utorak, 8. ožujka 2016.
PISMO PRIJATELJICI
PONEDJELJAK, 8. TRAVNJA 2013.
Draga M. uvijek me veseli tvoje javljanje, dok ja, po obićaju i načinu življenja, ne nalazim ništa vrijedno da ti javim. I ovdje proljeće dosta kasni, još uvijek nema lasta koje se obićno pojavljuju pri kraju marta.
O nedavno ružnom periodu, koji ostavlja i tragove, uglavnome pripada prošlosti. Internet je proradio, dok mi je istovremeno hrvatska blogerska administracija, bez ikakvog obrazloženja, posve ukinula pristup daljnjoj blogerskoj aktivnosti.Sve u svemu, ipak se još uvijek nije pojavio neki policijski ili sudbeni inkvizicijski nalog . Kako meni nije nikada dolazilo na pamet da osnujem neku vlastitu intarnetsku stranicu, već mi je bila predložena od nepoznatih osoba koji su se negdje sreli mojim likovnim aktivnostima. Bio sam to prihvatio, pravo da ti kažem , ne znajući što će mi to donijeti. U tom šestogošnjem periodu posve se promijenio način življenja. Ta je stranica nekako podbola moju uspavanu narav i urodila prva piskaranja , koja su se jedva održavala po svojoj tematici, i nejasnim sadržajnim obrisa. Slikarstvo je ipak održavalo sve dosad neku njenu opravdanost i širilo posjećenost od nekih par posjeta dnevno do sadašnjih stotinjak sa raznih strana svijeta. Budući pišem isključivo hrvatski, nikad mi nije bilo jasno od kuda biva praćena na drugim jezicima , dok mi je nedavno stigao lijep tel razgovor iz Australije od redovitog čitatelja koji se pohvalno koristi googleovim automatskim prevodom. Međuvremeno se javio i moj blogerski osnivac oštrim javnim reagiranjem i storio posve novu Googleovu stranicu, bolju, pregledniju, lakšeg pristupa i bez pandurskog zaledja. Još je Marx bio podsjetio našu masovnu društvenu klasu da se nema čega suzdržavati i da odriješi napokon svoju plašljivu susdržljivost; i onako nema, već posve operušena, što izgubiti u svojoj vegetativnoj stihiji zagubljenog ljudskog dostojanstva, zacementiranog živog bića, prerađenog u običan korisni objekt od strane razuzdanih horda, koje još uvijek diriguju sa cjelokupnom pojavom bioških vrsta planete iz svog vjećnog i najnižeg kruga Danteovog pakla. Pisanje po sebi, pokazuje se veoma nezahvalno ako nije pračeno nekim svojim desetorostrukim čitateljskim istraživnjima, koje nam donose, kao neki svoj nus proizvod sagledavanja vlastitosti i njeno pravo mjesto u općem metežu okolice i vremana iz kojih smo proizišli. Izvodi nas također na sve veća prostranstva samotnih provjetrina, gdje se provjerava unikatna izdržljivost, i postavlja na vagu njenu, odnosno našu evolutivnu dijalektiku na kvrgavom putu prema budućem čovjeku. Topi se, nažalost, i jedan lijepi krug dragih dama, koje su, valjda, iz svoje majčinske naravi daleko više prizemljene; za razliku od našeg muškaračkog don kihotovstva. Tog sanjalačkog lebdenja između zemlje i neba. Uz to još ostaje svakodnevna šetnja krugom oko sela sa vjernim pratiocem crnog macana bijelog prikrajčka na svom bujnom repu i dva žuta okajca iz kojih pomno vire njegove slutnje i "duhovnog" ekvilibrijuma podložnog vjećnim mijenama svog sudruga, zaokupljen sijetama za prošlim zagubljenim vremenima i toliko bliskih i dragih osoba s kojima se kalila svijest našeg zajedničkog bitka.
Hvala draga M. za sjećanja iz naših prohujalih vremena.
Nema komentara:
Objavi komentar