KOLUMNA
Tromi div
Piše: Dubravko Grakalić
| Objavljeno: 10.11.2015 | 08:49 | Zadnja izmjena: 10.11.2015 | 08:49 | 0 komentara |
Koliko se svijet promijenio u proteklih sedamdeset godina, odnosno od dana osnutka Ujedinjenih naroda? Pesimisti bi rekli – gotovo ništa jer se i dalje ratuje, gladuje i bježi iz vlastitih zemalja. Analitičari vedrija svjetonazora ipak naglašavaju kako bi planeta bila u još lošijem stanju da nije bilo njezine krovne, "roditeljske" organizacije, UN-a, koja ne može disciplinirati niti jednog "člana obitelji" država i teritorija što ih okuplja, ali se može s relativnim uspjehom boriti protiv pošasti gladi, zloporabe djece i epidemija smrtonosnih oboljenja. Organizacija UN danas je tromi div koji ne zaustavlja ratove, no ipak je smrtnost od gladi smanjila za dvije trećine, te okončala epidemije malarije, odnosno umanjila broj oboljelih od AIDS-a preko svojih specijaliziranih agencija.
Iz vlastita iskustva života na Zapadnom Balkanu jasno nam je kako UN ne sprječava i ne zaustavlja ratove, ne donosi mir i rijetko nudi održiva rješenja za regionalne konflikte. Ipak, nudi pomoć stradalima, okuplja sukobljene strane u sukobima diljem svijeta, te smanjuje duopol globalne politike. UN su, kako je jednom naglasio nekadašnji glavni tajnik Kofi Anan, nesavršena organizacija, ali "jedina koju imamo" na razini cijele međunarodne zajednice.
U trenutku rata u Siriji preko kojeg SAD i Rusija odmjeravaju snage, te krhkog mira u Ukrajini i snažnih nestabilnosti na Bliskom istoku, teško je reći kako su UN bilo kakav jamac za mir u svijetu. Prije bi se moglo reći da je ugled UN talac politike velikih sila koje prvenstveno vode računa o svom interesu.
Napokon, Hrvatska je to osjetila na vlastitoj koži prije četvrt stoljeća, u vrijeme raspada bivše Jugoslavije. Nesposobnost međunarodne zajednice, prije svega tadašnje Europske unije, te UN, da nametnu mir u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini prouzročila je goleme ljudske žrtve i ratne štete od kojih se cijeli postjugoslavenski prostor još uvijek oporavlja. Slanje UNPROFOR-a u Hrvatsku zaustavilo je rat, ali nije donijelo mir. Vojnici s plavim kacigama čuvali su ratne stečevine "velike Srbije" Slobodana Miloševića – a to i danas rade međunarodne snage u Bosni i Hercegovini. Pravedni mir u Hrvatskoj postignut je tek nakon akcije "Oluja" i vojnog poraza srpske strane, dok su granice u BiH oivičene sporazumom iz Daytona kojim su priznate granice "zapadne Srbije", odnosno Republike Srpske. Srbija se time – što je osobito bitno nakon gubitka "istoka", tj. Kosova – pomaknula na zapad. Taj cilj je odavno proklamirala srbijanska inteligencija s Dobricom Ćosićem. Ostvaren je uz pomoć međunarodne zajednice i UN, te danas predstavlja zgodan podsjetnik o (ne)moći i (ne)radu globalne svjetske političke "zajednice."
Sedamdeset godina UN povijest je velikih neuspjeha i tragičnih pogrešaka, ali i pokušaja da se održi mir na neuralgičnim točkama planeta. Smirivanje tenzija između Izraela i arapskih zemalja, te brojne intervencije u Africi pokazale su kako svijetu trebaju UN. Pokazalo se, također, da globalna politička organizacija često "puca po šavovima" (kao i vlastitim načelima) kad se radi o interesima stalnih članica Vijeća sigurnosti jer je posve jasno da se one vode vlastitim geopolitičkim principima.
Svijet se umnogome promijenio od 26. lipnja 1945. godine, kada je u San Franciscu potpisana povelja o osnivanju UN (koja je stupila na snagu 24. listopada iste godine, kada je ratificirana od strane 51 država, među kojima je bila i Titova Jugoslavija), ali interesi velikih i interesi malih još su uvijek jednako udaljeni. Idealizam vidljiv u izjavama osnivača UN odavno je prešao u pragmatizam, a rezolucije koje se donose o svjetskim problemima umijeće su mogućeg.
Današnji Ujedinjeni narodi ostavljaju dojam goleme birokratske mašinerije, debatnog kluba i globalnog cirkusa bez moći. Zapošljavaju desetine tisuća ljudi raznih profila u svojim agencijama, angažiraju značajne vojne snage zemalja članica, ali malo tko vjeruje u njihovu moć i silu. U snagu UN na našim područjima nije vjerovao čak ni kninski milicioner Mile Martić, kao što u Africi ne vjeruju poglavice rata ili somalijski pirati. Na planetarnoj pozornici UN su sila bez moći, diplomacija bez politike i organizacija koja mora postojati, ali samo kao forma, shema i zgrada na East Riveru. Ne može se reći kako je organizacija UN nepotrebna (potrebna je bila i nekadašnja Liga naroda), ali svakako, u povodu sedamdeset godina njezina postojanja, valja naglasiti njezinu slabu efikasnost, izmanipuliranost i nevjerodostojnost.
**************************************************************************************
Iz vlastita iskustva života na Zapadnom Balkanu jasno nam je kako UN ne sprječava i ne zaustavlja ratove, ne donosi mir i rijetko nudi održiva rješenja za regionalne konflikte. Ipak, nudi pomoć stradalima, okuplja sukobljene strane u sukobima diljem svijeta, te smanjuje duopol globalne politike. UN su, kako je jednom naglasio nekadašnji glavni tajnik Kofi Anan, nesavršena organizacija, ali "jedina koju imamo" na razini cijele međunarodne zajednice.
U trenutku rata u Siriji preko kojeg SAD i Rusija odmjeravaju snage, te krhkog mira u Ukrajini i snažnih nestabilnosti na Bliskom istoku, teško je reći kako su UN bilo kakav jamac za mir u svijetu. Prije bi se moglo reći da je ugled UN talac politike velikih sila koje prvenstveno vode računa o svom interesu.
Napokon, Hrvatska je to osjetila na vlastitoj koži prije četvrt stoljeća, u vrijeme raspada bivše Jugoslavije. Nesposobnost međunarodne zajednice, prije svega tadašnje Europske unije, te UN, da nametnu mir u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini prouzročila je goleme ljudske žrtve i ratne štete od kojih se cijeli postjugoslavenski prostor još uvijek oporavlja. Slanje UNPROFOR-a u Hrvatsku zaustavilo je rat, ali nije donijelo mir. Vojnici s plavim kacigama čuvali su ratne stečevine "velike Srbije" Slobodana Miloševića – a to i danas rade međunarodne snage u Bosni i Hercegovini. Pravedni mir u Hrvatskoj postignut je tek nakon akcije "Oluja" i vojnog poraza srpske strane, dok su granice u BiH oivičene sporazumom iz Daytona kojim su priznate granice "zapadne Srbije", odnosno Republike Srpske. Srbija se time – što je osobito bitno nakon gubitka "istoka", tj. Kosova – pomaknula na zapad. Taj cilj je odavno proklamirala srbijanska inteligencija s Dobricom Ćosićem. Ostvaren je uz pomoć međunarodne zajednice i UN, te danas predstavlja zgodan podsjetnik o (ne)moći i (ne)radu globalne svjetske političke "zajednice."
Sedamdeset godina UN povijest je velikih neuspjeha i tragičnih pogrešaka, ali i pokušaja da se održi mir na neuralgičnim točkama planeta. Smirivanje tenzija između Izraela i arapskih zemalja, te brojne intervencije u Africi pokazale su kako svijetu trebaju UN. Pokazalo se, također, da globalna politička organizacija često "puca po šavovima" (kao i vlastitim načelima) kad se radi o interesima stalnih članica Vijeća sigurnosti jer je posve jasno da se one vode vlastitim geopolitičkim principima.
Svijet se umnogome promijenio od 26. lipnja 1945. godine, kada je u San Franciscu potpisana povelja o osnivanju UN (koja je stupila na snagu 24. listopada iste godine, kada je ratificirana od strane 51 država, među kojima je bila i Titova Jugoslavija), ali interesi velikih i interesi malih još su uvijek jednako udaljeni. Idealizam vidljiv u izjavama osnivača UN odavno je prešao u pragmatizam, a rezolucije koje se donose o svjetskim problemima umijeće su mogućeg.
Današnji Ujedinjeni narodi ostavljaju dojam goleme birokratske mašinerije, debatnog kluba i globalnog cirkusa bez moći. Zapošljavaju desetine tisuća ljudi raznih profila u svojim agencijama, angažiraju značajne vojne snage zemalja članica, ali malo tko vjeruje u njihovu moć i silu. U snagu UN na našim područjima nije vjerovao čak ni kninski milicioner Mile Martić, kao što u Africi ne vjeruju poglavice rata ili somalijski pirati. Na planetarnoj pozornici UN su sila bez moći, diplomacija bez politike i organizacija koja mora postojati, ali samo kao forma, shema i zgrada na East Riveru. Ne može se reći kako je organizacija UN nepotrebna (potrebna je bila i nekadašnja Liga naroda), ali svakako, u povodu sedamdeset godina njezina postojanja, valja naglasiti njezinu slabu efikasnost, izmanipuliranost i nevjerodostojnost.
**************************************************************************************
OUN je bio, jeste , i bit će, jedan od glavnih skrbničkih
organa raspadajućeg kapitalističkog
sustava.
Apsolutni društveni debil koji se brine na održavanju jednog
mrtvog zastoja ljudskog napretka u jedan viši revolucionarni stadiji civilno
surađujuće egzistencije, zasnovane na zdravom razumu, i interesa cjelokupno
globalnog stanovništva bez klasnih podjela na malobrojne moćnike i pokorne
mase.
www.severinomajkus.com
Nema komentara:
Objavi komentar