Stravična ispovijest 14-godišnjakinje: Cijeli svijet mi je negativan i zato ne vrijedim živjeti!
O tome se ne priča, ali događa se mnogo češće nego što mislimo. U prosjeku, jednom na tjedan liječnici zaprime dijete koje se samo ozlijedilo. Metode kojim će to učiniti ne biraju. Režu se nožem, staklom, noktima čak ako nemaju ništa uz sebe. Mrze se i žele si nauditi, jer psihička bol koju trpe im je nepodnošljiva i zato je pokušavaju zatomiti fizičkom boli.
Majka i njezina kći, koja se posljednji put neki dan izrezala, odlučile su nam ispričati s čim se bore kako bi s te djece skinuli stigmu, kako bi roditelje upozorili na ono što im se možda događa pred nosom prije nego što bude prekasno, kako bi osvijestili da dječje zadirkivanje i izrugivanje u školi nije nimalo bezazleno.
Zavoji na Ivaninim rukama skrivaju rane koje si je nanijela prošli tjedan. "Još uvijek to olakšanje pamtim. Stalno pamtim ta olakšanja i zato želim ponoviti istu stvar nanoseći sebi bol. Uvijek pri sebi imam nešto oštro, a čak i kad nemam uvijek nađem načine. Na primjer, noktima, grebem se do krvi. Olovkom, bilo čim,s čim mogu doći do krvi", priča ova 14-godišnjakinja.
Njena majka Marija teško može opisati što se događa u njihovom domu. "Na momente nam je kuća bila puna krvi, ona je na momente vrištala da se želi ubiti, lovili smo je po stanu, trgali vrata. Puno se toga dešavalo, scene koje možda gledate na televiziji u nekakvom horor filmu", kaže Ivanina majka.
Oštrica noža joj je u tim trenucima prijatelj, krv olakšanje, a bol dobrodošla. U tim trenucima želi nestati. Većini nepojmljivo, nerazumljivo i zastrašujuće. Gotovo da nema dijela ruke koji nije ranjen.
"Jednostavno sam naučila nanositi sebi bol, iz mržnje prema sebi. Gadim se sama sebi oduvijek, ne osjećam dobro u svojoj koži", kaže Ivana.
Strašno je kad vam jednog dana dođe dijete i kaže da ne želi živjeti!
Posljednje tri godine naoko obična i sretna obitelj, to više nije. Ova je djevojka već nekoliko puta bila na pragu suicida, opraštala se s najbližima.
Posljednje tri godine naoko obična i sretna obitelj, to više nije. Ova je djevojka već nekoliko puta bila na pragu suicida, opraštala se s najbližima.
"Kad sam prvi put vidjela jako sam se prestrašila jer zapravo nisam znala o čemu se radi", kaže majka Marija.
Nije imala izbora. Dijete joj je nestajalo pred očima. Morala je izdržati, biti snažna za obje. I to u situacijama koje bi svakog roditelja bacile u očaj.
"Da se može vašem djetetu nešto tako desiti, da vam jednog dana dođe i kaže da ne želi živjeti, to je nešto strašno! Imate osjeća da se raspadate", kaže Marija koja se od svoje kćeri više ne udaljuje. Već godinu dana je kod kuće, na bolovanju.
O pošasti ne možemo govoriti, no da broj ovakvih slučajeva raste, to više nije tajna. Docentica Katarina Dodig Ćurković vodi Zavod za dječju psihijatriju u Osijeku. Svaki dan joj dođe barem jedna mlada osoba koja se zarezuje.
"Tijekom pregleda sam uočila da pacijentica ima ozljede ne samo na rukama, nego i na leđima i nakon što sam ju upitala kako je uopće došlo do tih ozljeda ono što me posebno zaprepastilo je činjenica da je zapravo njezina prijateljica nju ozlijeđivala i ona svoju prijateljicu. Ono što je još zastrašujuće je da nemamo samo samoozlijeđivanje kao samoozlijeđivanje nego vrlo često ide u komorbitetu sa nekakavim drugim autodestruktivnim oblicima u ponašanju. Da li je to konzumiranje psihoaktivnih tvrari, pretjerana konzumacija alkohola, osvježivača prostora i niza drugih obrazaca ponašanja", kaže Dodig Ćurković.
A tim je putem krenula i i Ivana. Počela je piti i pušiti i to vrlo rano. Depresija je postala njezin način života, a radost nepoznat pojam. Tako živi tri godine. Razumije što se događa, ali prestati ne zna i ne može.
"Sebe oduvijek gledam debelu u ogledalu, a i život je meni jednostavno sav negativan, pun mržnje i svega. Meni je cijeli svijet negativan i zato ne vrijedim živjeti", kaže Ivana.
"Sebe oduvijek gledam debelu u ogledalu, a i život je meni jednostavno sav negativan, pun mržnje i svega. Meni je cijeli svijet negativan i zato ne vrijedim živjeti", kaže Ivana.
Ide u školu, premda često izostaje. Pije koktele lijekova i sama kaže da je najčešće sedirana. Koliko su puta bili na hitnoj, koliko je psihijatara upoznala, ni sama više ne zna. Manje rane sami saniraju. Par je puta i hospitalizirana. No, pomaka i dalje - nema.
Moj je život predragocijen da bih se igrala s njim
Klara je potpuna suprotnost. Ova 24-godišnjakinja je zaposlena, udana, puna života. Sretna i zadovoljna.
Ali prije desetak godina stvari su bile potpuno drukčije. Prolazila je dramu kakva se sada odvija u Ivaninoj glavi.
Ali prije desetak godina stvari su bile potpuno drukčije. Prolazila je dramu kakva se sada odvija u Ivaninoj glavi.
"Kada sam to radila mi je samo prolazilo kroz glavu - ti to zaslužuješ! Zato što si takva, što imaš takav život, ti ne vrijediš, zaslužuješ da te boli, da si ranjena, da si u ranama! I sama se bojim igle i tih stvari, ali to je bilo jače od mene u tim trenutcima", priča Klara, dodajući da se doslovno igrala sa životom. "A na kraju nije bilo vrijedno. Moj život je predragocjen da bih se igrala s njim", kaže Klara.
Djetinjstva se ne želi sjećati. Školsko doba je bila trauma, a obilježilo ga je rastava roditelja koja je bila posljedica fizičkog i psihičkog zlostavljanja i nje i njezinih sestara. Trauma je prerasla u bunt, pronašla utjehu u rezanju vlastita tijela.
"To sam uvijek radila negdje sama, zatvorena i nitko mi u tom trenutku ne bi mogao pomoći pa sam na taj način razmišljala.. šta bi bilo da to sve okončam", priča Klara koju su također vodili psihijatrima, pila je lijekove, bila hospitalizirana.Ali i dalje nije bilo pomoći.
Onda su joj govorili da tako samo privlačiš pažnju, da radi to iz "fore", jer želi da drugi vide kako ima ožiljke, da je sažaljevaju i slično.
Priznaje da je s jedne strane to doista bilo tako, htjela je da drugi vide koliko joj je teško. "Ali s druge strane, prvenstveno sam to počela raditi jer mi je bilo stravično teško. Nisam se mogla nositi s emocijama i osjećajima koji su u meni bujali", kažeKlara.
Okidač za ovakvu vrstu samoozlijeđivanja može biti trend, poput subkulturnih teen grupa. Ipak, češće su sudbine poput Klarine. Djece koja su proživjela neki oblik zlostavljanja.
"Jako je teško proniknuti u dječju dušu. Djeca se teško otvaraju, pogotovo nepoznatim ljudima i dijete se uvijek boji onog osjećaja: Ja ću biti taj koji sam kriv, ja sam tome doprinio. Samoozlijeđivanje vrlo često zamaskira nekakvu još težu situaciju", kaže Dodig Ćurković.
Zato to oni skrivaju. Govore samo prijateljima koji najčešće rade isto što i oni.
Roditelji se šokiraju kad otkriju ožiljke
"Roditelji kasno dosta prepoznaju da se njihovo dijete uopće reže pa dođu zbog nekakvog sasvim drugog razloga. Vani je 40 stupnjeva, a dijete ima dugačke rukave, pokrivene ručice. I pitate dijete zašto ne nosi kratki rukav i djevojčica ili dječak kaže da mu je vruće, to je takva moda. Međutim, kada zavučete te rukaviće vidite svježe, ali i starije ožiljke i roditelj bude šokiran", kaže Dodig Ćurković.
A kada roditelj i sazna kreće potraga za odgovorom. I Marija se svakog dana pita što je bio razlog da njena kćer to počela raditi.
Ivana kaže da bi to moglo biti onda kad su ju u osnovnoj školi zezali. "Prije sam to zanemarivala, sve mi se to vraća. Ta prošlost i sve", kaže Ivana.
Zadirkivanja u školi i biti meta nasilnika, malo koje dijete je prošlo bez toga. Ali nema svatko isti prag tolerancije. Nekome prolazna faza može ostaviti trajne i po zdravlje opasne posljedice.
"Imali smo dječaka koji se samoozlijeđivao na način da je zapravo rezao svoje prednje zube, a to je bila reakcija na vršnjačko nasilje, odnosno bulling unutar škole", kaže Dodig Ćurković, dodajući da je oštrim predmetom pokušao izrezati sjekutiće. "Zamislite koja je to bol morala biti kod tog djeteta, koje je dijete trpilo zato što se više nije znalo nositi s onim što se dešavalo unutar školskog okruženja", kaže Dodig Ćurković.
Ivana je bila na meti. Majka tvrdi da je znala za to i da su reagirali. Ali njoj je to očito bilo previše. Uslijedila je depresija, napadaji panike, anoreksija, bulimija, anastavilo se s ranjavanjem.
Ivana je bila na meti. Majka tvrdi da je znala za to i da su reagirali. Ali njoj je to očito bilo previše. Uslijedila je depresija, napadaji panike, anoreksija, bulimija, anastavilo se s ranjavanjem.
Na pitanje želi li živjeti, Ivana odgovara: Ne! Ali za pola sata odgovor bi možda bio drukčiji. "To se mijenja, sve se mijenja, ja ne mogu odlučiti ništa. Neka strana mi govori da, neka ne i to je problem. Jako mijenjam emocije. Iz jednog trenutka samagresivna, bijesna i živčana,a u drugom sam depresivna i suicidalna", kažeIvana.
Klara se izvukla: Upoznala sam sadašnjeg supruga, nije imao puno, a izgledao je kao najsretniji čovjek na svijetu
Klara se izvukla. Pronašla smisao, snagu i ljubav prije svega, odlučila je sama da će se izvući.
"Odlučila sam se boriti, odlučila sam da sam ja vrijednija od svega toga. Također sam svojevremeno upoznala svog sadašnjeg supruga koji je bio toliko jednostavan i toliko skroman. Nije imao puno, a izgledao je kao najsretniji čovjek na svijetu, kao da ima sve.Kao da ima baš sve što čovjek može poželjeti. Imao je toliko jednu neprirodnu radost", priča Klara, koja je nakon gotovo šet tinejdžerskih godina prestala s ranama. Ožiljci su ostali, ali kaže, samo oni fizički.
"Odlučila sam se boriti, odlučila sam da sam ja vrijednija od svega toga. Također sam svojevremeno upoznala svog sadašnjeg supruga koji je bio toliko jednostavan i toliko skroman. Nije imao puno, a izgledao je kao najsretniji čovjek na svijetu, kao da ima sve.Kao da ima baš sve što čovjek može poželjeti. Imao je toliko jednu neprirodnu radost", priča Klara, koja je nakon gotovo šet tinejdžerskih godina prestala s ranama. Ožiljci su ostali, ali kaže, samo oni fizički.
Marija i njezina kći na pomoć još čekaju. Bolje rečeno traže od onih koji su sve ovo prošli ili prolaze. Ali ovo je i dalje tema o kojoj rijetki govore javno jer je drže sramotnom, upiru prstom krivnje i osuđuju.
"Vjerujem da postoje ljudi koji imaju slične probleme kao mi, ali do sada, na žalost, nisam upoznala nikoga", kaže Marija.
"Vjerujem da postoje ljudi koji imaju slične probleme kao mi, ali do sada, na žalost, nisam upoznala nikoga", kaže Marija.
Suočiti se s ovim kao roditelj prava je noćna mora. Strašnije od toga je samo to proživljavati osobno. I pritom ne znati što i zašto ti se događa.
Par dana prije snimanja, Ivana je u nedostatku oštrih predmeta noktima izgrebala ruke do krvi. A majka joj je ponovo zamotala rane . I nastavila dalje, slušati, pričati i grliti.
Nema odustajanja, to nije opcija. Pogotovo kada znaju da postoje priče poput one Klarine, sa sretnim završetkom. Priče onih koji su sve to prošli, preživjeli i zaživjeli nekim novim, ljepšim i boljim životom.
*********************************************************************************************
Osobna sudbina , od samog rođenja, bila je grublja od Ivanine i Klarine.
Vrisak uplašenih roditelja nasred duboke noći još uvijek para jedan zreli bitak.
Već prvim koracima uvrgnuo se onaj ukleti dvosjekli strah što sjecka prirodnu nutrinu spoznaja i strasti spram življenju, i vanjskog sotone jedne duboke zaostalosti, materijalne i duhovne bijede, apriorno naslijeđene po klasnom duhu svetom.
Crne popadijske duše useljuju se u naše korpuse već prvim znakovima života. Tu da prerade naše prostore u vlastite parazitske nastambe. Preostaje nam onaj tijesni prostor slijepog crijeva, gdje nam ubacuju svoje prehrambene ostatke zastrašivanja i grijehova koje donosimo sobom; utjeruju nam pokornost - kako bismo zaslužili vječnost kraljevstva nebeskog.
Tu su dalje useljavali se, sve na prostornu štetu mog slijepog crijeva: Mussolinieve balile, Titovi pioniri, i Tuđmanovi drumski razbojnici nacionalističkog zapaha krvi.
Jer, neki se kalimo samoubistvima. Drugi, nepobjedivom voljom življenja.
Kukavicama mora da je najteže ! Dali je ?
Nema komentara:
Objavi komentar