"Heraklit je bio ponosan, a kad jedan filozof ima ponosa, onda je to veliki ponos. Njegovo delanje nikad ga ne upućuje na 'publiku', na odobrvanje masa i kliktajući hor suvremenika. Usamljeno kročenje svojim putem - to je svojstveno filozotovoj prirodi. Njegova darovitost je najređa, u izvjesnom smislu najneprirodnija, a uz to čak i isključiva i neprijateljska prema istovrsnim obdarenostima. Zid njegove samodovoljnosti mora da bude od dijamanta, ako treba da ostane nerazorljiv i nerazrušiv, jer sve to je protiv njega - u pokretu je. njegov put ka besmrtnosti je teži i puniji od prepreka bilo kojeg drugog, a ipak nitko nije kadar da čvršće vjeruje od filozofa da će tim putem doći do cilja - jer on čak i ne zna gdje treba da stoji ako ne na široko zaskriljenim krilima svih vremena, pošto preziranje sadašnjeg i trenutnog leži u suštini velike filozofske prirode. On posjeduje istinu: neka se točak vremena kotrlja kuda želi no nikad neće biti kadar da umakne istini. važno je je čuti da su takvi ljudi nekad živjeli. Nikad čovjek nebi bio u stanju da, na primijer, heraklitov ponos zamisli kao izlišnu mogućnost. Po sebi svaka težnja za saznanjem - po svojoj biti - izgleda vječno nezadovoljena i nezadovoljavajuća. Zato nitko - ako nije poučen historijom -neće biti kadar da povjerujuje u jedno takvo kraljestvo samouvažavanje i ubjeđenosti da je jedini prosac istine. Takvi ljudi žive u vlastitim sunčanim sistemima ; tu ih čovjek mora potražiti. I jedan Pitagora ,jedan Empedokle odnosili su se prema sebi samima s nadljudskim cjenjenjem, čak gotovo s religioznim strahopoštovanjem ali sapatnička veza spojena sa velikom ubjeđenošću, u selenje duša i u jedinstvo svega živog, odvela ih je opet drugim ljudima, . koje su željeli da se izlijeće i spasu. Međutim, od tog osječaja usamljenosti. koje je prožimalo efeskog pustinjaka Artemidinog hrama , može se nešto naslutiti sam obamirujući u najdivljoj planinskoj pustinji. Nikakvo premoćno osječanje sapatničkih uzbuđenosti, nikakva želja , nikakvo htijenje da se pomogne, izlječi i spase, nisu navirali iz njega.. On je zvijeda bez atmosfere. Njegovo oko rasplamsano i upravljeno unutra Oko njega , neposredno na tvrđavu njegova ponosa udaraju talasi ludosti i izopačenosti; s odvratnošću on se okreće od toga. Ali i ljudi osječajna srca izbjegavaju takvu kao od gvožđa izlivenu avet; u jednom zabavnom svetištu, među kipovima bogova , kraj hladne- spokojno uzvišene arhitekture može jedno takvo biće izgledati shvatljivije. Među ljudima je Heraklit kao čovjek bio nevjerojatan: kad su viđali kako među ljudima poklanja pažnju igri bučne dijece, on je pri tom zamišljao ono što nijedan čovjek nije zamišljao:igru velikog djeteta svijeta. - Zeusa. Njemu nisu bii potrebni ljudi,čak ni za njegova saznanja; on se nije zanimao za bilo šta što se, recimo,,moglo raspitivanjem saznati i što su drugi mudraci od drugih prije njega s mukom saznavali. O takvim raspitujučim, sabirajučim, ukratko- historijskim ljudima on je s podcjenivanjem odgovorio: ' Ja sam istraživao i ispitivao sebe samog, kazivao je o sebi, koristeči riječ
kojom se označava istraživanje nekog proročanstva , kao da je on istinski ostvarivač i izvršilac defijskog savjeta: 'Spoznaj sebe sama !'
Ono što je Heraklit dokučio iz tog proročanstva , smatrao je besmrtnom mudrošću svagda dostojnom istraživanja , mudrošću bezgravičnog delanja po uzoru na Sibiline profetske govore. Za najpozniji ljudski rod dovoljno je: neka sebi tumači samo proroštva ono što Heraklit a i definski bog nisu ni rekli ni skrili'. Premda on tu mudrost obznanju odmah ,' bez osmeha,kičenje i miomirsa', što više - 'zapjenušavih usta', ona mora prodirati kroz hiljade godina budučnosti. Jer je svjitu vazda potrebna, znači istina, znači - vazda mu je potreban i Heraklit, i ako ne osječa potrebu za svijetom . ŠTO GA SE TIĆE NJEGOVA SLAVA ' Slava kog smrtnika koja vazda prolaze!' kako on podrugljivo uzvikuje. Njegova slava se tiče ljudi, a ne njega.; besmrtnosti čovječanstva on je potreban ; Heraklitu nije nužna besmrtnost Herklita-čovjeka.. Ono što je on posmatrao - prisutnost zakona u postojanju i igre u nužnosti - od sad se mora vječno posmatrati ; Heraklit je podigao zavjesu s tog najvćeg prizora.'
kojom se označava istraživanje nekog proročanstva , kao da je on istinski ostvarivač i izvršilac defijskog savjeta: 'Spoznaj sebe sama !'
Ono što je Heraklit dokučio iz tog proročanstva , smatrao je besmrtnom mudrošću svagda dostojnom istraživanja , mudrošću bezgravičnog delanja po uzoru na Sibiline profetske govore. Za najpozniji ljudski rod dovoljno je: neka sebi tumači samo proroštva ono što Heraklit a i definski bog nisu ni rekli ni skrili'. Premda on tu mudrost obznanju odmah ,' bez osmeha,kičenje i miomirsa', što više - 'zapjenušavih usta', ona mora prodirati kroz hiljade godina budučnosti. Jer je svjitu vazda potrebna, znači istina, znači - vazda mu je potreban i Heraklit, i ako ne osječa potrebu za svijetom . ŠTO GA SE TIĆE NJEGOVA SLAVA ' Slava kog smrtnika koja vazda prolaze!' kako on podrugljivo uzvikuje. Njegova slava se tiče ljudi, a ne njega.; besmrtnosti čovječanstva on je potreban ; Heraklitu nije nužna besmrtnost Herklita-čovjeka.. Ono što je on posmatrao - prisutnost zakona u postojanju i igre u nužnosti - od sad se mora vječno posmatrati ; Heraklit je podigao zavjesu s tog najvćeg prizora.'
Friedrich Nietzsche
Nema komentara:
Objavi komentar