Nameću se daljnja pitanja:
Predstavlja
li vatikanski establišment jednu od najvećih društvenih enigmi u povijesti ?
Odnosno,
postaje li to, na izgled astraktno predstavništvo nebeskog Čuda, jednim od
najvećih duhovnih i fizičkih stratišta
zemaljskog čovjeka ?
Gledajući
prema njegovom najznaćajnijem reformatoru, i možda prema prvoj pojavi te vrste, u
ličnosti koju predstavlja Konstantin Veliki, kao temelni modifikator jedne stečene društvene
vrijednosti, koja biva prerađena,
gotovo transcendentnim moćima, u svoju puku suprotnost, nameće mnoštvo daljnjih pitanja:
Ne
predstavlja li to jednu vrstu naše ljudske evolutivnosti, kojom se uzastopnim
ponavljanjem samo rađaju njihovi suprotni duplikati.
Slaćaj Ranog
kršćanstva svih ljudi međusobno jednakim, rađa vlastitu suprotnost Konstantinovih srednjevjekovnih kasta:
crkvenih ogromnih posjeda i besposjedničih feudalnih sluga, čiju će
eksploataciju radne snage nadići tek kapitalističko drušvo.
Iz toga se
rađa Nova povijest, prosvjetiteljstvo, devetnaest stoljetni Marksov humanizam.
Dok 20. stoljeće opet rađa njegovu direktnu suprotnost, simbolično inkarniranu
u Lenjinizmu, staljinizmu, svjetskim ratovima, dubokih ekonomskih kriza, i
totalnu fašizaciju globalnog društva, koje sobom povlače jedno od najvećih
stratišta čovječanstva: stotina milijuna ljudskih nevinih žrtva.
Cijena koju
zato plaća povijesni čovjek na svom putu prema civilnom biću ?
Sugestija na onaj vječni ciklus mačka, koji trči za svojim
repom.
Za svojom,
možda, općom halucinirajućom egzistencijalnom NULOM ?!
Nema komentara:
Objavi komentar