petak, 16. rujna 2016.
PAOLO MAGELLI ( RECOMMENDED )
olo Magelli: Milanović je pokazao da ne zna ništa o kulturi. Hrvatska je zato na nižoj razini od Albanije
Životni intervju jednog od najvećih europskih redatelja koji se, nakon tri godine izbivanja, vratio na scenu zagrebačkog HNK. Paolo Magelli za Telegram priča o novoj predstavi, stanju u hrvatskoj kulturi i na ljevici
Spavam pet sati, to mi je dovoljno. Budim se oko sedam, poslije tuširanja malo pogledam što ima na portalima, nisam ovisnik o mailovima. Ne odgovaram panično na njih, u rekordnom roku. Ne pristajem na taj stres. Užasno sam komotan, nikad ne znam što bih odjenuo pa uvijek uzmem ono što mi je prvo pri ruci i nosim manje-više isto. Izlazim van do svog kafića u Dalmatinskoj. Popijem dva espressa, pročitam novine. Odšetam do kazališta i krećem na jutarnju probu. I tako svaki dan. Vraćam se kući poslije večernje probe, oko 23 sata”, povjerava mi Paolo Magelli, jedan od
najvećih europskih kazališnih redatelja, scenskih vizionara i umjetničkih sanjara koje je Hrvatska ikad imala. Onako visok, krupan, obrijane glave, moćnog glasa i prodornog pogleda može isprva djelovati zastrašujuće, ali istodobno zrači blagošću, nekom ljubavlju. Ubrzo vam postane drag. Posljednjih godina, koje je uglavnom proveo u rodnom Pratu, u središtu divne Toscane, gdje je rođen prije 67 godina, započevši karijeru kao asistentGiorgia Strehlera, a sada bio ravnateljem kazališta Teatro Metastasio Stabile della Toscana, osjećao se veliki nedostatak njegovih predstava u zagrebačkom kazališnom prostoru. U Hrvatskoj se prvi put
pojavio još 1974., gostujući na Dubrovačkim ljetnim igrama s Mandragolom Narodnog pozorišta iz Beograda. Mnoge njegove predstave postavljene na hrvatskim pozornicama doista su opravdano stekle status kultnih, podsjetit ću samo na Lude dane, Vjeru, ufanje i ljubav, Mjesec dana na selu… Režirao je po cijelom svijetu, ali se s velikom ljubavlju uvijek vraćao u Zagreb, za koji je emotivno vezan od 1985., kad se nastanjuje ovdje. “U Zagrebu se uvijek osjećam dobro. Pretjerano sam zaljubljen u ovaj grad”, priznaje dok ispija gutljaj mineralne vode iz plastične boce.
Atmosfera na probi u HNK
Bio sam strahovito znatiželjan kako danas funkcionira Paolo Magelli u teatru. Uvukao sam se u gledalište i promatrao jutarnju probu za drugi čin predstave Žena, prema komadima Žena i U Café du Dôme Josipa Kosora, na velikoj sceni Hrvatskog narodnog kazališta. Paolo Magelli, u crnoj dolčeviti, sjedio je u prvom redu, a kraj njega mladi asistenti režijeLovro Krsnik i Žad P. Novak listali su stranice teksta, pažljivo slušajući svaku redateljevu uputu. Kako kostimi Lea Kulaša još nisu gotovi, glumci, koji su djelovali prilično indisponirano toga prijepodneva, nosili su privatnu odjeću, bljedunjave glumice bile su bez šminke i frizure. Na sceni, koju osmišljavaju Numen i Ivana Jonke, bilo je desetak stolaca, dok su rekvizitu
činile umjetne ruže, pobacane po pozornici, te nekoliko boca pjenušca, kojima bi u jednom trenutku trebali zaliti dvoje glavnih glumaca. Lana Barić, koja tumači glavnu ulogu Limunke, mlade žene koju muž gubi na kartama kako bi pripala drugome, djelovala je prilično nervozno. Iako su neosporni njezin talent i scenska energija, koji pršte u svakoj sceni, nikako se ne uspijeva osloboditi dalmatinske melodije govora, što u ovoj predstavi nije mana, zbog karakterizacije lika, za razliku od, primjerice, Liješevićeve predstave Bella donna, u kojemu tumači Parižanku Andreu.
Duboko razočaran ljevicom
Partner joj je sad Goran Grgić, koji igra bogatog Amerikanca Martina. Od svih prisutnih glumaca bio je nekako najkreativniji, najzaigraniji i najraspoloženiji za scensko istraživanje. Na sceni su se izmjenjivali Nikša Kušelj, Iva Mihalić, Ana Begić, Milan Pleština, Livio Badurina, Dora Lipovčan i Zijad Gračić, isprobavajući koreografske korake i song skladatelja Artura Anecchina. Ja ne volim kazalište gdje se svi čuju osim glumaca, to nema nikakvog smisla”, povisuje glas redatelj, nezadovoljan priličnom inertnošću većine ansambla. Lana Barić otvoreno nudi svoja
rješenja, modelira artikulaciju glasa, ulazi s Magellijem u izravni sukob i viče na njega: “Ne dernjaj se!”, da bi već nakon nekoliko minuta kreativna uzavrela strast splasnula i uzajamno bi se oslovljavali s “ljubavi”. Poslije napete jutarnje probe, redatelj odlazi u bolnicu na vađenje šavova na vratu, nakon nedavnog operativnog zahvata, da bi se vratio u kazalište tijekom poslijepodneva. Sjedimo u kazališnoj kantini na kasnom ručku, uz porciju graha s peperoncinom i dva piva te brbljamo za Telegram otvoreno o mnogim temama.
TELEGRAM: Imate odmak od Hrvatske, nije vas bilo gotovo tri godine. Jeste li uopće pratili što se ovdje događa? Jeste li iznenađeni aktualnom političkom situacijom?
MAGELLI: Svako jutro, čim bih ušao u ured, išao bih na razne portale i pratio što se događa u Hrvatskoj. I mislim da sam prilično informiran o svemu što se zbivalo, kako od mojih prijatelja, tako i povremenim dolascima. Svako ljeto sam ovdje, po mjesec dana na odmoru. Dakle, može se reći da imam poimanje. Prvo sam bio vrlo neugodno iznenađen aktualnim zbivanjima, a onda sam pomislio kako je to vrijeme polemika, kriza i da se iz toga može izroditi i nešto dobro. Pratim i ono što se događa u Mađarskoj, gdje imam puno prijatelja i gdje sam posljednjih godina mnogo radio, i u Poljskoj, gdje također postoji krivica tzv. ljevičara i tzv. reformatora.
TELEGRAM: Znači, ljevica vas je razočarala i u Hrvatskoj? Prije svega Zoran Milanović i njegova vlada u prošlom mandatu ?
MAGELLI: Oni su krivi. Ja ostajem staromodan. Ostajem Socraticus. Ono što kaže Sokrat glasi: pa ne možemo kriviti one koji su na vlasti. Jer, mi smo ih doveli. Dakle, rezultat svega je pomanjkanje hrabrosti u toj misiji jasnog stava obrane socijalne države. To je ono što je dio ljudi očekivao.
“Radio sam kao lud u fantastičnom teatru u Pratu, no šest godina je bilo dovoljno. Zaključao sam vrata stana i otišao iz Italije, nedostajao mi je moj ciganluk. Sad radim u Zagrebu pa u Ljubljani, Rijeci, Berlinu” kaže Magelli
TELEGRAM: Nije li isti problem i u Italiji ?
MAGELLI: U pravu ste, mislim da je isti problem u Italiji. Sad je Matteo Renzi jako na cijeni, mlad čovjek, jack, fighter, a ja smatram da je on velika katastrofa.
TELEGRAM: Zašto?
MAGELLI: Zato što je on kao nasljednik jedne inteligentne ljevice, a gori je odBerlusconija, od kojega je uzeo dobar dio programa. Berlusconi je bio fanfarone, puno je blebetao, a ništa nije realizirao. A Renzi to stvarno realizira. Dakle, on je jedan mali monarh koji provodi desničarski program.
TELEGRAM: Je li Renzi još uvijek omiljen ili mu pada popularnost?
MAGELLI: Ponavljam, meni se nikada nije sviđao. Imao je 45 posto potpore kad je došao na vlast. A sad je, mislim, na 34 posto. Dakle, polako ljudi progledavaju. Kad se ne jačaju školstvo, kultura i zdravstvo kao tri bazične točke svakog društva, niti im se povećava proračun, onda je stvar osuđena na propast.
TELEGRAM: Znate li da na nedavnim izborima u Hrvatskoj nijedna stranka nije imala ni riječi programa o kulturi?
MAGELLI: Gospodin Milanović je doveo proračun za kulturu na 0,49 posto. Dakle, Hrvatska je u tome ispod Albanije! I time je pokazao da ništa ne razumije. Znate, ima jedan zagrebački biskup koji mi je jako simpatičan, to je jedan od rijetkih.
TELEGRAM: Koji?
MAGELLI: To je Josip Juraj Strossmayer koji je govorio – kulturan narod je slobodan narod. Ja vjerujem da je taj proces imbecilizacije ciljan u cijeloj zapadnoj Europi, iz toga izuzimam samo četiri zemlje: francusko-njemački dio Švicarske, talijanski dio ne. Znate, ja kao Talijan mogu mirne duše reći da su danas jedan od najimbecilnijih naroda u Europi upravo Talijani! Ne zaslužuju više gradove u kojima obitavaju i ne razumiju ih više. Dok se to sve stvaralo, Talijani su bili neki drugi ljudi. Kad postaneš imbecil, više niš’ ne napraviš! Preostale su, dakle, Austrija, Njemačka i djelomično Francuska, koja posustaje baš s dolaskom socijalista na vlast.
TELEGRAM: Jeste li vi još uvijek ljevičar?
MAGELLI: Jesam, ostao sam simpatizer ljevice. Osjećam se danas kao izolirani ljevičar. Ljevice više nema. Mislim da nam je prvenstveni zadatak prepoznati kretene u našim redovima.
TELEGRAM: Hajmo se vratiti u Hrvatsku. Ono što je danas zabrinjavajuće jest svojevrsni strah koji se uvlači među ljude zbog jačanja desnice, bavljenja ustašama i četnicima, te ponovnog prebrojavanja krvnih zrnaca pojedincima.
MAGELLI: Ja nikada neću razumjeti taj konstantni poriv Hrvata da kad im se pruža mogućnost da otvaraju neka vrata i neke nove horizonte, da ih zatvaraju i vraćaju se u mrak. To je jedan povijesni kontinuitet u posljednjih 150 godina. Kao da Hrvati imaju strah od sunca i teže kolektivnom povratku u mrak. Bilo bi to zanimljivo postaviti i sa psihoanalitičkog aspekta kao pitanje.
TELEGRAM: Kakav je točno vaš stav o Zoranu Milanoviću?
MAGELLI: Meni Milanović nikada nije bio simpatičan. Bahat je jer nije sposoban planirati program. Mislim da je on čovjek koji ne sanja, koji nije u stanju postavljati si nemogući cilj. Tko bi od jednog opreznog Račana očekivao autoceste i obranu kulture? Tada je Hrvatska imala kulturni proračun od 1,2 milijuna kuna. Ako hoćemo biti cinični, možemo reći da je, bez obzira na sve afere, i u Sanaderovo doba bilo bolje, planirala se neka budućnost.
TELEGRAM: Slažete li se da nismo imali sreće u posljednjih 25 godina s ministrima kulture, u rasponu od Vesne Girardi-Jurkić do Zlatka Hasanbegovića?
MAGELLI: Slažem se s vama. Mislim da je u mnogim potezima meni Antun Vujić bio interesantan ministar.
TELEGRAM: Je li vas, podjednako, kao i Milanović, razočarala Andrea Zlatar Violić, koja kad je preuzela Ministarstvo kulture imala apsolutnu podršku kulturne javnosti?
MAGELLI: Razočarala me već u startu. Nikada ne bih na njezinu mjestu pristao na smanjenje proračuna, tu počinje i završava moje razočaranje njome. Ona je morala reći: na stolu su moji programi, za njih mi treba toliko novca. Veliki broj ljudi bi to pozdravio i vjerojatno ne bi ni izgubili izbore. Kad bi se pokrenulo školstvo, kultura i zdravstvo, stvorio bi se bazen čvrstih umova, za pokretanje mnogo novih ideja i projekata.
TELEGRAM: Kako komentirate grijehe iz prošlosti aktualnog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića ?
MAGELLI: Gledajte, kad bi taj čovjek bio duhovit i dovoljno sazreo, kad bi rekao: da, ja sam u mladosti bio takav i takav i da je raskrstio s određenom literaturom, ja bih mu možda dao šansu. Rekao bih da su povjesničari odreda, uz neke časne iznimke, falsifikatori, koji imaju za određene povijesne trenutke svoje teorije i šminkaju prave podatke. Kad biHasanbegović bio pravi čovjek, rekao bi: oprostite mi, to je prošlost, hajmo stati na nulu i idemo raditi. A ne izgovarati takve bedastoće, kakve on priča. Opet smo na istom. I živcira me opet ta doza prepotencije i drskosti u izjavama kako na kapi nije bilo U i da je to bila fotomontaža. Sve su to laži i zbog laži bi trebalo odgovarati.
“SDP je doveo kulturu na 0,49 posto proračuna. Tako su pokazali da ne razumiju ništa. Više ima Albanija”, kazao je Paolo Magelli
TELEGRAM: Gdje ste vi danas na svojoj životnoj cesti, na kojoj etapi?
MAGELLI: Čujte, ja sam posljednjih godina radio kao lud u fantastičnom teatru u Pratu, gdje su počeli Roberto Benigni i mnogi drugi. Dakle, vratio sam se prvoj ljubavi. Bilo mi je prekrasno, iako vratiti se prvoj ljubavi u životu je uvijek pogreška. Otišao sam s mjesta intendanta, s odličnom profesionalnom i financijskom bilancom. Kupio sam manji stan u Pratu, u kojem sam živio tri mjeseca, zaključao vrata i otišao. I vratio sam se režiji, priznajem, falio mi je taj miris pozornice. Vratio sam se cigančenju, svojim putovanjima. Čekaju me režije u Ljubljani, Rijeci, Zagrebu, Dortmundu, Berlinu i Lisabonu u sljedeće dvije godine. Ako budem živ.
TELEGRAM: Sad kad ste se vratili u Zagreb, gdje boravite?
MAGELLI: Sve što sam zaradio, uložio sam u stan od 39 kvadrata u Dalmatinskoj ulici. Iz Zagreba mi je ponovno sve bliže, obitelj, Ljubljana, Italija… Zagreb mi je nekako po mjeri.
TELEGRAM: Zagreb, u koji ste vi došli sredinom 80-ih i Zagreb danas su dva bitno različita grada, u duhu građanstva, koji se gotovo sasvim izgubio.
MAGELLI: Točno. Kad sam došao u Zagreb, on je za mene bio rafinirani koncentrat mitteleuropskog duha. Socijalizam je bio na izdisaju, a meni je bilo prekrasno u okruženju tih Raukara, Marinkovića, građanskog sloja koji je mogao uništiti samo pravi materijalizam. Taj socijalizam je ipak zadržavao nešto od tog idealizma, i na tom malom prostoru idealizma smjestio se taj mittelclass. Bilo im je teško, ali relativno udobno, bili su zaštićeni. Bila je to svojevrsna duša ovoga grada, poprečno smještena, koja je sjekla ovaj grad poput laserske svjetlosti. Trivijalni materijalizam i poremećeni kriteriji vrijednosti su to zbrisali.
TELEGRAM: U ovakvoj Hrvatskoj, kakav teatar treba raditi?
MAGELLI: To je zanimljivo pitanje. Sad smo na jednoj prekretnici, mislim da trebamo raditi komade koji imaju jaku političku ili egzistencijalnu konotaciju. Mislim da je došlo vrijeme za preispitivanje sjajnih klasika, povratak ruskoj literaturi, sad je vrijeme da se repertoar uozbilji. Treba nam povratak Brechta, ali i Fassbindera. Vrijeme je za postavljanje ludih, genijalnih dramaturga mlađe generacije iz njemačkog i francuskog područja, koji nikada nisu igrali u Zagrebu. Kazalište nije samo ogledalo društva, ono uvijek mora biti ispred.
TELEGRAM: Koliko ste upoznati s radom Olivera Frljića posljednjih godina, ili s pojavom mladog Igora Vuka Torbice u Beogradu?
MAGELLI: Iako imam puno posla, u kazalište idem redovito. Gledao sam Hinkemanna, mislim da je Torbica strašno zanimljiv mladi redatelj. Cijenim Frljića, kao i Jelčića iBuljana.
Nema komentara:
Objavi komentar