HRVATSKO BEZNAĐE

POBJEDNICI I GUBITNICI

Šteta tolikog truda da se svaki zarez u svakom novom zakonu prikaže kao spektakularan novi korak za Hrvatsku kad se krug opet vrati na Kalmetu

AUTOR: 
• • Nino Đula
 OBJAVLJENO: 
• 04.08.2018. u 12:30

Damjan Tadić / CROPIX

Šteta tolikog truda da se svaki zarez u svakom novom zakonu prikaže kao spektakularan novi korak za Hrvatsku kad se krug, nakon što se odvrti, opet vrati na Kalmetu

Sigurno je nakon tolikih godina što se uglavnom izvlačilo iz džepova građana, službeno za bujanje države, a neslužbeno još različitim koruptivnim radnjama u kojima su nažalost sudjelovali i ministri i premijeri, sigurno je na toj truloj podlozi sad najednom teško početi pa onda još uvjerljivo graditi priču o sve boljem odnosu države prema građanima. Teško je dati mnogo novca iz kase koja je desetljećima bila pražnjena promašenim politikama, krivim odlukama, lošim zakonima, ali, još gore od toga, namjernim i sistemskim izvlačenjem javnog novca, pogodovanjima, namještanjima i na sve druge neprihvatljive načine.

Gotovo je nemoguće nakon svega toga bilo kojem novom vlastodršcu postići da građane impresionira odlukama koje bi naišle na široko odobravanje, koje bi bile protumačene kao nesporan znak da država napokon počinje raditi pretežno na korist većine svojih građana i da se izabrana administracija većinom posvetila njihovu standardu, njihovoj dobrobiti i njihovoj perspektivi.

Još se naime vode sudski postupci prema optužnicama koje tvrde upravo suprotno: da su se političke stranke, političari, ministri, gradonačelnici pa i premijeri udruživali da prevare građane i uzmu im javni novac. Još i u vladajućoj koaliciji djeluju ljudi koji mogu poslužiti kao manekeni te dugogodišnje prakse neprimjerenog postupanja s javnim funkcijama i sredstvima iz državnih i lokalnih proračuna.

U takvoj tradiciji teško je napraviti preokret i takav zahvat traži odlučnog vođu i ozbiljnog reformatora.

Iz načina na koji premijer Andrej Plenković nastoji predstaviti neke svoje odluke i poteze vidi se kako je ideja uvjeriti što veći broj građana da se njegova Vlada sasvim odmaknula od te ranije naopake prakse i da joj je isključivi cilj politikom malih, možda i premalih koraka, donositi promjene koje bi, jedna po jedna, malo po malo, poboljšavale osjećaj da se u državi živi bolje.

No kako je vrijeme ove Vlade već jednim značajnim dijelom proteklo, a kod birača se u većoj mjeri ipak ne primjećuje kritična promjena raspoloženja, niti bitno veće povjerenje u institucije, budući da su tako Plenković i Vlada počeli emitirati panične a onda već i prilično karikaturalne objave o tome kako se, navodno, živi sve bolje i bolje, suprotno pretežitom osjećaju.

Kako njihov dosadašnji rad nije dobio potvrdu kroz mjerenja stupnja povjerenja građana u Vladu, kroz rejting stranke, ocjenu samog premijera niti procjenu smjera Vlade, tako je propaganda u osvit europskih izbora najednom zabrundala kao najglasniji stroj: gotovo da nema dana kad se najmanja mjera, odluka, promjena, intervencija, razmišljanje ili dalek plan ne predstave kao ključna velika reforma.

Takvog su karaktera i ove posljednje “reforme” na koje su Plenković i neki njegovi ministri i partneri iz koalicije potrošili tjedne i tjedne da daju izjave, off the record spinove, organiziraju press konferencije i podijele intervjue. Počelo je od paušalnih najava da nas čeka takva čudesna porezna reforma od koje će svima značajno narasti plaće. Išlo je zatim preko različitih alternativnih izračuna iz kojih je čak povremeno proizlazilo da će se neke plaće smanjiti, a zaustavilo se, hajde, na tome da će prosječna obitelj privređivati 70-ak kuna više mjesečno, kad se sve zbroji i oduzme.

No kad se stvar do kraja razbistrila, vidjelo se da je sav taj višetjedni, a zapravo sa svim modifikacijama porezne reforme i višemjesečni žamor, bio sračunat kako bi se prekrila nepopularna odluka o povećanju zdravstvenog doprinosa koja najbolje dokazuje da se ustvari ne radi ni o kakvim reformama, nego baš naprotiv o nastavljanju stare prakse krpanja rupa, bez prave želje da se poduzmu ozbiljniji, sistematičniji zahvati u problematične, zastarjele sustave kao što je recimo zdravstveni. Dakle, rasterećenje davanja kroz plaće da bi se otvorio prostor za povećanje zdravstvenog doprinosa nije reforma.

Usporedo s tim plasiranjima na velika je zvona oglašeno i navodno gašenje desetaka nepotrebnih državnih agencija i drugih balastnih birokratskih tijela. To je ono što se od raznih vlada tražilo godinama i što je uostalom bilo reklamirano kroz bezbroj priča o tobožnjim hitrorezima. I ovaj put to dolazi samo kao polurješenje i propagandna magla jer se, logično za sistem koji se ne želi bitno mijenjati, opet ne smanjuje državni aparat nego ga se samo malo preslaguje.

U nevjerici što se dosadašnji rad Vlade nije “primio” kao reformski priređuju se i još će se prikazivati različiti igrokazi o reformama koje to nisu - ova Vlada kao da najviše uči od zagrebačkoga gradonačelnika Bandića koji je nakon višegodišnjeg podgrijavanja te teme radove na jednom gradskom rotoru upravo prikazao kao projekt težine građenja Kineskog zida. Rotor koji se prođe u minuti kopat će se dakle najmanje tri godine, točno onoliko koliko je predviđeno da protekne od prve lopate do otvorenja Pelješkog mosta koji bi trebao poslužiti za povezivanje juga s ostatkom Hrvatske.

Ta reformska demagogija jedno je od ključnih obilježja ove Vlade i živi praktično u svim resorima: od graditeljstva gdje se pogodovanje lobijima gradnje kroz besmislene poticaje malom broju građana prikazuje kao demografska mjera, preko državne imovine gdje se tobože inaugurira nova transparentnost kroz prokazivanje par dužnika, a perspektivna državna imovina i dalje ostaje neiskorištena, pa sve do vojske gdje se začudna i često tragikomična utrka u naoružanju prikazuje kao reforma vojske, a u najvećoj je mjeri bildanje ega i pozicije jednog ministra. I tako dalje, i tako dalje.

I na kraju, valjda da bi tobožnje reforme koje idu u smjeru odgovornijeg postupanja s javnim novcem, da bi one djelovale što uvjerljivije, premijer donosi konačnu, ranije već najavljenu odluku, da će na jednu od značajnijih pozicija u stranci postaviti Božidara Kalmetu, političara koji nosi teret najvećih neriješenih HDZ-ovih afera. Šteta tolikog truda da se svaki zarez u svakom novom zakonu prikaže kao spektakularan novi korak naprijed za Hrvatsku kad se krug, nakon što se odvrti, opet vrati na Kalmetu.

Teško se s takvim metiljanjem, tolikim kompromisima i veleslalomom kroz politiku uspješno brendirati kao reformator. Današnji premijer možda je eventualno stabilizator nekog statusa quo u HDZ-u ili stabilizator inače polariziranog društva. Ali pravu reformsku snagu još nije pokazao. Ovo je sve više pro forma, nego reforma.