kujundžićem ipak odbacuje još jednu krhotinu klijentelizma.

Drugo, beskrvni nastup trojice izazivača šalje na energetskoj razini užasnu komunikacijsku poruku. Plenkoviću se non-stop predbacuje kako je trom, suh u izričaju, uspavljujuć i anemičan, a onda se pojavi trojac koji je na pojavnoj razini sve to, pa još i malo gore.

Treće, Kovač bi kao predvodnik trebao izgledati kao sušta suprotnost Plenkoviću, no on kao da se trudi da mu što više nalikuje, koristeći antipatičan jezik birokrata, iz kojeg je u subotu parajuće za uši iskočila riječ "abruptan", za što u hrvatskom jeziku ima barem pet primjerenijih riječi: neobuzdan, nagao, grub, neugodan, osoran, neuglađen...

Četvrto, način razgovora Plenkovićeve opozicije također je krajnje problematičan. Ivan Penava nekontrolirano se naljutio već na prvo novinarsko pitanje, pokazujući stil i narav kakvi u svakom pogledu više pripadaju lošoj prošlosti nego boljoj budućnosti HDZ-a.

Ako je to taj HDZ koji se dugo i promišljeno pripremao, onda najmanje razloga za zabrinutost ima Plenković, a najviše Hrvatska.