KOLUMNA
Svjedoci bijede i nemoći
Piše: Elio Velan
| Objavljeno: 10.03.2015 | 15:59 | Zadnja izmjena: 10.03.2015 | 15:59 | 0 komentara |
Razgovarao sam u Trstu s poznanikom koji se bavi filozofijom, odnosno diplomirao je filozofiju na tršćanskom Sveučilištu, piše knjige o filozofskim temama, a da bi preživio vodi sa suprugom mali dućan duhanskih proizvoda (talijanski tabacchini) u koji je smjestio i fotokopirnicu, pa uz duhan prodaje i umnožavanje svakojakih dokumenata. Zanimljiva situacija odnosa duha i tijela: priznaje da se od filozofije ne može živjeti i tako dijeli dan između čitanja i pisanja i prodaje cigareta. Njegov kolega, koji je do nedavno poslovao sa sličnom trafikom, propao je. Ušao je u neke investicije pa mu je na koncu banka progutala imovinu.
Poznanik mi objašnjava da treba paziti, da je svijet okrutan i uz banku, država je druga zvijer koja ti može upropastit život ako ne podmiruješ račune, odnosno porezne obveze. U Italiji djeluje agencija koja se zove Equitalia, obavlja prljavi posao za državu, tjera dužnike da podmire račune, vrši deložacije, oduzima ljudima imovinu kako bi podmirila neplaćene račune. Tršćanska poslovnica Equitalije svaki dan vrvi od građana koji se pokušavaju nagoditi. Država preko te agencije nudi i ratealni sistem vraćanja duga, na godinu, dvije pa čak i više. Ispričao sam mu priču o sudbini hrvatskih građana koji su se zadužili u stranim bankama koje su poslovale sa švicarskim francima i priznao da mi sad mjesečna rata pojede osamdeset posto mjesečnih primanja. Pita me kako mogu izdržati taj pritisak i ja odgovaram da ne znam. U biti sve manje spavam noću i nekako krpam razne situacije, živim iz dana u dan, nemam predodžbu o budućnosti, izgubio sam sposobnost i mogućnost planiranja.
Tršćanski filozof radi trenutno na pojmu nade i veli mi da se ogradio od pojma vjere, nada i vjera idu ruku za rukom, šeću zajedno kroz povijesna bespuća i već dvije tisuće godina održavaju vatru koja, unatoč svemu, i dalje tinja. S obzirom na visinu zaduženosti koja je slična masi europskih građana koji muku muče s državama i bankama, složili smo se da je moj život trenutno u rukama banke, ovisim o njoj, ovisim o kretanju europskog monetarnog sustava, valute se dižu, spuštaju, burze bilježe dobitke, potom gubitke, financijski kružoci prate cijeli tok raspolažući mrežom menadžera koji odrade terenski dio posla. Prijatelj uspoređuje trenutno stanje u Europskoj Uniji s onim od prije tisuću godina, u vrijeme raspadanja karolinškog carstva na koje se današnja Europa poziva da bi povijesno potkrijepila mit o europskom jedinstvu i zajedničkoj povijesnoj sudbini europskih naroda. Dakle, uslijed raspada centralne države utjelovljene u caru počela je faza razmnožavanja privatnih sistema moći mreže vazala. Prijatelj mi je poklonio kratku, ali slikovitu rečenicu koje je napisao jedan monah u desetom stoljeću. Dakle, kaže monah pokušavajući dočarati društveno stanje tog razdoblja: "Kralj se nema više čime dičiti osim s krunom i nazivom, to je jedino što mu je ostalo jer nije više u stanju nikoga braniti i zaštititi, nemoćan je zaštititi biskupe i ostale podanike pa oni, ne znajući kako se obraniti od surovog i opakog svijeta odlaze se pokloniti moćnicima, gospodarima dvoraca, odlaze im služiti i za uzvrat dobivaju trenutni mir i spokoj". Misli filozof da je banka novi gospodar svijeta i na tome radi kako bi nekako objasnio razvoj misli, razvoj morala koji proizlaze iz tog novog sistema ovisnosti. Nacionalne države nisu u stanju više braniti podanike, Europska Unija pokazuje i dokazuje da nema socijalne politike, nema obrambene politike i ne bavi se politikom budućnosti, odnosno politikom nade. Ostala je samo kruna u obliku zvjezdica država članica koja se vijori na pročeljima zgrada središta vlasti. Kad nije potaknut vizijom budućnosti, odnosno nadom, moral zapada u mračne tunele poroka i zato u Italiji pa i svuda oko nas svakodnevno se događaju skandali, korupcija je dostigla nevjerojatne razmjere, zadnji u nizu je slučaj ogromne mase bogatih Europljana koji su izvozili kapital u Švicarsku ne bi li izbjegli plaćanje poreza matičnoj državi: kapitalisti, financijeri, glumci, pjevači, žongleri, dvorske lude, sve je to odraz vremena.
Kaže mi prijatelj da su europske banke u istočnoj Europi pronašle koku sa zlatnim jajima, nudile su kapital, mamile štediše da bi potom moćna Europa plasirala svoje proizvode: potrošačka groznica je potaknuta s nizom kreditnih ponuda, znali su da su štediše na istoku dobar zalogaj i po tome se ravnali. Dogodilo se to i Grčkoj, godinama je Njemačka s ostalim bogatim državama poticala potrošnju i sad nakon silnih godina uvjetovanog rasta traži povrat duga, sad kad je cijeli narod ostao bez novca i posla. Treba sad taj dug vratit i samo Bog (ako postoji) zna da li je to moguće, ljudi razumni svjesni su da je to neizvedivo, ali tko njih sluša.
Bruxelles se bavi računima, nema drugog posla, bavi se računima bogatih i problemom kako vratiti što više novca. Evo ti sad slike grčkih grješnika koji su živjeli iznad svojih mogućnosti, poput nas u Hrvatskoj, poput nadobudnih venetskih poduzetnika koji su devedesetih godina masnim kreditima dizali industrijske pogone koji dans zjape prazni.
********************************************************************************************************************
Komentar ovog bloga
Netko od nas danas ne može više živjeti od filozofije.Netko drugi od umjetnosti. Dok treći, četvrti, odnosno svi mi, ne možemo više živjeti od mnoštva znanstvenih disciplina na kojima se utemeljila suvremena civilizacija; iz jednostavnog razloga što nam je izmaknuto ispod nogu opće stvaralaštvo, da bi se tu nadomjestio jedan puki eksploatirani objekt opće uporabe.
Tu naprosto ostajemo svi, dogovorno, složno, svjesno ili podsvijesno, da uporno i dalje zbrajamo svoja milenijska stabla, izbjegavajući da sagledamo vlastitu socijalno klasnu šumu.
Rano je Kršćanstvo htjelo pretvoriti Roba u Čovjeka.
Karlemani su rasuta plemena htjeli sjediniti pod okrilje stare dame Europe.
Znanstveni humanizam devetnaestog stoljeća ide još dalje svojom esklamacijom:
„Proleteri svih zemalja – ujedinite se !“
Mi svi, iz nekog neobjašnjivog razloga, ostajemo tu gdje jesmo, nalik na drogirane figure, koje još uporno zbrajaju ta naša milenijska stabla – dok nas, taj tajnoviti pojam klasne šume, čiji smo uzrok i posljedica, kao da tek uvrsšava u onu našu narodnu:
„ Tele šumom –baba drumom !“
www.severinomajkus.com/blog
Poznanik mi objašnjava da treba paziti, da je svijet okrutan i uz banku, država je druga zvijer koja ti može upropastit život ako ne podmiruješ račune, odnosno porezne obveze. U Italiji djeluje agencija koja se zove Equitalia, obavlja prljavi posao za državu, tjera dužnike da podmire račune, vrši deložacije, oduzima ljudima imovinu kako bi podmirila neplaćene račune. Tršćanska poslovnica Equitalije svaki dan vrvi od građana koji se pokušavaju nagoditi. Država preko te agencije nudi i ratealni sistem vraćanja duga, na godinu, dvije pa čak i više. Ispričao sam mu priču o sudbini hrvatskih građana koji su se zadužili u stranim bankama koje su poslovale sa švicarskim francima i priznao da mi sad mjesečna rata pojede osamdeset posto mjesečnih primanja. Pita me kako mogu izdržati taj pritisak i ja odgovaram da ne znam. U biti sve manje spavam noću i nekako krpam razne situacije, živim iz dana u dan, nemam predodžbu o budućnosti, izgubio sam sposobnost i mogućnost planiranja.
Tršćanski filozof radi trenutno na pojmu nade i veli mi da se ogradio od pojma vjere, nada i vjera idu ruku za rukom, šeću zajedno kroz povijesna bespuća i već dvije tisuće godina održavaju vatru koja, unatoč svemu, i dalje tinja. S obzirom na visinu zaduženosti koja je slična masi europskih građana koji muku muče s državama i bankama, složili smo se da je moj život trenutno u rukama banke, ovisim o njoj, ovisim o kretanju europskog monetarnog sustava, valute se dižu, spuštaju, burze bilježe dobitke, potom gubitke, financijski kružoci prate cijeli tok raspolažući mrežom menadžera koji odrade terenski dio posla. Prijatelj uspoređuje trenutno stanje u Europskoj Uniji s onim od prije tisuću godina, u vrijeme raspadanja karolinškog carstva na koje se današnja Europa poziva da bi povijesno potkrijepila mit o europskom jedinstvu i zajedničkoj povijesnoj sudbini europskih naroda. Dakle, uslijed raspada centralne države utjelovljene u caru počela je faza razmnožavanja privatnih sistema moći mreže vazala. Prijatelj mi je poklonio kratku, ali slikovitu rečenicu koje je napisao jedan monah u desetom stoljeću. Dakle, kaže monah pokušavajući dočarati društveno stanje tog razdoblja: "Kralj se nema više čime dičiti osim s krunom i nazivom, to je jedino što mu je ostalo jer nije više u stanju nikoga braniti i zaštititi, nemoćan je zaštititi biskupe i ostale podanike pa oni, ne znajući kako se obraniti od surovog i opakog svijeta odlaze se pokloniti moćnicima, gospodarima dvoraca, odlaze im služiti i za uzvrat dobivaju trenutni mir i spokoj". Misli filozof da je banka novi gospodar svijeta i na tome radi kako bi nekako objasnio razvoj misli, razvoj morala koji proizlaze iz tog novog sistema ovisnosti. Nacionalne države nisu u stanju više braniti podanike, Europska Unija pokazuje i dokazuje da nema socijalne politike, nema obrambene politike i ne bavi se politikom budućnosti, odnosno politikom nade. Ostala je samo kruna u obliku zvjezdica država članica koja se vijori na pročeljima zgrada središta vlasti. Kad nije potaknut vizijom budućnosti, odnosno nadom, moral zapada u mračne tunele poroka i zato u Italiji pa i svuda oko nas svakodnevno se događaju skandali, korupcija je dostigla nevjerojatne razmjere, zadnji u nizu je slučaj ogromne mase bogatih Europljana koji su izvozili kapital u Švicarsku ne bi li izbjegli plaćanje poreza matičnoj državi: kapitalisti, financijeri, glumci, pjevači, žongleri, dvorske lude, sve je to odraz vremena.
Kaže mi prijatelj da su europske banke u istočnoj Europi pronašle koku sa zlatnim jajima, nudile su kapital, mamile štediše da bi potom moćna Europa plasirala svoje proizvode: potrošačka groznica je potaknuta s nizom kreditnih ponuda, znali su da su štediše na istoku dobar zalogaj i po tome se ravnali. Dogodilo se to i Grčkoj, godinama je Njemačka s ostalim bogatim državama poticala potrošnju i sad nakon silnih godina uvjetovanog rasta traži povrat duga, sad kad je cijeli narod ostao bez novca i posla. Treba sad taj dug vratit i samo Bog (ako postoji) zna da li je to moguće, ljudi razumni svjesni su da je to neizvedivo, ali tko njih sluša.
Bruxelles se bavi računima, nema drugog posla, bavi se računima bogatih i problemom kako vratiti što više novca. Evo ti sad slike grčkih grješnika koji su živjeli iznad svojih mogućnosti, poput nas u Hrvatskoj, poput nadobudnih venetskih poduzetnika koji su devedesetih godina masnim kreditima dizali industrijske pogone koji dans zjape prazni.
********************************************************************************************************************
Komentar ovog bloga
Netko od nas danas ne može više živjeti od filozofije.Netko drugi od umjetnosti. Dok treći, četvrti, odnosno svi mi, ne možemo više živjeti od mnoštva znanstvenih disciplina na kojima se utemeljila suvremena civilizacija; iz jednostavnog razloga što nam je izmaknuto ispod nogu opće stvaralaštvo, da bi se tu nadomjestio jedan puki eksploatirani objekt opće uporabe.
Tu naprosto ostajemo svi, dogovorno, složno, svjesno ili podsvijesno, da uporno i dalje zbrajamo svoja milenijska stabla, izbjegavajući da sagledamo vlastitu socijalno klasnu šumu.
Rano je Kršćanstvo htjelo pretvoriti Roba u Čovjeka.
Karlemani su rasuta plemena htjeli sjediniti pod okrilje stare dame Europe.
Znanstveni humanizam devetnaestog stoljeća ide još dalje svojom esklamacijom:
„Proleteri svih zemalja – ujedinite se !“
Mi svi, iz nekog neobjašnjivog razloga, ostajemo tu gdje jesmo, nalik na drogirane figure, koje još uporno zbrajaju ta naša milenijska stabla – dok nas, taj tajnoviti pojam klasne šume, čiji smo uzrok i posljedica, kao da tek uvrsšava u onu našu narodnu:
„ Tele šumom –baba drumom !“
www.severinomajkus.com/blog
Nema komentara:
Objavi komentar