KOLUMNA
Da li znate tko je bio Iqbal?
Piše: Elio Velan
| Objavljeno: 21.04.2015 | 14:57 | Zadnja izmjena: 21.04.2015 | 14:57 | 0 komentara |
Rozzol-Melara je tršćansko predgrađe, negdje na pola puta između obale i Krasa, sa socijalnog ili klasnog kuta gledanja to je tipični radnički kvart, sa etničkog jedno je od mnogobrojnih dijelova grada gdje se talijanski i slovenski etnicitet dodiruju u smislu da već stoljećima žive jedan pokraj drugog.
Melara je mjesto gdje su arhitekti s druge polovice dvadesetog stoljeća podigli stravičnu betonsku konstrukciju u kojoj su ugradili radničke stanove, betonski div vidljiv je izdaleka i jedan je od amblematičnih primjera sramote struke, arhitekture u službi kapitala. Stambeno naselje Melara sliči radničkim naseljima u Napulju, Milanu i Rimu. Gotovo je identičan onom labirintu cementa, bijede i mafijaških poroka kojeg je vrlo dobro predstavio talijanski redatelj Matteo Garrone u filmu Gomorra, jedan od boljih talijanskih filmova u posljednja dva desetljeća. Kad bi povratili određene pojmove koji su bili popularni u prošlom stoljeću mogli bi s lakoćom ustvrditi da je naselje Melara primjer ljudske otuđenosti, mjesto gdje se čovjek gubi, gdje oblikovanje prostora služi svjesnom razaranju dostojanstva jedinke. Danas je radnička klasa nestala, svakodnevno mediji veličaju njezinu smrt, paradoksalno čine to i obilježavanjem prvog svibnja, međunarodnog Praznika rada.
Ako je ona uistinu nestala ostao je prostor u kojemu je ona nekoć živjela i u kojemu se obnavljala, zgradurina je pretvorena u neku vrst objekta socijalno-klasne arheologije trećeg tisućljeća. Jednog dana razgovarao sam sa direktorom osnovne i srednje škole te četvrti Andreom Avonom, jer je to jedina škola u Trstu koja je 2009. godine uvela fakultativno učenje slovenskog jezika koji se nudi uz engleski, njemački i francuski. Nakon što je u Italiji uveden sistem obveznog učenja dva strana jezika ova je škola prihvatila izazov i uvrstila slovenski jezik u program. Kaže mi Avon da je to bio jedini valjani način širenja kulture dvojezičnog komuniciranja. Njegova škola djeluje u bivšem radničkom kvartu i na prostoru gdje se Slovenci i Talijani dodiruju. Mislim, tamo gdje se kultura dotiče s radom, tamo niču zanimljiva iskustva socijalno - etničke integracije. Dovoljno sam godina u Trstu pa mogu s lakoćom ustvrditi da je leglo nacionalizma u dobrostojećim kvartovima u samom središtu grada te u ulicama starogradske jezgre gdje se ustalio novi tršćanski lumperproletarijat.
Institut koji upravlja osnovnom i srednjom školom u predgrađu Rozzol Melara nosi naziv “Istituto comprensivo Iqbal Masih”. Tokom razgovora profesor Avon nekoliko je puta izgovorio taj naziv, gledao me i shvatio da nisam bio u stanju razumno povezati egzotičnost naziva instituta sa kraško - radničkom zbiljom tršćanskog predgrađa. “Da li znate tko je bio Iqbal?” pitao me iznenada i ja sam iskreno odgovorio da ne znam. Uslijedio je objašnjenje: Iqbal Masih je bio pakistanski dječak koji je s trinaest godina ubijen u atentatu jer je postao simbol sindikalne borbe u Pakistanu protiv iskorištavanja maloljetničke radne snage. Iqbal je rođen 1983. godine u mjesto Muridke, točni datum rođenja nije poznat jer je on rođen u mnogobrojnoj siromašnoj obitelji i s četiri godine ušao u svijet rada. Prvo zaposlenje bilo mu je u tvornici koja je izrađivala cigle. Obitelj se zadužila kako bi podmirila dug od 12 američkih dolara i ustupila je Iqbala vlasniku jedne tvornice koja je pravila tapete pa je dječak započeo kalvariji: radio je od deset do dvanaest sati dnevno, fizički okovan za stroj pored kojega je jeo i spavao. Jednog dana je uspio pobjeći pa se uključio u sindikalni prosvjed. Vlasnik tvornice ga je vratio za stroj no, Iqbal je odbio rad; tukli su ga, ostavljali bez jela ali mali je izdržao pritisak i napokon otpušten. Od 1993. godine do dana ubojstva koji se dogodio 16. travnja 1995. godine, Iqbal Masih je proputovao gotovo cijeli svijet, postao je planetarni simbol sindikalne borbe protiv iskorištavanja maloljetnika. Kao desetogodišnjak održao je cijeli niz govora i predavanja u SAD-u i Europi, pakistanska mafija koja upravlja biznisom proizvodnje i trgovine pakistanskih tepiha odlučila je likvidirati neugodnog dječaka pa je Iqbal (pripadao je kršćanskoj obitelji) ubijen u atentatu na uskršnji dan 1995. godine.
Uspostavljena simbolička veza između Pakistana i Trsta, preko lika mladog sindikaliste, pripada ljevičarskom svjetonazoru. Ne moraju se svi prepoznati u tom liku i u toj vezi. Svijet je kompliciran. Padom Berlinskog zida i komunističkih režima izbrisana je i cijela jedna kultura koja se oblikovala kroz dvjesto godina sindikalnih borbi. Jednom sam pročitao članke Istranke Giuseppine Martinuzzi koja je početkom dvadesetog stoljeća pisala o problemu iskorištavanja maloljetničke radne snage u europskim tvornicama. Članci bi mogli komotno i danas poslužiti kao školsko gradivo jer djeca moraju znati u kojem svijetu žive. Tršćanska škola je odabrala svoj naziv upravo iz tih razloga unatoč liberalističkoj uranilovki
*******************************************************************************************************************
Sjajno Elio!
Opeta tjeraš da se uzvikne: "SVI SMO MI IQBAL !"
Melara je mjesto gdje su arhitekti s druge polovice dvadesetog stoljeća podigli stravičnu betonsku konstrukciju u kojoj su ugradili radničke stanove, betonski div vidljiv je izdaleka i jedan je od amblematičnih primjera sramote struke, arhitekture u službi kapitala. Stambeno naselje Melara sliči radničkim naseljima u Napulju, Milanu i Rimu. Gotovo je identičan onom labirintu cementa, bijede i mafijaških poroka kojeg je vrlo dobro predstavio talijanski redatelj Matteo Garrone u filmu Gomorra, jedan od boljih talijanskih filmova u posljednja dva desetljeća. Kad bi povratili određene pojmove koji su bili popularni u prošlom stoljeću mogli bi s lakoćom ustvrditi da je naselje Melara primjer ljudske otuđenosti, mjesto gdje se čovjek gubi, gdje oblikovanje prostora služi svjesnom razaranju dostojanstva jedinke. Danas je radnička klasa nestala, svakodnevno mediji veličaju njezinu smrt, paradoksalno čine to i obilježavanjem prvog svibnja, međunarodnog Praznika rada.
Ako je ona uistinu nestala ostao je prostor u kojemu je ona nekoć živjela i u kojemu se obnavljala, zgradurina je pretvorena u neku vrst objekta socijalno-klasne arheologije trećeg tisućljeća. Jednog dana razgovarao sam sa direktorom osnovne i srednje škole te četvrti Andreom Avonom, jer je to jedina škola u Trstu koja je 2009. godine uvela fakultativno učenje slovenskog jezika koji se nudi uz engleski, njemački i francuski. Nakon što je u Italiji uveden sistem obveznog učenja dva strana jezika ova je škola prihvatila izazov i uvrstila slovenski jezik u program. Kaže mi Avon da je to bio jedini valjani način širenja kulture dvojezičnog komuniciranja. Njegova škola djeluje u bivšem radničkom kvartu i na prostoru gdje se Slovenci i Talijani dodiruju. Mislim, tamo gdje se kultura dotiče s radom, tamo niču zanimljiva iskustva socijalno - etničke integracije. Dovoljno sam godina u Trstu pa mogu s lakoćom ustvrditi da je leglo nacionalizma u dobrostojećim kvartovima u samom središtu grada te u ulicama starogradske jezgre gdje se ustalio novi tršćanski lumperproletarijat.
Institut koji upravlja osnovnom i srednjom školom u predgrađu Rozzol Melara nosi naziv “Istituto comprensivo Iqbal Masih”. Tokom razgovora profesor Avon nekoliko je puta izgovorio taj naziv, gledao me i shvatio da nisam bio u stanju razumno povezati egzotičnost naziva instituta sa kraško - radničkom zbiljom tršćanskog predgrađa. “Da li znate tko je bio Iqbal?” pitao me iznenada i ja sam iskreno odgovorio da ne znam. Uslijedio je objašnjenje: Iqbal Masih je bio pakistanski dječak koji je s trinaest godina ubijen u atentatu jer je postao simbol sindikalne borbe u Pakistanu protiv iskorištavanja maloljetničke radne snage. Iqbal je rođen 1983. godine u mjesto Muridke, točni datum rođenja nije poznat jer je on rođen u mnogobrojnoj siromašnoj obitelji i s četiri godine ušao u svijet rada. Prvo zaposlenje bilo mu je u tvornici koja je izrađivala cigle. Obitelj se zadužila kako bi podmirila dug od 12 američkih dolara i ustupila je Iqbala vlasniku jedne tvornice koja je pravila tapete pa je dječak započeo kalvariji: radio je od deset do dvanaest sati dnevno, fizički okovan za stroj pored kojega je jeo i spavao. Jednog dana je uspio pobjeći pa se uključio u sindikalni prosvjed. Vlasnik tvornice ga je vratio za stroj no, Iqbal je odbio rad; tukli su ga, ostavljali bez jela ali mali je izdržao pritisak i napokon otpušten. Od 1993. godine do dana ubojstva koji se dogodio 16. travnja 1995. godine, Iqbal Masih je proputovao gotovo cijeli svijet, postao je planetarni simbol sindikalne borbe protiv iskorištavanja maloljetnika. Kao desetogodišnjak održao je cijeli niz govora i predavanja u SAD-u i Europi, pakistanska mafija koja upravlja biznisom proizvodnje i trgovine pakistanskih tepiha odlučila je likvidirati neugodnog dječaka pa je Iqbal (pripadao je kršćanskoj obitelji) ubijen u atentatu na uskršnji dan 1995. godine.
Uspostavljena simbolička veza između Pakistana i Trsta, preko lika mladog sindikaliste, pripada ljevičarskom svjetonazoru. Ne moraju se svi prepoznati u tom liku i u toj vezi. Svijet je kompliciran. Padom Berlinskog zida i komunističkih režima izbrisana je i cijela jedna kultura koja se oblikovala kroz dvjesto godina sindikalnih borbi. Jednom sam pročitao članke Istranke Giuseppine Martinuzzi koja je početkom dvadesetog stoljeća pisala o problemu iskorištavanja maloljetničke radne snage u europskim tvornicama. Članci bi mogli komotno i danas poslužiti kao školsko gradivo jer djeca moraju znati u kojem svijetu žive. Tršćanska škola je odabrala svoj naziv upravo iz tih razloga unatoč liberalističkoj uranilovki
*******************************************************************************************************************
Sjajno Elio!
Opeta tjeraš da se uzvikne: "SVI SMO MI IQBAL !"
Nema komentara:
Objavi komentar