EMI

Kad istinski plačem, kao danas nad krležjanskome Antibarbarusu, ne nad Markom Ristićem, več nad Emom, dok me iz daleka promatrala, te se odjednom sleti da me svojom ručicom  za hlače uhvati, i pogleda prema gore ravno u oči:

-Hočete li me učiti slikati ?

“…curica nevina i poštena, pozitivna i dosledna, djevojčica na početku života, kojoj su ukrali sedam godina mladosti, sedam punih godina života, te je tako zakasnili na onaj neobičan brzi voz prve zrele mladosti, (po prvi puta osvanula u mom krugu) Kao djevojčica malko umorna, duhom odsutna, više u trci za mladošću nego prisutna u stvarnim, (-) ili kulturnim razgovorima,, koncentrirana u jednu riječ negdje daleko na drugoj strani kod ovog konkretnog našeg slučajnog  susreta, vrlo često očito zbunjena, djevojčica priznam nasmijana, dobroćudna, pristojna, po svome načinu polubohemka, artistička. Prirodno, žovijalna i prividno iskrena, prividno doista: prijateljski iskrena, dobra drugarica, pouzdana , sklona na moj vlastiti kriteriji: (želim od vas naučiti slikati…..)

 Ah, Emice draga, sa roditeljem svrati da ti knjiški ABC crtež dadem.

Po koje prašnjavo platno,kvrgavi kist, i boja puno.

Učiti se od mene ne da mnogo. Taj sam, od Puškina prokazan:

-         „Slikarčić jadni crno boji sliku , što naslika je genije…..“

-         Ne požuruj nikud.

-         Nek' slikarica sama  za tobom trči,

-         O Rjepinu da te ući.

-         Usput,

-         Tolstojevo Uskrsnuće još da  prelistaš,

-         Na Mayakovskov počinak,

-         Po koji cvijetak da posadiš …….!