Ponekad se smetne s uma biti ne samo nekompromisni borac protiv inertnog društva, koje nas toliko valja po vlastitom blatu, već, i po najčešće ne sposobnostima da se suočimo vlastitim „debolezzama“, na koje nas podsjećaju ti vječni ubodi u leđa. I u svemu tome, što upravo postaje najneizostavnije održanje na vlastitim nogama onoga što od nas još ostaje. Jedna mekana životna sluz, kako ju Goethe nazivlje : „K'o crv sam što ždere zemlju, dok putnikova stopa ne prignjeći ga, i pokopa“.
Ili u jedan životinjski prkos, koji nas tek vraća u naručaj podivljanog predatora.
Tu gdje se polaže onaj krucijalni ispit biti ljudsko biće, ili kako ga Marx drukčije nazivlje: „politička životinja“
Nema komentara:
Objavi komentar