KOLIKI SMO DANAK PLATILI
ŠOKANTNA ANALIZA 'Šteta od političara je 300 milijardi kuna, toliko je koštao Domovinski rat!'
Plaće župana, gradonačelnika i članova Vlade manja su stavka u budžetu, visoka je cijena njihovih političkih odluka
Samo za financiranje političke vrhuške u zemlji hrvatski porezni obveznici godišnje izdvajaju više od 200 milijuna kuna. Gruba je to, ali i konzervativna procjena, do koje se može doći ako se analiziraju javno dostupni podaci o bruto plaćama predsjednice, premijera, ministara i njihovih zamjenika, te šefa Sabora i saborskih zastupnika, kao i župana, gradonačelnika i općinskih načelnika. U toj je brojci i iznos koji se iz proračuna usmjerava u blagajne političkih stranaka.
Recesijske godine
Brojka od 200 milijuna kuna mnogima vjerojatno ne izgleda astronomski. Politika, kaže Mladen Staničić, profesor na Visokoj školi za međunarodne odnose i diplomaciju, nije nigdje jeftina. Ipak, zna li se da je iza Hrvatske šest teških recesijskih godina, kao i da je prosječna neto plaća u Hrvatskoj u prosincu prošle godine iznosila samo 5716 kuna, mjesečne neto plaće oko tisuću pripadnika političke elite, koje se kreću u rasponu od 15.000 pa do 23.000 kuna, bodu u oči.
Računica tako pokazuje da smo tijekom deset godina na plaće političke vrhuške u zemlji iz državnog i lokalnih proračuna potrošili više od dvije milijarde kuna.
Riječ je o iznosu kojim se mogao sagraditi, primjerice, Pelješki most, oko čije gradnje sada očekujemo financijsku potporu Bruxellesa. Nadalje, iznos od dvije milijarde kuna dovoljan je za gradnju oko 50 kilometara autocesta. Ili, za gradnju četiriju suvremenih bolnica. U konačnici, taj bi novac, prema dostupnim cjenicima, bio dovoljan za 12 novih škola ili 100 vrtića.
Po izdvajanjima za političare prednjači zakonodavna vlast. Na bruto plaće saborskih zastupnika godišnje se, pokazuju podaci i računice, potroši oko 47 milijuna kuna. Svemu bi trebalo pridodati još i 55 milijuna kuna, koliko se iz proračuna daje političkim strankama. Istodobno, i sami smo svjedoci da sabornica na Markovu trgu često zjapi poluprazna. Ne čudi stoga što se u javnosti sve glasnije čuju i prijedlozi smanjenja broja saborskih zastupnika.
Prazna sabornica
Uostalom, i zahtjevi za preferencijalnim glasanjem izraz su nezadovoljstva građana radom svojih izabranih zastupnika. Unatoč tome, Staničić upozorava kako zastupnici u parlamentu ne odstupaju bitnije od svojih kolega u drugim zemljama.
- Zastupnici imaju i drugog posla. Od njih se ne očekuje da samo sjede u saborskim klupama, već i da obilaze teren - ističe Staničić.
Ako je suditi po primanjima, ni protagonisti izvršne vlasti nemaju razloga za nezadovoljstvo. Računice pokazuju da se godišnje samo na plaće šefice države, premijera, ministara i njihovih zamjenika potroši nešto manje od 15 milijuna kuna.
Izvor egzistencije
U neto iznosima, plaće se, sukladno podacima iz imovinskih kartica, kreću u rasponu od oko 15.000 kuna, koliko imaju zamjenici ministara, preko 17.000 do 19.000 kuna za ministre, pa do oko 20.000 kuna za premijera. Donedavni šef državeIvo Josipović imao je, prema podacima iz imovinske kartice, neto plaću nešto veću od 22.000 kuna, pa se može pretpostaviti da će sličan iznos primati i Kolinda Grabar Kitarović.
Ipak, mnogi upozoravaju da prave poluge moći leže na regionalnoj i lokalnoj razini. Kalkulacije pokazuju da se na plaće župana godišnje u bruto iznosu potroši oko osam milijuna kuna, pri čemu se “prosječna” plaća prvog čovjeka županije kreće oko brojke od 17.000 kuna, što je u biti plaća ministra.
Ukupan godišnji bruto iznos plaća 556 gradonačelnika i općinskih načelnika u Hrvatskoj je pak nešto više od 77 milijuna kuna.
Visoka primanja političara jedan su od glavnih priloga u tezi da je politika u Hrvatskoj mnogima postala izvor egzistencije, a mnogima i vrlo unosan biznis. Ovdje valja voditi računa o tome da su primanja najplaćenijih političara samo vrh ledenoga brijega, s obzirom na to da se i zaposlenja u brojnim državnim i javnim službama, ali i javnim i komunalnim poduzećima zapravo odvijaju po političkom ključu. Tako je, recimo, Maruška Vizek iz Ekonomskog instituta nedavno zaključila da se tijekom mandata jedne vlade u brojnim državnim tvrtkama “uhljebi” oko 20.000 ljudi.
- Politika je u proteklih 25 godina od uspostave države mnogima postala zanimanje, ne samo političarima, nego i raznim političko-interesnim skupinama - od sindikalaca, preko poslodavaca, pa do nevladinih organizacija. Postala je zanimanje velikom dijelu populacije kada tu uključimo i brojne “uhljebe” jer osigurava relativno sigurno i dobro plaćeno zaposlenje - upozorava Željko Lovrinčević iz Ekonomskog instituta.
Pogrešne odluke
Ipak, takvo ponašanje društvene “kreme” ima i svoju cijenu. A ona, upozorava Lovrinčević, nije mala i ogleda se u zbrinjavanju podobnih kadrova, ugađanju zahtjevima brojnih interesnih skupina i donošenju krivih političkih i ekonomskih odnosa. Nju najbolje odražava visina javnoga duga od oko 300 milijardi kuna, što je iznos kojim hrvatsko društvo zapravo “plaća” odluke svojih političkih elita u posljednjih dva i pol desteljeća.
- To je otprilike iznos ratnih šteta u Hrvatskoj za vrijeme Domovinskog rata, koje je Sabor svojedobno procijenio na oko 320 milijardi kuna. Moglo bi se zapravo reći da su hrvatski građani pretrpjeli dvije brutalne agresije - jednu koju su provele Srbija i JNA i drugu, političko-interesnih skupina, jer su štete ponašanja ovih drugih gotovo jednake onoj iz vremena agresije izvana - naglašava Lovrinčević.
Svako selo je općina
Šteta koju je hrvatsko društvo pretrpjelo toliko je velika da je zapravo nepopravljiva, zaključuje Lovrinčević. Izvjesne promjene mogu se očekivati tek ako netko izvana ovdje preuzme političko mentoriranje, a čini se da se stvari i kreću u tom pravcu, smatra Lovrinčević. Velik broj stručnjaka smatra da bi reforma skupog državnog aparata trebala krenuti s lokalne razine.
- Hrvatskoj ne treba toliki broj gradova i općina koliko ih ima u Velikoj Britaniji. Ne treba svako selo biti općina jer to košta - upozorava Staničić.
I Marko Primorac sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta upozorava na skupu i neučinkovitu lokalnu samoupravu. Broj zaposlenih rastao je, ističe, čak i tijekom krize. Ipak, on ne smatra da je ondje previše zaposlenih.
- Prije bih rekao da su oni neadekvatno raspoređeni - poručuje Primorac
Nema komentara:
Objavi komentar