Nema demokracije bez nadzora nad sustavom, bez sigurnosti
Zajednički nazivnik spaljivanja staraca u Zagorju i strijeljanja dilera u Splitu, na žalost, jest kriminalan nehaj sustava, odnosno institucija ostavljenih da rade svoj posao - ali bez nadzora javnosti ili inoga djelotvornoga društvenog nadgledanja.
Ne bi se smjela doimati retoričkima pitanja je li dopustivo raspravljati i o eklatantnim tragedijama od notornoga društvenog interesa samo nekoliko dana, tj. onoliko dugo koliko to osigurava nakladu, slušanost odnosno klikove: o neposrednoj zdravstvenoj zaštiti kad dijete umre od sepse jer laboratorij ne radi do ponedjeljka zahvaljujući škrtoj nebrizi rasipne države, o zbrinjavanju nas u trećoj dobi tek ako plane mirovni dom napučen mimo dozvola i u posve neuvjetnoj zgradi jer razmetna država slabo mari za onoga koga ne može više drati i cijediti, i tako dalje.
Porazni su i komentari na društvenim mrežama poslije splitskih rafala kojima građani podržavaju uzimanje “pravde u vlastite ruke” u potpunom uvjerenju da se u javnu sigurnost nije moguće pouzdati (poseban slučaj su šakalski komentari nekih strančica odnosno njihovih prvaka, koji iz prolivene krvi nastoje posisati politički kapital).
Najlakše se okomiti na policiju, jer ona je najvidljiviji dio sustava - ali pitanje je zašto u Hrvatskoj toliko višekratno prijavljenih i optuženih, čak i osuđenih, mirno nastavljaju svoj kriminalni biznis. Gdje je preventivni dio sustava koji bi morao unaprijed znati, zar je sav zauzet špijuniranjem političkih protivnika i nepoćudnih novinara? Dalje: koliko je u pravu policija koja i u Hrvatskoj vapi da ona brzo hvata a sud još brže pušta?
Dapače, kad je riječ o sudbenoj vlasti, nedjelotvornoj i sporoj (ne kažem ja nego niz presuda Evropskog suda u Strasbourgu), njezin dio na kritike u javnosti reagira djelotvorno i brzo, naplaćujući kritičarima 30.000 ili 50.000 kuna odštete na račun “duševne boli” (u moja doba, specijalist za tu vrstu bolova bio je psihijatar - ali u nas nije dopušteno da psihijatar testira kandidate ni za jednu funkciju u trodiobi vlasti).
Obično se tvrdi da je trodioba vlasti temelj suvremene zapadne demokracije, i to je uglavnom točno. Postoje razlike u izbornim sustavima, a unutar njih i razlike oko toga tko bira sudbenu vlast: svi građani na općim izborima, ili stručno kvalificirani građani, a postoje razlike i u dopustivu i nedopustivu uplitanju izvršne vlasti.
“Ispod radara” prolaze dvije važne komponente, a i jedna i druga imaju svoj udio u katastrofi pravde, i socijalne i pravne, koja je u subotu na dva mjesta u Hrvatskoj izvirila iz močvare.
Prva je komponenta cjelovitost demokracije: ona nije potpuna ako odnos među trima vlastima, te ostalima presudnim moćima poput financijske, a zapravo i naše kaotične informacijske, nije premrežen sustavom provjera i ravnoteža (“checks and balances” u anglosaksonskoj političkoj terminologiji). Bilo koja vlast ili ina moć, prepuštena samoj sebi u periodima između izbora, teži i težit će pretvoriti se u apsolutnu, tiransku, čak i kad su njezini pripadnici osobno pošteni, ali znamo da prilika čini lopova, da “svaka vlast korumpira, a apsolutna korumpira apsolutno”, kako je to sažeo Lord Acton (dobro, G. B. Shaw je precizirao da ljudi korumpiraju vlast, što se svodi na isto, ako ne povjerujemo da je “svaka vlast od Boga”).
Druga je funkcija zakonodavca (pa onda i njegove ideologije) spram sudstva. Ono ne može suditi dobro ako je zakon loš, pred sudom ne mogu svi građani biti ravnopravni ako su zakoni labavi i podložni reinterpretacijama.
Grubo rečeno: ako pojedinac koji iz obijesti u tri pokušaja pobije četvero ljudi, pa se na suđenju za brutalno mljevenje dvoje izletnika izvadi na “sinkopu”, zašto bi nesmiljen ubojica s povodom koji je postrijeljao trojicu navodno iz krim-miljea, bio osuđen brže i strože?
Iz poučne povijesti starog vijeka smo naučili da nije dovoljno da Cezarova žena bude poštena, nego da mora ostaviti i dojam da je poštena. A naše pravosuđe nije Cezarova žena. Ono je na svom području Cezar. Valja ga na to podsjećati jutrom i večerom, kolikogod nam to naplaćivalo u ciničnoj pohlepi nekih od svojih dionika. Inače ćemo, umjesto kunama, plaćati životima: metci splitskoga “crnog osvetnika” (i samoga s dosjeom pod aureolom pravednika) probušili su i aute s ljudima u njima, mogli su i te ljude.
Demokracija bi morala značiti da se, ako funkcioniraš u skladu sa zakonima, ne smiješ bojati da ćeš se u pogrešnu času naći na pogrešnu mjestu, gdje pucaju po tebi ili gdje puca most pod tobom, gdje ti troakarom razbiju arteriju umjesto tumora ili ti djetetu odbiju obaviti pregled dok ga sepsa ne ubije…
Nema komentara:
Objavi komentar