LAKOĆA POSTOJANJA

„ Misao o vječnom vraćanju je tajanstvena  i Nietzsche je prilično zbunio večinu filozofa; pretpostaviti da će se jednom ponoviti sve ono što smo već doživjeli, i još da će se to ponavljanje ponavljati u beskraj!   Što treba da nam kaže taj smušeni mit ?

   Mit o čovjekovom vraćanju govori, per negationem, da je život koji jednom zauvijek nestaje, koji se više ne vraća, sličan sjeni, da je bez težine, da je unaprijed mrtav i da njegov užas, uzvišenost ili ljepota  - ako je bio strašan, lijep ili uzvišen – neznaće pod milim bogom ništa.

O njemu ne treba više voditi računa kao ni o ratu između dviju afričkih država u četvrnaestom stoljeću, koji nije ništa promijenio na licu ovog svijeta, i ako je u njemu, u neopisivim mukama, izgubilo živote tri stotine hiljada crnaca.

    Hoće li se nešto promijeniti u tom ratu dviju afričkih država u četvrnaestom stoljeću ako se on bezbroj puta ponovi u vječnom vraćanju?

    Promijenit će se; pretvorit će se u blok koji straši i traje  a njegova glupost postaće nepoparvljiva.

    Kad bi se fracuska revolucija vječno ponavljala, francuska historiografija ne bi bila tako ponosna na Robespierra. Kako,  međutim, govori o nečemu što se više neće vratiti, krvave godine se pretvaraju u puke riječi, teorije, diskusije i postaju lakše od pera, ne izazivaju strah. Beskrajna je razlika između  Robespierra koji se pojavljuje  samo jednom u povijesti i Robespierra koji se vječno vraća  da skida francuzima glave .

    Možemo, prema tome reći da misao o vječnom vraćanju predstavlja izvjesnu perspektivu u kojoj stvari postaju drukčije nego što su dosad za nas bile – pojavljuju se lišene olakšavajuće okolnosti svoje prolaznosti. Ta olakšavajuća okolnost nam najme onemogučava  da donesemo bilo kakav sud. Kako možemo suditi nečemu što je prolazno ? Rumena svjetlost zalaska oblijeva sve čarolijom nostalgije , pa i giljotinu.

   Primijetio sam nedavno kod samog sebe upravo nevjerojatan osječaj  -  listao sam neku knjigu o Hitleru i neke fotografije su me dirnule . Potsjetile su me, najme, na doba mog djetinjstva. Doba koje se nikad neće vratiti ?

  To pomirenje s Hitlerom odaje duboku moralnu izpačenost povezanu sa svijetom koji se zasniva prvenstveno na nepostojanju ponavljanja, jer je u tom sijetu sve unaprijed oprošteno, pa  prema tome i cinički dopušteno.“

Izvod iz „NEPODNOŠLJIVA LAKOĆA POSTOJANJA“ Milan Kundera