Izvadak iz knjige Dr. Ante Cilige: Svjedok najvećih laži
dvadesetog stoljeća.
Koliko se danas ta
tema već nalazi u ropotarnici suvremene povijesti- neka prosudi cijenjeni
čitatelj ovog bloga.
***
„U osobi Gregorija Mjasnikova, imali smo na našim sastancima
živog – i ako samo simboličkog – kandidata za osvojenje i porobljenje naše
stare Europe u dekadanciji. Uz osobitu ličnu dramu Mjasnikov je utjelovljavao u
svoj osobi sa rijetkom reljefnošću čitavu dramu ruske revolucije, njen
unutrašnji sukob: birokracija-proletarijat, kao i vanjski: Rusija – Europa.
Zato ču se zadržati malo dalje na toj izvanrednoj ličnosti.
Mjasnikov spada nesumnjivo među legendarne ličnosti ruskog
naroda i ruske povijesti. Svojom iskonskom snagom i originalnošću on nas
podsjeća na popa Avakuma ili na Pugačova . Neke crte Nečajeva nisu mu također
tuđe. Uralski radnik,metalac iz jedne od onih starih i velikih željezara na
Uralu, on stupa posve mlad u rusku Socijal-Demokratsku radničku stranku, koja
je na Uralu listom pripadala boljševičkoj frakciji. To da je aktivno sudjelovao
u svim borbama onog vremena, osobito u revoluciji 1905-1906., kao i to, da je
poslije 1906. .dospio na dugogodišnju robiju, nije ništa neobično. No
činjenica, da je taj mladi radnik pročavao i pročio ne samo svu političku
literaturu svog vremena, nego i sociološku i filozofsku, to je nešto izvanredno
i zapanjujuće. Pri tom njegova sociološka i filozofska naobrazba nije bila tek
formalna. On je ne samo poznavao svu rusku i inostranu (ovu posljednju u ruskim
prijevodima, a na ruski se tada prevodilo sve što je iole zanimljivo izlazilo
na tom području u inozemstvu) marksističku filozofiju i sociološku literaturu,
nego je njom i samostalno i originalno vladao i o njoj rasuđivao. Vulkanska
energija i aktivnost tog čovjeka iz puka, koji je prošao samo četiri razreda
osnovne škole i neke večernje tvorničke tečajeve, bila je poduprta i obogaćena
neobičnim intelektualno-duhovnim sposobnostima, koje su učinile od njega
genijalnog autodiktata- polu Proudhona-poluGrak-Babeufa, svoje vrste. Jaki
organizam,srednji ali plećati rast, mješavina ruskih i tatarskih tjelesnih
osobina, služili su kao čvrsti temelj na kojim su počivali veliki napori
njegova života. U doba građanskog rata 1917.-1920. i član Centralnog Komiteta
boljševičke partije Rusije. On je imao vidnog učešća u ubistvu bivše carske
obitelji u Jekaterimburgu (kasnije Sverdlovsku) u kolovozu 1918. godine.
Njegova uloga u tom djelu nije u tančine rasvijetljena . On sam uvijek se suzdržavao
da o toj stvari nešto precizno kaže ili napiše. No sigurno je, da je on bio
jedan od onih triju ili pet osoba koje su na mjestu, na Uralu, odlučile da se izvrši
istrebljenje carske obitelji nakon što im je Lenjin dao poznatim brzojavom
slobodne ruke, a Sverdlov natuknuo u svojoj poruci u kojem pravcu je poželjno
iskoristiti slobodu, koju im je Lenjin ostavio. O toj uputi Sverdlova pripovijedao
mi je sam Mjasnikov. Iz njegova
pripovijedanja može se zaključiti, da je on bio u tom krugu pravi
ideolog istrebljenja. On je vidio simboliku, pobjedu i posvećenje revolucije
upravo u tome, da je jedan Mjasnikov – radnik, čovjek iz puka – baš onaj koji
je uništio i satro glavu, simbol i personifikaciju starog režima, režima koji
vladao i davio kroz stoljeća milijunske narodne mase jednog ogromnog imperija.
Taj veliki caroubica živio je stalno u problematici opravdanja i veličanja tog
djela.
No više nego svojim učešćem u ubojstvu carske obitelji,
Mjasnikov je pokazao snagu i veličine svoje originalnosti i volje u pobuni
–teoretsko principijelnoj i praktično-političkoj – protiv Lenjina, godine 1920.
i dalje. Prije nego Šljapnikov , Medjedjev, Kolontai i druge vođe čuvene „Radničke opozicije“, i mnogo energičnije i
sve snažnije negooni. Mjasnikov je počeo grmiti sa Urala protiv birokratskog
totalitarizma, koji se formirao pod okriljem i vodstvom Lenjina.
Dok je radnička pozicija primila i priznala Lenjinov
politički sistem jedne stranke i tražila u okviru tog sistema političkog
totalitarizma samo ekonomsku demokraciju, demokratsku kolektivnu upravu nad
tvornicama (nešto slično što sada obećava i propagandistički reklamira Tito u
Jugoslaviji), Mjasnikov je tražio za proletarijat političku demokraciju zajedno
s ekonomskom, znajući da ova posljednja ne može biti nego laž, ako nema one
prve. Kao pravi čovjek iz naroda, iz srži radničke klase, Mjasnikov je gordo
ustao protiv Lenjinove koncepcije o vodećoj ulozi Partije. Vodeća uloga o
dijelu oslobođenja proletarijata i u prelaznoj fazi k socijalizmu pripada i
treba da pripada klasi – proletarijatu, a ne stranci. Oslobođenje radničke
klase je djelo smog proletarijata. Radnička klasa treba da kontrolira stranku,
odnosno stranke, ane obratno: Stranka radničku klasu; sloboda stranka je
preduvjet ove vrhovne kontrole društva i
cijelog političkog života sa strane proletarijata.
Kad je radnička opozicija početkom 1921.- na svršetku X
kongresa ruske Komunističke stranke i nakon ugušenja Kronštadskog ustanka –
kapitulirala pred Lenjinom, Mjasnikov sa svojom Radničom grupom, koja je zimi
1920-21. nastupila kao lijevo krilo Radničke opozicije,odbio je kapitulirati i
nastavio je borbu. Lenjin ga je na to dao isključiti iz stranke , a zatim
uhapsiti po GPU. Mjasnikov je bio prvi komunist-opozicionalac uhapšen u
Sovjetskoj Rusijii otpremljem u zatočenje; to je bilo odlukom Lenjina, (a ne
Staljina, op. ovog bloga).
U kritičnoj 1923.godini Mjasnikovljeva grupa uzela je vrlo
aktivno, a više puta i vodećeg učešća u mnogobrojnim i velikim radničkim
štrajkovima, koji su tada bili preplavili Rusiju.
Mjasnikove pristaše pokušali su te godine osnovati u Rusiji novu Komunističku Radničku
stranku, smatrajući da je službena Lenjinova Komunistička stranka postala
oruđem vlasti i interesa nove birokracije protiv proletarijata. Mjasnikovci su
tada također istakli da princip komunističke stranke pojedinih republika i
nacija Sovjetske Federacije imaju biti ravnopravne, a ne podčinjene ruskoj
komunističkoj stranci.
U manifestu ruskom i međunarodnom proletarijatu,izdanom tada
ilegalno u Rusiji, a legalno u Berlinu, grupa Mjasnikova načinila je bilansu
Ruske Revolucije i istakla svoj radničko-demokratski program i zahtjeve kao
zavjet propale socijalne revolucije u Rusiji, protiv pobjedonosnog i
birokratskog lenjinizma i voždizma (kulta vođa)
Po oštrini formulacija i preciznosti problematike ovaj se
manifest Mjasnikova može usporediti sa čuvenim „Manifestom ravnih“ Grakha
Babeufa na kraju velike francuske revolucije.
Štrajkovi 1923. godine bili su ugušeni,Ruska Revolucija
kotrljala se sve dalje nizbrdo, ruski proletarijat ulazio je u fazu duboke
noći. Mjasnikov je bio otpremljen dalje u zatočenje, njegov pokušaj stvaranja
novog radničkog pokreta i stranke u Rusiji bio je u tadašnjim prilikama osuđen
na neuspjeh. U drugoj polovici dvadesetih godina Mjasnik je bio internira na Kavkazu, u Armeniji, odakle je prebjegao u
Tursku, a iz Turske je stigao u Pariz. U Parizu je počeo drugi čin drame ovog
velikog ruskog pučanina- revolucionara ( drame koja se trebala završiti
tragično trećim činom- opeta u Rusiji, u Moskvi, poslije 1945.godine.)
Mjasnikov je stigao u Pariz s uvjerenjem da će u Francuskoj
i Zapadnoj Europi naći proletarijat, sposoban i zreo za revolucionarnu i
stvaralačku inicijativu. Zaostali i primitivni ruski proletarijat- mislio je
Mjasnikov- počeo je, osobnom sticanjem historijskih prilika, prvu
socijalističku radničku revoluciju, ali je , slab, brzo sustao i podlegao
reakcionarnoj birokraciji; napredni, kulturni, mnogobrojni zapadno- europski
proletarijat mora početi, odnosno nastaviti djelo socijalističke revolucije u
svijetu tek kao drugi u kronološkom redu, ali zato sa znatno većim zamahom,
dubinom i perspektivama . Zastavu, koja je pala u Rusiji dići će- i mnogo viši-revolucionarni
Pariz i klasični proletarijat Njemačke i Engleske.
Te su predodžbe Mjasnikova bile u skladu s koncepcijama,
koje su u pitanju odnosa između Rusije i Europe imali- 1903., u 1905., pa i
dalje do 1917., sve do „Staljinove ere“- svi ruski socijalisti,pa i boljševici.
No usprkos toga kolektivnog uvjerenja, te su predodžbe bile posve netočne.
Rat 1914. pokazao je, da su europski proleteri u doba prije
1914. u većini, istina, opozicionalno raspoloženi prema buržoaziji, ali ne zato
i revolucionarno. Zato su oni mogli krenuti u rat- svaki na strani svoje
buržoazije protiv buržoazije i proletera druge protivničke stranke. Revolucioniranje
europskog proletarijata i stvaranje u njegovim redovima revolucionarnih
komunističkih stranakaposlijeruske revolucije
i završetka prvog svjetskog rata, ispoljilo se više kao neka vrsta
degeneracije europskog proleterskog pokreta, nego kao stvaralački
revolucionarni čin. Iskustvo od 1919. i osobito od 1921. dalje pokazalo je da
ova komunistička „revolucionarnost“ europskog proletarijata dopire dotle, da
taj proletarijat vrši ulogu „pete kolone“ sovjetske birokracije, da je
pripravan izdati svog klasnog protivnika- svoju buržoaziju- u korist njenog
vanjskog neprijatelja, no da nije sposoban za svoju samostalnu i stvaralačku
inicijativu. Dogodilo se ono što je prije sto godina prorokovao Herzen „unutarnjih“
barbara, proletera Europe s vanjskim, sjevernim barbarima, s revolucionarnom
Rusijom…
No ta revolucionarna Rusija, koju je europski proletarijat bio spreman da služi
petom kolonom, bila je u očima Mjasnikova – pa ne samo u njegovim očima , nego
i stvarno – Rusija birokratske državno-kapitalističke reakcije i
kontrarevolucije, koja je zadavila ruski proletarijat i uništila one skromne
početke stvarnog socijalizma, radničke samouprve i slobode, koji su se bili
pojavili- a gdje i učvrstili- prvih godina revolucije, 1917-1919.
Mjasnikov je došao
Pariz da traži kod zapadno –europske proleterske braće, osobito kod
revolucionarnog komunističkog proletarijata, koji- mislio je Mjasnikov – n
pozna pravo stanje u Rusiji, pomoč za obespravljeni ruski proletarijat protiv
te sovjetske lenjinsko- staljinske birokracije. Mjasnikova je tu očekivalo
duboko razočaranje. Revolucionarni komunstički proletarijat Francuske i Europe
nije htio ni čuti o borbi protiv sovjetske birokracije niti o formranju nekog
novog, samostalnog radničko-demokratskog komunističkog pokreta.
Došavši iz primitivnog, divljeg, barbarskog svijeta, ali svježeg
i punog poleta i inicijativa, Mjasnikov se našao u visoko kulturnom, ali starom
i zamorenom svijetu, istrošeno u svim svojim socijalnim klasama. Mjasnikov je
zapao u položaj Preteče u pustinji. On za tu ulogu nije bio pripravan.
K socijalnom neuspjehu njegove akcije ili bolje reći:
njegovih pokušaja, pridružile su se i osobne poteškoće. On je bio za Pariz i Europu
suvišan čovjek ne samo u idejnom smislu-njegove ideje, njegovi problemi, tj.
ideje i problemi unutarnje, socijalno i moralnog sloma ruske revolucije nisu u
ono doba u Europi bili aktualni- nego i kao fizički radnik: za takove pedeset godišnje fizičke metalce, koji su
često i na dulje vrijeme prekidali svoj profesionalni rad, bilo je onda u
europi manje posla. Teško usvojenje i nedovoljno poznavanje francuskog jezika otežavalo je s druge strane
uključivanje Mjasnikova u politički i duhovni život Europe.
Razočaranje u Europu dovelo je Mjasnikova u politički i
psihološki čor-sokak. U prvom redu čovjek akcije, Mjasnikov nije uspio da
zamisli svoju borbu produženu u decenija i stoljeća.. Čovjek Rusije i Europe,
on nije uspio da uklopi u svoj vidokrug i Ameriku, ogromne stvaralačke mogućnosti
mladog američkog kontinenta, a niti mogućnost ogromne Azije koja se budi,
Afrike i Australije. Duboka psihološka i politička kriza, koju je Mjasnikov
proživio u toku svog deset godišnjeg boravka u Parizu, ispoljila se uoči i u
početku Drugog svjetskog rata.
Već u doba sovjetsko-japanskih sukoba , pojedinih,
alisimptomatičnih kušanja snaga na korejsko-mandžursko-sovjetskoj granici, do
jezera Hassan (Khanka) i brda Čanku-feng 1938., Mjasnikov je bio ispunjen nekim
čudnim, upravo sumnjivim oduševljenjem i gordošću koju su ti sukobi izazvali u
njemu za našeg borca –vojnika Crvene Armije. Mjasnikiv je ispuštao iz vida , da
je taj hrabri naš borac-vojnik bio ipak samo uruđe u rukama časnika i Sovjetske
vlade, sovjetske birokracije i Staljina- ne manje nego što je japanski borac
–vojnik bio oruđe svoje vladajuće klase.
Poslije pakta Hitler-Staljin-Mjasnikov je odbcio prividnost
razlikovanja između akcije crvenih vojnoka i Staljinove vlade. Imperijalističko
uključenje Estonske, Letonske, litve i Itočne Poljske u Sovjetski savez-
poslije i na osnovu pakta Hitler-Staljin- Mjasnikov je otvoreno branio kao
progresivni akt, koji je iznosio ukidanje privatnog vlasništva na svom tom
području pripojenom Rusiji. Prijelaz iz privatnog vlasništva k
državno-kapitalističkom, znači, govorio je Mjasnikov, ipak korak naprijed,
korak bliže k socijalizmu. Da je on sam nekada u dalekoj 1920. i 1923.godini započeo
samostalnu i originalnu fazu svog političkog života upravo tom borbom protiv
državnog-kapitalističkog vlasništva , u ime socijalizma kao jednog novog
naprednog oblika društvenog života u našem stoljeću, Mjasnikov je nekad
zaboravljao.
Vrhunac našeg spora s Mjasnikom je nekako bio dostignut u
vrije sovjetsko-finskog rata. Napadaj sa strane Staljina bio je cinički
otvoren; imperijalistički pohod jedne velesile na jedan malen narod- bio je
očekivan. Tu nije bilo niti izlike: da Staljin zauzima to područje zato, da bi
izbjegao njegov pad u ruke Hitlera. Pa ipak je Mjasnikov s izazivajućom
upornošću branio i suglasio se s borbom Staljina protiv Finske. Na našim
nedjeljnim sastancima večrama kod Maslova- Ruth Fischer naj življi i najburniji
dio naših razgovora i spora s Mjasnikovom ticao se sovjetsko-finskog rata.
Inicijativa u oštrini izraza pripadala je baš Mjasnikovu. Moralo-idejnu slabost
svojih pozicija, koje su k tome značile otkaz i zataju najljepših stranica
njegove vlastite prošlosti-Mjasnikov je očigledno kušao pokriti oštrinom
izraza, vikom i srdžbom.
Budućnost je trebala pokazati, da se iza tog padanja
Mjasnikova u sovjetski patriotizam krila zapravo jedna misao koja je išla mogao
dalje: kad vi Europejci, niste sposobni da učinite ni ono, što je učinila
zaostala Rusija, onda je pravo, da dođete svi pod Rusiju, Moskva mu je za
povratak stavila na raspolaganje zrakoplov, ali tamo je iščezao bez traga.“
****************************************************************
Komentar ovog bloga
Kao što je ironija povijesti naložila da Lenjin iščezne podlegavši
atentatu- zbog izdaje vlastitih načela- to se identično događa sa Mjasnikom-da postane žrtva iste svirepe
ruke Staljina…Hir ili pravilo socijalne
dijalektike- ili tek povijesna pouka
dolazećim generacija-ako ih bude ?!
www.seveinomajkus.com
Nema komentara:
Objavi komentar