četvrtak, 4. lipnja 2015.
RE - POZIV ČITATELJU OVOG BLOGA
Na septembarsko druženje u jedistvenoj istarskoj Groti BAREDINE, kraj Proreča, prigodom izložbenog rada Oktobarskog Suđenja, I RETROSPEKTIVU.u Porečkoj Sabornici, 27.Apila 2017.
OKTOBARSKO SUĐENJE
„Povijest koju smo učili bila je obična laž“
Slavenka Drakulić
„Misao o vječnom vračanju je tajanstvena i Nietzsche je njom prilično zbunio većinu filozofa; pretpostaviti da će se jednom ponoviti sve ono što smo već doživjeli, i još da će se to ponavljanje ponavljati u beskraj ! Što treba da nam kaže taj smušeni mit ?
Mit o vječnom vraćanju govori, per negationem, da život koji jednom zauvijek nestane, koji se više ne vraća, sličan sjeni, da je bez težine, da je unaprijed mrtav i da njegov užas, uzvišenost ili ljepota – ako je bio strašan, lijep ili uzvišen – ne znače pod bogom ništa. O njemu ne treba voditi računa kao ni o ratu između dviju afričkih država u četrnaestom stoljeću, koji ništa nije promijenio na licu ovog svijeta., i ako je u njemu, u neopisivim mukama izgubilo živote tri stotine hiljada crnaca.
Promijenit će se; pretvorit će se u blok koji straši i traje a njegova glupost postat će nepopravljiva.“
Milan Kundera
*****
Na sličnim razmišljanjima rađala se, u toku niz godina, jedna paralelna misao o pojavi ranog kršćanstva-kao jedne od najvećih revolucija usmjerene protiv privatnog vlasništva bilo koje vrste, što je uslijedila nakon totalnog osipanja klasičnog robovlasništva.
Trebala su više od tri stoljeća da se njena utopijska idejnost - jednakosti u materijalnoj nestašici - rastopi pod halucinantnom luči koja je obasjala cara Constantina na Miljevom mostu, i uvela čovječanstvo u njegovu najljuću srednjevjekovnu epohu podržavljenog kršćanstva, velikih feudalnih i crkvenih posjeda, koji će osigurati svoju milenijsku opstojnost gnusnim torturama nad ne posjedničkim kmetstvom, masovno pečenog ljudskog fleša na lomačama, poput svinjskih kotleta na žaru današnjeg popularnog roštiljanja.
Tek što devetnaesto stoljeće sobom donosi jednu novu društvenu luč znanstvenog socijalizma Marxa, Engelsa i De Leona, nad jednim drugim čeličnim mostom zablistale su junkerske osvajačke sablje Prvog svjetskog rata, donoseći sobom podržavljeni socijalizam, kojeg sam Lenjin predaje u nasljeđe troglavoj aždaji: birokratsko apsolutističkog Staljinizma, Hitlerovog Naci-fašizma i Liberalne demokracije, sjedinjene u jednog vrhovnog boju, koji će tokom 20.stoljeća smaknuti sa ove lijepe Planete stotinjak milijuna ljudskih nedužnih duša, a da se pri tome ništa značajno neće izmijeniti u toj civilizacijskoj pet milenijskoj eri socijalno klasnih podjela općeg stvaralaštva i njegovog krpeljivog parazitizma.
*****
Ovim skromnim likovnim radom OKTOBARSKO SUĐENJE, autor želi izraziti vlastita subjektivna viđenja jednim dodatnim podnaslovom ALEGORIJE NA POSLJEDNJU VEĆERU, koju ovdje činu novo povijesne ličnosti: Marx, Lenjin , De Leon, Roza Luxemburg, Monica Prince, Vera Zazulić, Plehanov, Engels, Giuseppina Martinuzzi, Labriola, Mehring, Klara Zetkin i K. Liebknecht, koji se okupljaju povodom Oktobarske revolucije, na kojoj se pojavljuje centrirana ličnost Plehanova, donoseći svježe vijesti iz tadašnje turbulentne Rusije o kukavnom smaknuću djevojčica Romanivih, čime autor obilježava simbolićnu nizbrdicu velikih humanistički ideala devetnaestog stoljeća, i čovjekovog povratka na još jedno ponavljanje ne polučene povijesne lekcije.
Severino Majkus
Nema komentara:
Objavi komentar