LUANA POLEIS

Luana Poleis: Korak od života kakvog želimo

05.08.2019 / Piše Luana Poleis, psihologinja i psihoterapeutkinja

Stalno iščekujemo da izguramo još ovaj dan, tjedan, mjesec, razdoblje i kako će tada biti sve bolje. Nekad prepuštamo vremenu da učini svoje. Međutim, vrijeme neće nikad riješiti situaciju ako mi ne krenemo u njeno rješavanje

FacebookTwitterShare

U svojoj praksi susrećem različite životne priče. Njihov zajednički nazivnik je želja za stvaranjem vlastite oaze mira i ravnoteže. Čovjek kroz svoje postojanje traži način da pronađe sebe, a istodobno da pripada nekome s kime dijeli svoju sreću, uspjeh, ali i tugu, utjehu, sigurnost da kroz život ne korača sam.

Naš nevidljivi kovčeg života

Djeca su produžena ruka ljubavi i želje za životom, za srećom, za činjenjem ovog Svijeta boljim mjestom. Takav zadatak nam može izgledati vrlo izazovan, gotovo nemoguć da bi ga, eto, tek tako ostvarili. Nitko ne govori o nečemu što se događa tek tako, jer iza svake naše odluke, svjesne i nesvjesne, stoje mnogobrojni psihološki procesi, uvjerenja, vrijednosti, znanje i iskustvo. Takav paket, kojeg često u svojoj praksi nazivam naš nevidljivi kovčeg, oblikuje našu stvarnost.

Nedavno sam neobavezno švrljajući internetom naišla na rečenicu: ‘Samo si korak udaljena od života kakvog želiš.’ Moram priznati da sam nekoliko dana razmišljala o toj rečenici i o samom razumijevanju: koji je to korak koji nas dijeli od kakvog života? Kako to da ga onda ne učinimo? Zar stvarno možemo imati hrabrosti dopustiti da ne učinimo jedan korak i da naš život tako postane i ostane nesretan i frustrirajući? Zvuče kao izazovna pitanja. Idemo ih sagledati u jednom svakodnevnom kontekstu.

Vrijeme ne čini, nego – prolazi!

Primjerice, odnos i odgoj koji prenosimo na djecu. Često možemo primjetiti da u užurbanoj svakodnevnici vrijeme nekontrolirajuće prolazi i stalno iščekujemo da izguramo još ovaj dan, tjedan, mjesec, razdoblje i kako će tada biti sve bolje i mi ćemo biti svoj na svome. Nekad prepuštamo vremenu da učini svoje. Međutim, vrijeme neće nikad riješiti situaciju ako mi ne krenemo u njeno rješavanje. Vrijeme će učiniti ono što najbolje zna – proći će.

U jednoj vježbi koju radim sa roditeljima često se osvrnemo na to kako takav način promišljanja čini da smo nedovoljno dosljedni i čvrsti u postavljanju granica našoj djeci. Zbog društevnog konteksta i političkih promjena u prošlih stotinjak godina, odnosno tri generacije promjene, nerijetko se događa da roditelji razvijaju osjećaj krivnje kada postavljaju granice. Kao da je zabraniti nešto ili ograničiti neko ponašanje simptom manjka ljubavi, a zapravo je psihologija odgoja sasvim suprotna.

Pa zašto stalno o granicama?!

Kako odrasta dijete bez granica i zbog čega mi, psiholozi, toliko insitiramo na granicama? Granice su poput sigurnog okvira dopuštenog i zabranjenog koji djeci, a i nama, stvaraju osjećaj sigurnosti. Sigurnost je jedan od najvažnijih karakteristika koje tražimo u partnerskim vezama. Zašto o o tome govorim? Jer će i Vaše dijete odrasti i tražiti odnosno birati za sebe najboljeg partnera koji će mu pružiti slične osjećaje koje je dobijao kroz odgoj i odrastanje. Dogodi da se ‘dvaput nismo okrenuli’, a mi slavimo, u čudu, rođendan koji ne znamo kad je brže došao, naša djeca više nisu djeca i odlaze putevima svojih života.

Odgajati djecu jedan je od najtežih, najiizazovnijih i najodgovornijih zadataka koje u današnjem svijetu možemo imati. Način na koji odgajamo buduće generacije i naraštaje direktno utječe na razvoj društvenog konteksta u kojem će naša djeca jednog dana živjeti kao odrasle osobe i stvarati svoje obitelji. Tehnologija se razvija, a društevni standardi u nekim trenutcima izgleda kao da su odjednom ostali srozani. Odgovornost da ovaj svijet bude bolje mjesto, prije svega, kreće od nas samih. Kroz ovu odgovornost, kao roditelji i kao jedinke, možemo djelovati i učiti kroz vlastiti primjer i druge osobe, velike i male ljude, da budu prije svega ljudi, sretni i uravnoteženi.

Te svemoćne emocije!

Sve ove riječi zvuče pomalo psihološko – filozofski, ali pozivam Vas na promišljanje. Kad i kako učimo djecu o njihovim osjećajima? Kroz jaslice i vrtić sustav daje jak naglasak na emocionalnu zrelost (prepoznavanje vlastitih i tuđih emocija, imenovanje istih, a i znati se nositi sa njima), a kad se krene u sustav školstva emocionalni razvoj i inteligencija je pomaknuta u drugi plan, kako bi se moglo stvoriti znanje. Ono što je potrebno je zasigurno njegovati znanje i odgovornost kod djece, međutim uspješno i sretno dijete razvija se iz cjelovitog pristupa odgoju, koje uvažava inteligenciju, emocije, individualnost i autentičnost svakog bića. Počevši od sebe, a zatim i sve ostale sudionike naših života.

Kako razvijati emocionalnu inteligenciju saznajte u sljedećoj kolumni 

Za sva pitanja ili komentare, slobodno mi pišite na mail: Luana.Poleis@gmail.com
**********************************************************************************************
Uvijek dolaziš
a uvijek si ovdje.....!