SLAVNA NACIJA U DEPRESIJI
'NAŠA ZEMLJA SE RASPADA!' ŠTO SE DOGAĐA SA GRAĐANIMA JEDNE OD NAJMOĆNIJIH EUROPSKIH DRŽAVA? Zašto su nesretniji i od Iračana i od Afganistanaca?
- AUTOR:
-
- Ana Muhar
OBJAVLJENO:
- 18.03.2017. u 21:26
Kada su ovaj tjedan na vidjelo izašli rezultati parlamentarnih izbora u Nizozemskoj, koji su, unatoč redovitim najavama o pobjedi ultradesničarskog kandidata Geerta Wildersa, pokazali da Europljani možda i nisu zakoračili u smjeru populizma u mjeri u kojoj im se to pripisuje, svi su pogledi ponovno usmjereni na Francusku.
Izvor zla
Wildersov gubitak - sa samo 13% osvojenih glasova, znatno manje od pobjedničkih liberala - doživljen je ne samo kao udarac valu populizma, već i kao simbolično zaustavljanje domino efekta populizma koji je zahvatio političku scenu Zapada. Sada, kada su Nizozemci odoljeli populističkoj histeriji koja je izjednačavala Kuran i Mein Kampf, a Europsku uniju opisivala kao izvor zla, na redu je da jednaku trezvenost pokažu i Francuzi, zar ne?
Za razliku od nizozemskih izbora koji su izvana praćeni sa zanimanjem, ponajviše u kontekstu ozbiljnosti trenda na koji nas upozoravaju politički komentatori, situacija u Francuskoj daleko je opipljivija. Pobjeda ultradesne opcije u Francuskoj, odnosno postavljanje njezine kandidatkinje Marine Le Pen na mjesto predsjednice, označilo bi mogućnost ozbiljnog ugrožavanja postojanja Europske unije. Zajednica svih Europljana preživljava veliki udarac koji joj zadaje odlazak Ujedinjenog Kraljevstva, no Britanci su oduvijek doživljavani kao buntovnici Europe. Francusku inačicu Brexita, nazovimo ga Frexit, bilo bi teško, vjerojatno i nemoguće prebroditi. Sve su to pitanja koja zadaju glavobolju diljem Francuske i Europe.
Elita bez interesa
No, jedno mjesto čini se netaknutim političkom zbiljom. Jutro nakon izbora u Nizozemskoj, na doručku uz café au lait i svježe kroasane, u Courchevelu se razgovaralo o dnevnim planovima i iznenađujuće visokim temperaturama, ne i o politici. Ovaj francuski gradić u pokrajini Rhône-Alpes možda je mjesto s najvećom indiferentnošću prema politici u zemlji, govori mi njegova stanovnica Nathalie Faure-Bernoud. Nalazimo se na jednoj suncem okupanoj terasi gdje mi ova simpatična voditeljica turističkog ureda govori o specifičnosti destinacije koja je posljednjih desetljeća jedno od najpopularnijih svjetskih okupljališta međunarodne elite.
Iako je sezona pri samom kraju, to se ne osjeti u Courchevelu čijih četrdesetak tisuća smještajnih jedinica i danas uživa solidnu popunjenost, iako se skijaši žale na lošu kakvoću proljetnog snijega. “Ovo je možda jedino mjesto gdje nećete čuti da ljudi razgovaraju o Trumpu, o izborima u Francuskoj, o problemima u svijetu. Možda zato što se nas politika zapravo i ne dotiče. A možda i zato što živimo u balonu u koji ljudi koji si to mogu priuštiti dolaze kako bi se odmaknuli i odmorili od svega”, dodaje. Balon u kojem žive, tvrdi, nije osjetio posljedice od ruskih sankcija, unatoč činjenici da velik dio stalnih gostiju Courchevela čine upravo ruski bogataši. Ona vjeruje da će isti scenarij vrijediti za predsjedničke izbore ovoga proljeća. Bez obzira na to hoće li novu sezonu iduće zime dočekati s predsjednicom Marine Le Pen ili predsjednicima Emmanuelom Macronom ili Francoisom Fillonom, Courchevel ostaje Courchevel.
Mlada Slovakinja
Takav apolitični sentiment svojih sugrađana potvrdila mi je Christina, menadžerica u jednom od brojnih hotela s pet zvjezdica. Ova mlada Slovakinja doselila se u Francusku prije pet godina i sa svojim sugrađanima živi intenzivno i dovoljno dugo, kaže, da bi upoznala način na koji razmišljaju i funkcioniraju. Njihov nezainteresirani stav prema aktualnim izborima pripisuje “predobrim životnim uvjetima” i smatra ga zabrinjavajućim:
“Dolazim iz Slovačke gdje mladi ljudi obično imaju mišljenje o politici, o Europskoj uniji, o opasnostima koje vrebaju. Mladi Francuzi moje generacije, dakle u dvadesetim godinama, žive kao da ih se politika ne dotiče. Politika kao da je stvar starijih ljudi. Uzalud im objašnjavam da ćemo upravo mi mladi imati najviše koristi, odnosno štete od kandidata koji bude odabran. No, oni ne slušaju. Većina mojih prijatelja ni neće izlaziti na izbore”, ističe.
S obzirom na turizam od kojih ovo područje vrlo dobro živi još od završetka Drugog svjetskog rata, a osobito nakon ekspanzije u smjeru luksuza početkom devedesetih, to možda ni ne čudi. No, moja sugovornica napominje mi da iako se čini da je Courchevel jedno od onih mjesta gdje baš sve funkcionira, stvarna je slika daleko drugačija. “Bez obzira na bogatstvo, i ovdje se osjeća činjenica koju je nemoguće zanemariti: Francuska se raspada. Francuski identitet toliko je ugrožen da oni više ne znaju tko su. Posljednjih godina ponavljano su se odmicali od tradicionalnih vrijednosti kao što su obitelj i kršćanstvo i sada za to plaćaju. Smetaju im imigranti, ali prelijeni su da rade njihov posao, smetaju im muslimani, a dozvolili su im da nametnu svoje zahtjeve”, objašnjava ova 27-godišnja hotelijerka koja se odbija slikati ili mi dati svoje prezime, u strahu da takvo mišljenje ne uvrijedi njezine francuske šefove.
“Raspad Francuske” o kojem govori koncept je o kojem se mnogo govori, a koji se ne odnosi nužno na ekonomiju ni na politiku, već na nešto dublje i daleko manje opipljivo. Nacionalno nezadovoljstvo Francuza postalo je tema ne samo kavanskih debata, već i znanstvenih istraživanja koja su već nebrojeno puta pokušala odgovoriti na pitanje zašto su žitelji zemlje koja je izumila pojam “joie de vivre”, koja jede najbolje na svijetu, ima sjajan socijalni sustav i godišnje odmore dulje od europskog prosjeka nezadovoljni. Najnovije među njima, provedeno prošle godine, pokazuje da samo 3% Francuza vjeruje u svijetlu budućnost. Čak 86% ispitanih nije zadovoljno svojim životom u Francuskoj. Ranije provedena anketa pokazala je da su po pitanju životnog optimizma Francuzi ispod Iračana i Afganistanaca. Mnogi traže razloge u filozofskim stajalištima, edukaciji koja nije temeljena na ideji podrške, već kritike i mentalitetu koji je jednostavno naviknut na prigovaranje. No, realnost života ne treba zanemariti. U posljednje dvije godine Francuzi su doživjeli seriju terorističkih napada koji su predstavili ne samo tragediju za pojedince i njihove obitelji, već napad na sve što čini Francusku. “Je suis Charlie”, krilatica koja se tako spremno lijepila na Facebook profile, doista je imala veliko značenje za Francuze koji se godinama nisu morali zamarati temama kao što su sloboda govora i medija. Napad na stadion, koncertnu dvoranu, crkvu, promenadu na kojoj se slavi Dan republike - sve su to ožiljci koji su osjećaj da im stvari izmiču iz ruke preselili iz izoliranih predgrađa u domove prosječnih Francuza.
Jezgrovitije od ostalih političara, takav sentiment prepoznaje Marine Le Pen. Njezini politički suparnici obećavaju bolju ekonomiju i poreznu politiku te sustav naklonjeniji uspjehu - što osobito dobro prihvaćaju Parižani i ostala urbana središta, Le Pen se koristi formulom povratka Francuske Francuzima. Što god to uistinu značilo, mora da je bolje od Francuske koja više ne kontrolira kretanja svojih imigranata i koja već godinama živi u izvanrednom stanju (ovoga tjedna prvi se put govori o njezinu ukidanju) - smatraju njezini sljedbenici. Ideja Marine Le Pen na mjestu predsjednice Francuske mojoj se sugovornici čini razumljivom. Da je Francuskinja, vjerojatno bi i sama glasala za Le Pen, govori mi. No, u njezinoj situaciji to je ideja koja je straši jer bi mogla ugroziti njezin status u Francuskoj. Retorika koja se može sažeti u rečenicu “On est chez nous”, u slobodnom prijevodu “Ovo je naša zemlja”, dotiče se i nje, govori Christina, strahujući da bi Le Penin mandat mogao ugroziti njezino dobro radno mjesto i mogućnost da ostane u Francuskoj. S Le Peninom antiimigracijskom politikom, koja u srži programa sadržava oporezivanje poslodavaca na zapošljavanje stranaca, otežavanje procesa dobivanja francuskog državljanstva i smanjenje imigracije za čak 80% - Christinin strah je više nego opravdan. Na kraju, politika je osobna stvar, glasamo za ono što će za nas osobno imati najviše koristi.
Skandali i laži
S time se slaže i Sofian, vlasnik draguljarnice u središtu grada. “Mene samo zanima porezna politika i otvorenost prema biznisu. Ako ona bude pozitivna za mene i moje klijente, ja sam sretan. Nemam političkih ideala jer jednostavno ne vjerujem političarima. Nije me briga hoće li pobijediti ljevica ili desnica jer obje strane su pune skandala i laži. Stoga ću glasati za onoga koji mi se čini najboljim za biznis, a to je Francois Fillon”, naglašava. Takav sentiment nepovjerenja u političare dijele mnogi Francuzi. Nedavno istraživanje uglednog Sveučilišta Science Po pokazalo je da samo 11% Francuza vjeruje političkim strankama. Najviše se vjeruje bolnicama, čak 83%, medijima samo 24%, što dokazuje i činjenica da samo jedan posto Francuza svakodnevno kupuje dnevne nacionalne novine, što je najmanje u posljednja tri desetljeća. Napominjem “nacionalne” jer istovremeno raste popularnost lokalnog tiska, što dodatno pokazuje decentralizaciju Francuza, čiji problemi, sentimenti i težnje variraju s regijom u kojoj se nalaze. Ako je u tijeku nova francuska revolucija, kako vole tvrditi mnoge naslovnice međunarodnog tiska, ona se ne odnosi na povijesno revolucionarni karakter Francuza, nego na činjenicu da se politička slika mijenja. Tradicionalna podjela na ljevicu i desnicu više ne igra ulogu. Postoji mogućnost da drugi, finalni krug izbora u svibnju bude bez kandidata tradicionalno vodećih stranaka. Povjerenje u tradicionalnu ideju političara pokazuje ne samo uspjeh Marine Le Pen, već i Emmanuela Macrona, bivšeg bankara koji ne pripada nijednoj stranci, već svoj program prezentira kao politički pokret naziva En Marche, u pokretu.
Nakon što ostavim snijegom prekrivene Alpe iza sebe, nekoliko sati vožnje dovodi me u pokrajinu Var na jugu Francuske, manje razvikane od svoje popularne susjede Cote d’Azur i inozemnoj publici poznatoj najviše po ljetovalištu Saint-Tropez. Iako je dan bajkovit, topao, od početka sezone nas još dijele tjedni, stoga je gradić Saint-Maxime prilično uspavan. No, za razliku od Courchevela, ne i po svojim političkim stajalištima. Le Penina krilatica “On est chez nous” osobito snažno odjekuje na ovom mjestu koje je posljednjih godina obilježeno imigracijom i nevoljama koje je za sobom donijela. Priljev imigranata iz sjeverne Afrike i Rumunjske, žale mi se lokalci, učinilo je francuski jug jednim od najnesigurnijih mjesta u zemlji. “Ovdje jednostavno više nismo sigurni. Kada nas opljačkaju, više ni ne zovemo policiju jer samo odmahuju rukama. Previše je velikih krađa da bi se obazirali na male”, otkriva mi vlasnik jednog kafića u centru grada u čiju je kuću u posljednje dvije godine provaljeno tri puta. “Netko mora učiniti nešto kako bi se zaustavila ta ideja da svatko može raditi što želi i proći nekažnjeno. Samo Marine Le Pen shvaća koliko je važno postrožiti sustav i ulagati u policiju i vojsku, a ne rasipati novac na došljake koji se ni ne trude uklopiti i raditi”, naglašava. Mladi djelatnik u turizmu Jacques govori mi da će zasigurno glasati za Marine Le Pen jer vjeruje da će samo ona donijeti promjene, dok se s ostalim kandidatima ništa bitno neće promijeniti.
Francuski duh
Ime Marine Le Pen toga ću dana čuti više puta. Većina anketa daje joj prednost nad ostalim kandidatima, osobito kada se govori o prvom krugu, koji će eliminirati mnoge kandidate, tako da će u drugom, odlučujućem krugu Francuzi odlučivati između dva kandidata. Gotovo svi se slažu da će jedan od njih biti Marine Le Pen. Jedino pitanje oko kojeg se dvoji jest hoće li francuski duh biti dovoljno revolucionaran da naposljetku na mjesto šefice države postavi osobu čija je politička povijest ispunjena kontroverzama. S rezultatima referenduma u Ujedinjenom Kraljevstvu i predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Američkim Državama takav scenarij mnogi doživljavaju mogućim. No, slikar Richard Lonsdale tvrdi da su Francuzi kukavice kada se radi o velikim političkim promjenama. “Ovdje na jugu svi se slažu s velikim dijelom onoga što propagira Marine Le Pen, ali istovremeno su svjesni toga da bi na neko vrijeme sve stalo da ona doista bude odabrana. Poznavajući svoje sugrađane, zaista ne vidim kako bi ona mogla ostvariti pobjedu u drugom krugu”, zaključuje.
Ako svoja putovanja po različitim dijelovima Francuske, od gradova Pariza, Lyona i Toulousea, preko turističkih središta i osiromašenog francuskog juga, trebam sažeti u jednostavnu analizu, to nije jednostavno. Mozaik ljudi koji srećem je raznolik, kao i pejsaž ove lijepe zemlje, no jedan je pojam koji se ponavlja bez obzira na njihova mišljenja, imovinski status, profesiju i regiju u kojoj žive: promjena. Ugledni politički analitičar sa Sveučilišta Sciences Po ranije mi je rekao da je aktualna pokretačka sila francuske politike promjena i sada znam što misli. Tko god pokaže ozbiljnu sposobnost da donese promjenu, dobit će većinski broj glasova Francuza.
Državni novac
Iako se ponavljano vuku paralele između političkih događaja u Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Američkim Državama s aktualnim izborima u Francuskoj, za što je dijelom zaslužna Marine Le Pen koja je i glas za Brexit i pobjedu Donalda Trumpa predstavila kao neku vrstu osobnog trijumfa, Francuska je priča za sebe. Iza glasa za Le Pen ili Fillona ili Macrona (kandidat socijalista Benoit Hamon ima tako male šanse da se rijetko i spominje kao moguća opcija) ne stoji ideologija. Uvriježenom mišljenju da Francuzi ne vjeruju svojim političarima, čak ni onima za koje planiraju glasati, ide u prilog neobična činjenica da svaki od tri vodeća kandidata za sobom vuče vlastitu seriju skandala: Marine Le Pen ponavljano je optuživana za korištenje državnih sredstava u svrhe vlastite stranke Front National i za ruske pokrovitelje njezine kampanje, Francois Fillon je pod upravo otvorenom korupcijskom istragom zbog državnog novca koji je koristio za honorare svojoj supruzi i djeci za posao koji nisu obavljali, Emmanuela Macrona proziva se zbog skrivanja osobne imovine. Bilo da se rezultat etiketira kao populizam ili, ovisno o rezultatima, o pobjedi liberalizma nad populizmom, to će biti promašena analiza francuske političke stvarnosti. Francuska revolucija 2017. nije stvar ideologije, već bunta. Francuzima je dosadila rutina nezadovoljstva, a jedini lijek protiv rutine je promjena. Pri analizi situacije u svojoj zemlji, jedan stari lokalac u Courchevelu, jedan od rijetkih koji prati aktualne izbore, sažeo je svoja politička stajališta u jednu francusku krilaticu: “Un mal pour un bien”, u slobodnom prijevodu: Svako zlo za neko dobro. Za njega osobno, to je motivacija koja će ga voditi da glasa za Marine Le Pen. “Ja nisam ksenofob, ali ne sviđa mi se kamo stvari idu. Ako Madame Le Pen malo protrese čitav sustav da se promijeni smjer kretanja prema dolje, onda zaslužuje moj glas. Kratkoročno, to se možda neće pokazati kao dobra ideja, ali dugoročno će nas sve razbuditi. Un mal pour un bien”, zaključuje.
Nema komentara:
Objavi komentar