Bio je briljantan student, žestoki komunist, "u zatvoru je poludio"... Vojislav Šešelj dugi je niz godina bio pod pratnjom obavještajnog aparata
Vojislav Šešelj javno se nedavno pohvalio da su ga liječnici spasili od raka debelog crijeva, da mu je jedna metastaza u jetri nestala, a druga da stagnira. Usput je živnuo i na Haaškom sudu za ratne zločine i zatražio da mu se potvrdi oslobađajuća presuda, odnosno, da sud odbaci sve argumente žalbe haaškog tužiteljstva koje traži njegovu glavu za zločine po Hrvatskoj i BiH.
Šešelj je, znači, opet aktualan, pa je aktualan i njegov životopis koji je prošle godine objavio srbijanski Nedeljnik kroz njegov dosje iz Centra Resora državne bezbednosti za grad Beograd. Rođen 11. 10. 1954. godine u Sarajevu, otac mu je bio Nikola, majka Danica, Srbin, doktor pravnih znanosti, stanuje u Batajnici u Ulici posavskih odreda 36, otac četvero djece iz dva braka, predsjednik Srpske radikalne stranke... Razlog zašto ga je 2000. obavještajna zajednica u Srbiji pratila jest njegovo djelovanje s pozicija nacionalističkog ekstremizma.
Otac mu je bio skretničar na željeznici, u Drugom svjetskom ratu od 1944. bio je u partizanima, ne čini se baš da bi bio ponosan na sina koji se svako toliko fura na četnike. Majka mu je vodila domaćinstvo. Mladi Vojislav, odavno je poznato, bio je toliko bistar mladić da je već u trećem razredu gimnazije u Sarajevu primljen u SKH, da je pravni fakultet u Sarajevu završio za samo tri godine s prosječnom ocjenom većom od devet, da je kao student bio čak i student-prodekan.
Zašto je pred kraj studija ušao u sukob s nekim profesorom, dosje ne navodi. Na pravu je magistrirao sa samo 23, na Katedri za međunarodno pravo i doktorirao sa samo 25 godina, 1979. Slijedio je vojni rok u Bileći, često je putovao u inozemstvo... I tako sve do 1981. kad ga SDB Sarajevo počinje pratiti kao sumnjivog liberala i nacionalista. U to vrijeme Šešelj je još bio sve samo ne rabijatni nacionalist. Veličao je Vuka Draškovića i njegove knjige, Draškovićevi su bili kumovi njegovom sinu, prijateljuje s intelektualcima raznih profila; od anarholiberala do nacionalista, u inozemstvu i Jugoslaviji.
Dosje navodi i to da je gospođa Drašković Šešelja financijski pomagala, te su ona i on, iako uz opasku da to "nije potvrđeno", imali seksualne odnose. Pod neprovjerene informacije spadaju i njegove navodne veze s potpredsjednicom RSK Majom Gojković i glumicom Ivanom Žigon.
Od Predraga Matvejevića do... čak su i njemački Zeleni i mnogi ljevičari žestoko tražili njegovo oslobađanje kad je Šešelj iz petnih žila stao kritizirati strukture i u BiH i šire po Jugoslaviji. Od 1982. do 1984. Šešelj je zatrpavao javnost člancima i analizama zbog kojih su ga u veljači 1984. policajci uhitili u vlaku Sarajevo-Beograd, vratili u Sarajevo i pretresli mu stan. Osumnjičen za: neprijateljsku propagandu.
Šešelj je tvrdio da su istražitelji tražili da objasni što to on šuruje s Milovanom Đilasom. U svibnju ga je sarajevski SDB opet uhitio, u pritvoru je započeo štrajk glađu, za njegovu slobodu apelirali su i Srđa Popović i Filozofsko društvo Srbije kroz peticije, akcije, prosvjedne skupove. I uspjeli su. Umjesto osam godina koliko je prvostupanjski dobio, savezni sud mu je odredio samo godinu i deset mjeseci. Ipak, svejedno mu nije bilo lako; mnogi su tada prosvjedovali zbog toga što su Šešelja u KPD Zenica fizički zlostavljali.
Sam Šešelj nikad nije priznao da je bila riječ, osim o premlaćivanjima, i o seksualnom zlostavljanju. Za njega se zauzimala inteligencija i po Zapadu, od zelenih do marksističkih opcija. Očito Šešelj još nije politički "sazreo" kako ga znamo danas. U ožujku 1986. izlazi iz zatvora, žešći nego ikad. Svoju knjigu "Vrijeme preispitivanja" tiska na prevaru. Pasoš traži, ali ga ne dobiva, jer je svima jasno da se pokušava domoći emigracije kako bi otamo nastavio.
Mada, još uvijek ne dolazi do izražaja u što se Šešelj izrodio u zatvoru. Svanulo mu je već sljedeće godine, 1987. Dok je Đorđe Balašević pjevao o "1987., jadnoj i bednoj" i kroz pjesme upozoravao na "četničkog vampira", Šešelj je od izvjesnog istaknutog pripadnika četničke emigracije iz Chicaga Miroljuba Timotijevića dobio i obećanje da će se zauzeti za njegov predmet i redovite novčane uplate, ukupno 3000 USD tijekom 1987.
Dosje navodi da su pasoš za njega tražili još i Mihajlo Marković s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, sir Anthony Kenny s Oxforda, Renata Flotau, Andrej Gustinčić... Od veljače te godine Šešelja prati SDB Beograd, jer se tamo preselio. Ubrzo ga izbjegava sve više ljudi. Ali ne zato što bi bio kontaminiran time što ga prati Udba SR Srbije, nego time što za njega prijatelji i poznanici počinju tvrditi da je "poludio", da "priziva represiju"...
Okomio se na sve koji su odstupali od njegovih radikalnih stavova. Čak i na Ljuborima Tadića i Dobricu Ćosića koji su mu pomagali prethodnih mjeseci nakon izlaska iz zatvora. Odjednom je ozloglašen kao agresivan, primitivan, njegova bivša supruga opisuje ga kao "čovjeka lošeg karaktera koja misli samo na sebe". Sve je konfliktniji. Odlazi u veleposlanstvo SAD-a da traži da se za njega zauzme Kongres.
Službeno podnosi tužbu protiv Staneta Dolanca "zbog odavanja vojne tajne kako bi obranio Janeza Janšu i Davida Lasića". Jugoslavija se raspada po nacionalističkim linijama, a Šešelja čak i u takvoj zemlji SDB upozorava zbog niza knjiga koje su mu zabranjene i javnih pisama kojima napada sve instance saveznih vlasti, i to kao radikalnog nacionalista. Koliko se Jugoslavija raspada postaje jasno kad u travnju 1989. Šešelja puštaju da otputuje u SAD i Kanadu – Toronto, Detroit, Chicago, Windsor, Hamilton, Cleveland...
Sa 30-ak predavanja po pravoslavnih crkvama i dvoranama odnosi zaradu od 200.000 dolara. Dio srpske emigracije koja ga sluša njime je oduševljen, drugi dio je zgrožen. SDB tada primjećuje da Šešelja tada prima ratni zločinac Momčilo Đujić, koji ga proglašava četničkim vojvodom. U organizaciji SPC-a u SAD-u, Pokret srpskih četnika “Ravna Gora”, Srpski kulturni klub “Sveti Sava”, Srpska narodna odbrana i Organizacija srpskih četnika “Ravna Gora” Šešelju potom organiziraju još 67 predavanja.
Prate ga Đujić i princ Andrej Karađorđević, koliko god je samo koju godinu ranije Vuk Drašković tog istog čovjeka kao mladog žestokog komunista učio osnovama prekriživanja, osnovnih molitvi i sličnom. Napadao je Titov kult, veličao Dražu Mihajlovića i... ta je turneja bila toliko uspješna da je odmah po povratku kupio obiteljsku kuću u Batajnici u kojoj živi i danas. Osnovao je Srpski slobodarski pokret koji s SNO Vuka Draškovića postaje SPO.
Ali samo kratko, do 18. lipnja 1990. kad Šešelj sa svojim krilom izlazi i osniva Srpski četnički pokret. Bila je riječ o tako ekstremnoj stranci da je čak ni tada vlasti Srbije nisu htjele registrirati zbog zagovaranja, između ostalog, militarizma i terorizma. Počeo je izdavati časopis "Velika Srbija", od Momčila Đujića u ljeto 1990. dobio je još 150.000 dolara. Šešelj je toliko divljao u stranci da su oko njega ostajali samo oni koji su ga slijepo slijedili, krajnje ekstremni, uglavnom neintelektualni kadrovi.
"Na jednom od sastanaka, kolovoza 1990., Šešeljevi neistomišljenici su izglasali da se lider SČP isključi iz pokreta", stoji u dosjeu. U tom trenutku Šešelj dovršava svoj put. "Po Šešeljevom nalogu, grupa od 13 najekstremnijih članova SČP, naoružana pištoljima, automatskom puškom, kratežom i bejzbol palicama, pretukla je dvojicu potpisnika... zbog istupanja iz stranke pojedini aktivisti su pretučeni, pritom je upotrebljeno i vatreno oružje... mlađi, ekstremni članovi pokreta maltretirali i noževima pretili građanima koji su se izjašnjavali za Socijalističku partiju Srbije (SPS)", opisuje dalje dosje.
Od četničke emigracije prima sve više novca, dok se kandidira na izborima, priprema i "četničke trojke" za državni udar, ako zatreba. A onda: "Prva saznanja o formiranju paravojnih formacija u Srbiji, u okviru SČP, datiraju iz februara 1991. godine, kada je Vojislav Šešelj naredio svojim aktivistima da se, prilikom mobilizacije, vojni obveznici ne javljaju u jedinice gdje imaju ratni raspored, već u četničke jedinice SČP-a.
"U svibnju 1991. od SDB Srbije, zapravo, traži zaštitu jer mu javljaju da mu je hrvatska Udba ubacila u organizaciju tri Srbina iz Hrvatske da ga likvidiraju. Srbijanska "Služba" mu na to govori da ionako sam izaziva vraga izjavama o svojoj stranci, sad već SRS, po SAO Krajini i Baranji. On, pak, tvrdi da on svoje ljude s oružjem šalje samo kad ga negdje zovu, a da govori svašta samo zato da zastrašuje Hrvate. Dosje kao početak rata u Hrvatskoj uzima 2. svibnja 1991. i sukob u Borovom Selu.
Šešelj od tog trenutka sasvim prestaje poštovati zakone Republike Srbije i radi na "formiranju i omasovljavanju paravojnih grupa koje su upućivali kao dobrovoljce u ratna područja, najpre Hrvatske". Dosje navodi da odbija "zakonom predviđenu mogućnost delovanja kroz formu dobrovoljaca u okviru teritorijalne odbrane... Provodi opću mobilizaciju članstva... za odlazak na ratište u Hrvatsku, na teritoriji Slavonije je uspostavljen četnički dobrovoljački odred".
U srpnju 1991. napada vodstvo Srbije zato što je dopustio da predsjednik Jugoslavije (posljednji) postane Stjepan Mesić. Intervenciju JNA u Sloveniji osuđuje kao "podvalu premijera Ante Markovića srpskom narodu". Šešelj, naime, nastupa s pozicija velikosrpskih pozicija, gdje bi Sloveniju pustio da izađe iz "Velike Srbije". Pozivao je JNA na puč protiv političkih vlasti, no tadašnji srbijanski SDB ocjenjuje da u samoj Srbiji on sad djeluje kohezivno, smiruje stanje i zato mu ukida nadzor.
No, već 1993. srbijanska "Služba" svejedno o njemu skuplja informacije, i to zato što njegovi ljudi pokazuju sklonost za pripremanje državnog udara u Srbiji. Šešelj je možda i čuo da ga opet prate i odlučuje "reformirati" četničku stranku. Osniva Politički savjet SRS s Tomislavom Nikolićem kao potpredsjednikom SRS-a na čelu. Ali...: "Radosavu Šuljagiću, u to vreme aktivnom oficiru VJ u činu kapetana bojnog broda... prepustio je da izradi plan delovanja, organizacionog razvoja i mobilizacijskog sistema SČP u ilegali kao i omogući održavanje 'tajnih veza' sa visokim oficirima VJ."
To je značilo pripremu za ilegalu po Crnoj Gori, BiH i Hrvatsko, stoji u dosjeu, ako bi tamo zabranili njegove jedinice. "Vojislav Šešelj je u najužem krugu svojih saradnika izneo podatak da je pomenutim 'sistemom' obuhvaćeno oko 80.000 ljudi, te da u roku od 6 do 8 sati mogu okupiti i vojno organizovati oko 30.000." Kao dokaz na sudu u Haagu, ovakvi navodi bili bi suho zlato. Njegovi časnici u slučaju pobune bili bi pročetnički oficiri JNA, poput Milorada Manića tada već u mirovini.
Dosje navodi i da Šešelj tada odgovara Milana Martića u Krajini i ratne vođe u RS BiH da nepristanu na mirovnim sporazum Z-4. Obećava im svu pomoć. Dosje dalje slijedi tipični obavještajni i paraobavještajni kadrovski krkljanac. Šešelj je imao"veoma pozitivno mišljenje o Jovici Stanišiću, bivšem načelniku RDB, Franku Simatoviću i Milosavu Vilotiću, ističući da su se oni dokazali u borbi, dok je tražio da se za Radovana Stojčića i Milana Tepavčevića prikupe svi dostupni podaci, a priori ih smatrajući za nepodobne ličnosti, posebno u sferi funkcija koje obavljaju."
Za Haag bi zanimljiv mogao biti i popis ljudi iz Vojske Jugoslavije s kojima je Šešelj surađivao od studenog 1993. do prosinca 1994. preko Radoslava Šuljagića: "Božidar Stevanović (general-pukovnik u penziji i bivšim komandant RV PVO), Nedeljko Bošković (general-major u penziji), Miloje Pavlović (bivši komandant RV PVO), Mićo Deliće (general-potpukovnik), Dušan Lončar (komandant Vukovarskog korpusa), Boro Ivanović (general-major, bivši komandant Novosadskog korpusa), Vladan Šljivić (bivši načelnik pozadinskog sektora GŠ VJ), Ljubomir Bajić (general-major u penziji), Andrija Biorčević (general-pukovnik u penziji, bivši načelnik Novosadskog korpusa), Miloš Dimitrijević (pukovnik u penziji), Milorad Manić (pukovnik u penziji), Dane Ajduković (general-major u penziji, bivši načelnik finansijske uprave GŠ VJ), Miodrag Starčević (pukovnik u penziji i bivši načelnik pravne uprave GŠ VJ), Slobodan Jeremić (pukovnik u penziji), Dragić Martinović (potpukovnikom), general-majori Simić, Mojsilović i Milanović, kao i Džigurski (pukovnik u penziji)."
Njegova mreža činila je i časnike vojske Krajine. U Srbiji je Šešelj tada priprema rušenje Slobodana Miloševića. Protiv njega je umalo i organizirao opoziciju, ali na to nisu pristali Zoran Đinđić, DS i DSS, koji očito nisu htjeli birati između Miloševića i Šešelja kao između dva zla. Dosje o Vojislavu Šešelju nastavlja se do 2000. podacima o njegovoj sve manje uspješnoj političkoj karijeri po Srbiji i sve češćim bavljenjem s Haaškim sudom.
Nema komentara:
Objavi komentar