KOLUMNA
Priča o čovjeku koji je postao Mister Volare
Piše: Elio Velan
| Objavljeno: 31.03.2015 | 14:44 | Zadnja izmjena: 31.03.2015 | 14:44 | 0 komentara |
Prošli tjedan talijanska državna televizija RAI prikazala je televizijski film u dva djela posvećen životu velikog kantautora Domenica Modugna. Nisam gledao cijeli film već samo dio, vjerojatno onaj bolji s pričom o nastanku pjesme Volare (Nel blu dipinto di blu). Radnja se odvija krajem 1957. godine, Domenico Modugno traga za novim tekstom. Osjeća da bi se mogla dogoditi prekretnica, iza sebe ima nekoliko važnih uspjeha, ali njegove se ploče slabo prodaju pa mu je diskografska kuća RCA otkazala ugovor. Ima prijatelja, Franca Migliaccija, koji se povremeno bavi glumom, životari pišući razne tekstove, u permanentnoj je besparici, a kad nešto ušićari to odmah i propije.
Jedno jutro, šećući Rimom, Migliacci kupi dvije reprodukcije Chagallovih slika, znate, slikar pjesnik ruskog porijekla, autor bizarnih likova koji lebde u plavetnilu beskrajnog neba. Nakon što je smjestio postere na zid i popio zadnju bocu Migliacci padne u teški san pun noćnih mora. Kad se probudi pogled se usredotoči na Chagallova neba i evo, nastaju prvi stihovi o čovjeku koji u snu zamišlja kako sebi boja ruke i lice u plavo i potom počinje letjeti... Konačni tekst je nastao tokom skladanja. Domenico Modugno je prisvojio ideju prijatelja i postupno s njim izgradio pjesmu koja se par mjeseci kasnije, početkom 1958. godine, pojavila na festivalu talijanske kancone u Sanremu i pobijedila. U par mjeseci pjesma Volare preplavila je radio stanice diljem svijeta, u SADu održala se čak trinaest tjedana na vrhu američke top liste, Modugno je prodao 800.000 ploča u Italiji i 22 milijuna u svijetu.
Ja sam rođen 29. studenog 1957. godine upravo dok su Migliacci i Modugno pisali pjesmu Volare, imao sam par mjeseci kada je pjesma prvi puta izvedena na Festivalu u Sanremu. Danas je ona smještena u arhivu evergreena, i dalje se izvodi, svako toliko netko izmisli novu verziju, u bespućima interneta naći će te tv snimku iz 1958. godine. Pripazite na trenutak kad tridesetogodišnji Modugno (1928. 1994.) raširi ruke i njegov glas preplavljuje salu kazinoa: “Volare...nel blu dipinto di blu, felice di stare lassu'...” Istovremeno, dok Modugno počinje sa svjetskom turnejom nošen krilima nesvakidašnjeg sna obojen plavom Chagallovom bojom, TV- stanice prenose crno bijele snimke ruskih i američkih raketa koje osvajaju svemir. U filmu je redatelj uvrstio amblematični komentar jednog tadašnjeg kritičara koji je, neminovno, uočio da je Modugnov krik “volare” plastično i efikasno izrazio stanje duha cijele nacije u trenutku kada Italija izlazi iz poslijeratne bijede i započinje vrtoglavi industrijski razvoj. “Grade se autoceste, pruge, uskoro ćemo put od Milana do Sicilije prevaliti u tek nekoliko sati, narod leti, Italija je na putu nove renesanse...” piše tadašnji kritičar.
Dakako, pjesma je doživjela vrtoglavi uspjeh i na cijelom prostoru tadašnje Jugoslavije. U malom Rovinju Sanremo se pratio preko televizora smještenog u kavani Viecia Batana, dan poslije postao je hit na svim radio stanicama od Triglava do Vardara. Kako i ne bi kad Modugno pjeva o sanjaru koji leti prema suncu i preko njega nošen nekom novom mistikom koja nema veze sa religijom i vjerom. Snaga leta je apsolutno ovozemaljska, san je toliko jednostavan da ga svatko može shvatiti u punom značaju. Let bez granica u novu svijetlu budućnost, let koji je tu, danas, koji se prikazuje u sitnim detaljima svakodnevnice, pjesma kao stvorena za socijalizam koji je gradio ovozemaljsku sreću. Tri godine kasnije, 1961. stigao je TV prijemnik i u moj dom. Godinu dana kasnije otac kupuje prvi automobil, stiže perilica rublja Candy, direktno iz Trsta. Pjesma Volare nastala je u pravo vrijeme i neraskidivo je povezana s tim vremenom. Promatrano očima današnjeg pedesetogodišnjaka kojemu je sudbina odredila sitni korak u novo, treće tisućljeće, neminovno je sve to obojano sivom bojom melankolije i nostalgije, siva boja na plavo nebo. Dakako, ostaje doživljaj sna, ostaju Chagallove boje, tko ti može oduzeti to pravo, bez obzira na godine.
U biti, jasno je da smo i mi, bez obzira na ideološki zid, bili dio sna, odnosno nade u budućnost, osjećalo se i kod nas jer, nakon suludih, opakih i surovih poslijeratnih godina, upravo se krajem pedesetih godina počelo osjećati dolazak novog doba: prvi turisti, prvi hoteli, prve slobodne trke preko granice do Trsta, prvi dodiri sa svijetom potrošačkog društva u nastajanju. Na kraju jednostavna konstatacija: lijepo je živjeti na početku priče, Modugno pjeva o početku i beskrajima u njemu, tko te pita za kraj, nemoj mi ga niti spominjati. (Elio VELAN)
************************************************************************************************
VOLARE,VOLARE.
SNOVI SU BIĆA KRŽLJAVIH NOGU.
www.severinomajkus.com/blog
Jedno jutro, šećući Rimom, Migliacci kupi dvije reprodukcije Chagallovih slika, znate, slikar pjesnik ruskog porijekla, autor bizarnih likova koji lebde u plavetnilu beskrajnog neba. Nakon što je smjestio postere na zid i popio zadnju bocu Migliacci padne u teški san pun noćnih mora. Kad se probudi pogled se usredotoči na Chagallova neba i evo, nastaju prvi stihovi o čovjeku koji u snu zamišlja kako sebi boja ruke i lice u plavo i potom počinje letjeti... Konačni tekst je nastao tokom skladanja. Domenico Modugno je prisvojio ideju prijatelja i postupno s njim izgradio pjesmu koja se par mjeseci kasnije, početkom 1958. godine, pojavila na festivalu talijanske kancone u Sanremu i pobijedila. U par mjeseci pjesma Volare preplavila je radio stanice diljem svijeta, u SADu održala se čak trinaest tjedana na vrhu američke top liste, Modugno je prodao 800.000 ploča u Italiji i 22 milijuna u svijetu.
Ja sam rođen 29. studenog 1957. godine upravo dok su Migliacci i Modugno pisali pjesmu Volare, imao sam par mjeseci kada je pjesma prvi puta izvedena na Festivalu u Sanremu. Danas je ona smještena u arhivu evergreena, i dalje se izvodi, svako toliko netko izmisli novu verziju, u bespućima interneta naći će te tv snimku iz 1958. godine. Pripazite na trenutak kad tridesetogodišnji Modugno (1928. 1994.) raširi ruke i njegov glas preplavljuje salu kazinoa: “Volare...nel blu dipinto di blu, felice di stare lassu'...” Istovremeno, dok Modugno počinje sa svjetskom turnejom nošen krilima nesvakidašnjeg sna obojen plavom Chagallovom bojom, TV- stanice prenose crno bijele snimke ruskih i američkih raketa koje osvajaju svemir. U filmu je redatelj uvrstio amblematični komentar jednog tadašnjeg kritičara koji je, neminovno, uočio da je Modugnov krik “volare” plastično i efikasno izrazio stanje duha cijele nacije u trenutku kada Italija izlazi iz poslijeratne bijede i započinje vrtoglavi industrijski razvoj. “Grade se autoceste, pruge, uskoro ćemo put od Milana do Sicilije prevaliti u tek nekoliko sati, narod leti, Italija je na putu nove renesanse...” piše tadašnji kritičar.
Dakako, pjesma je doživjela vrtoglavi uspjeh i na cijelom prostoru tadašnje Jugoslavije. U malom Rovinju Sanremo se pratio preko televizora smještenog u kavani Viecia Batana, dan poslije postao je hit na svim radio stanicama od Triglava do Vardara. Kako i ne bi kad Modugno pjeva o sanjaru koji leti prema suncu i preko njega nošen nekom novom mistikom koja nema veze sa religijom i vjerom. Snaga leta je apsolutno ovozemaljska, san je toliko jednostavan da ga svatko može shvatiti u punom značaju. Let bez granica u novu svijetlu budućnost, let koji je tu, danas, koji se prikazuje u sitnim detaljima svakodnevnice, pjesma kao stvorena za socijalizam koji je gradio ovozemaljsku sreću. Tri godine kasnije, 1961. stigao je TV prijemnik i u moj dom. Godinu dana kasnije otac kupuje prvi automobil, stiže perilica rublja Candy, direktno iz Trsta. Pjesma Volare nastala je u pravo vrijeme i neraskidivo je povezana s tim vremenom. Promatrano očima današnjeg pedesetogodišnjaka kojemu je sudbina odredila sitni korak u novo, treće tisućljeće, neminovno je sve to obojano sivom bojom melankolije i nostalgije, siva boja na plavo nebo. Dakako, ostaje doživljaj sna, ostaju Chagallove boje, tko ti može oduzeti to pravo, bez obzira na godine.
U biti, jasno je da smo i mi, bez obzira na ideološki zid, bili dio sna, odnosno nade u budućnost, osjećalo se i kod nas jer, nakon suludih, opakih i surovih poslijeratnih godina, upravo se krajem pedesetih godina počelo osjećati dolazak novog doba: prvi turisti, prvi hoteli, prve slobodne trke preko granice do Trsta, prvi dodiri sa svijetom potrošačkog društva u nastajanju. Na kraju jednostavna konstatacija: lijepo je živjeti na početku priče, Modugno pjeva o početku i beskrajima u njemu, tko te pita za kraj, nemoj mi ga niti spominjati. (Elio VELAN)
************************************************************************************************
VOLARE,VOLARE.
SNOVI SU BIĆA KRŽLJAVIH NOGU.
www.severinomajkus.com/blog
Nema komentara:
Objavi komentar