Mrkli je mrak, petorica ljudi na traktoru s prikolicom, kao i mnogih večeri prije toga, kreću iz Dubrava Gornjih, nadomak tuzlanskog aerodroma, prema obližnjem rudniku Kreka. Valja im stići iza 22 sata kada završava rudarska smjena. Nova počinje sat kasnije. Put je blatnjav, na pojedinim mjestima gotovo neprohodan, izlokan i pretvoren u kaljužu. Kotači svako malo zaglibe u debelo masno blato, pa Adel Šehić (27) s velikom mukom uspijeva dovesti traktor i prikolicu do rampe rudnika. Vadi iz džepa stotinu konvertibilnih maraka - takva je tarifa - i pruža ih portiru. Ovaj ih pušta i okreće glavu. Sljedećih pola sata je njihovo. U tom vremenu Adel i njegovi kompanjoni - Alem (22) i Mersad Dedić (24), Reuf Alibašić (28) i Edin Herić (19) - moraju prikolicu natovariti ugljenom i otići prije nego što u 23 sata počne sljedeća rudarska smjena.
Bilo je prekasno
Stali su kraj velike hrpe, nadomak pomične trake kojom se ćumur - kako ovdje zovu ugljen - transportira nekoliko kilometara dalje. Teške komade ugljena počinju bacati u prikolicu. Posao samo što nije gotov. Odjednom užasna tutnjava, sve uokolo se trese, brdo iznad njih se odvalilo i pojurilo prema ogromnoj udolini površinskog kopa. Lavina zemlje nezadrživo nadire, stotine tisuće kubika melje i lomi sve pred sobom. U sekundi su zatrpani, nestali pod ogromnim nanosom zemlje, zajedno s traktorom i prikolicom. Mersad Dedić jedini je imao sreće. Bio je nešto podalje i izbjegao tragediju. Panično je pozivao pomoć, ali do jutra se ništa nije moglo. A kad je svanulo, bilo je prekasno. Četiri mlada života ostala su na dnu površinskog kopa i ugušila se, zatrpana tonama i tonama zemlje. Njihova beživotna tijela, uz pomoć strojeva, otkopali su tek u popodnevnim satima.
Tragedija je u crno zavila malo siromašno selo i na dramatičan način upozorila na ono što se već godinama zbiva oko rudnika Kreka i na što svi zatvaraju oči. Bilo je samo pitanje dana kada će se tragedija dogoditi. Visjela je u zraku. Kad je četvero ljudi pod lavinom zemlje izgubilo život, iz uprave rudnika njihov su ulazak u prostor površinskog kopa proglasili ilegalnim. Otac poginulog Adela, Memed Šehić, ogorčen je što nesretne mlade ljude proglašavaju lopovima.
- Svi znaju da postoje tarife, znaju koliko se mora platiti da bi se natovarila prikolica ugljena. Oni to mogu zvati krađom, jer ne izdaju račune, novac uzimaju na crno. Pogledajte kakve kuće imaju portiri u rudniku, kakve aute voze. Zar su to uspjeli steći od 600 maraka plaće?
Šehićeve riječi potkrepljuje Kemal Gutić, dekan Rudarskog fakulteta u Tuzli.
- Bolje je biti portir u rudniku Dubrave nego generalni direktor Elektroprivrede BiH - kaže taj rudarski stručnjak, aludirajući na raširenu, sveprisutnu korupciju. U “prehrambenom lancu” koji ide od portira do upravljačkih struktura rudnika, svatko od onih 100 maraka plaćenih pred rampom, dobije svoj dio. U konačnici, oni koji se izlažu životnoj opasnosti dobiju najmanje.
Memed Šehić stoji u dvorištu svoje kuće ispred ostataka traktora i prikolice koji su bili zatrpani one noći kad i njegov sin. Sada je to samo hrpa željeza i blatnjavih guma. Upravo se vratio iz policije, iz dvadesetak kilometara udaljene Tuzle, gdje su mu predali stvari nađene u sinovljevim džepovima. Mobitel su zadržali istrage radi. Osobna iskaznica i tri novčanice - jedna od pedeset i dvije od deset maraka jedina su Adelova ostavština.
Nema komentara:
Objavi komentar