JURICA PAVIČIĆ Polusvijet, prostaštvo, prijezir i bezakonje opet su isplivali na površinu. Nacionalisti ovaj put žele čistku koja se 1990. nije dogodila
Svi stanovnici ove zemlje stariji od 40 dobro pamte onaj trenutak kad je - negdje krajem osamdesetih - sve što je dotad bilo nenormalno postalo normalno, a sve što je bilo neizrecivo postalo izrecivo.
U ta vremena razlika između onog što je izrecivo i onog što je neizrecivo bila je čvrsta i jasna, a za razliku od danas, tu su razliku tada silom osiguravali pendrek i policija. A onda je - u jednom trenutku - ta granica pukla. Počela je pucati prvo u “Odjecima i reagovanjima” beogradske politike, pa u tekstovima beogradskih kolumnista. Novinske stranice najednom su počele kuljati od šovinističkih uvreda, rotacijama su se valjali bečki konjušari, vatikansko-kominternovske zavjere i “prljavi Šiptari”. Onog časa kad je zagospodario medijima, nije dugo trebalo čekati da se isti taj govor preseli i pred političke mikrofone. Zemljom su počele kolati kosti cara Lazara, na špici sportskih prijenosa najednom se počela pojavljivati kurzivna ćirilica, masa se valjala ispred novosadskih i titogradskih skupština, revolucija se počela izvoziti vlakovima punim demonstranata, a političari su s govornica obećavali promjene koje će biti - kako pamtimo - “institucionalne, ali i vaninstitucionalne”.
Tako je počelo. A onda je nenormalnost prestala kuljati samo s TV ekrana i ušla u stvarne živote. Točno se sjećam trenutka kad sam to opazio: jednog dana kad sam na zagrebačkom trgu vidio čovjeka, sasvim običnog čovjeka u civilu, kako po gradu hoda s puškom “papovkom” u šaci. Šest mjeseci poslije na cesti su se počeli pojavljivati auti bez registracije. Godinu potom već su zavijale sirene, s Kupe i Bistrine čuli su se topovi, a čitatelji “Odjeka i reagovanja” spaljivali su sela i likvidirali ranjenike. A sve to počelo je tako što je netko, u jednom trenutku, prešao crtu i izgovorio ono što pristojnoj osobi nije za izgovoriti.
Kod takvih potonuća u barbarstvo problem je obično to što se ona ne dogode najednom. Događaju se malo pomalo, ono što je jučer bilo nenormalno postaje normalno, granice se pomiču milimetarski i neopazice. Poput kuhanog jastoga nađete se u mlakoj vodi, koja postupno postane topla, a onda na koncu postane kipuća. Kad postane kipuća, tada je jasno - već ste kuhani.
Postoji samo jedna dobra strana onoga što se u proteklih tjedan dana događalo u Hrvatskoj. Naime, voda u koju su nas bacili odmah je bila kipuća. Nitko neće moći reći da su ga zavarali mlakom i da je skuhan obmanom.
Jer, ono što se, naime, ovih dana događa u Hrvatskoj nije samo kriza institucija ili eskalacija populističkog nacionalizma. Riječ je o maloj “vaninstitucionalnoj i institucionalnoj” revoluciji kojoj je cilj potrti dvadesetak godina društvenog razvoja, razvoja u kojem su - uz sva vijuganja i manjkavosti - sudjelovali pod ruku liberali i umjereni konzervativci. Tih 20 godina sada se pokušava izliti u slivnik jednim revolucionarnim prevratom. A i ta revolucija, kao i ona Miloševićeva, počinje time što je neki današnji Paroški ili neki današnji Dragoš Kalajić izgovorio ono što pristojno čeljade s kućnim odgojem nikad i nikako ne izgovara.
I tako smo se - čarolijom triju izgovorenih rečenica - probudili u vrloj novoj Hrvatskoj. U Hrvatskoj u kojoj TV novinar predloži da se bogomolja njemu nemile srpske konfesije označi pločom, kao židovski dućani 1936. U Hrvatskoj u kojoj se u medije vratio šovinistički govor iz ranih 90-ih, nalik onom iz tadašnjih desničarskih fanzina Zvonimira Šekulina i sličnih medijskih pregalaca. U Hrvatskoj u kojoj ministar branitelja postaje lik iz Alana Forda (“Halo Bing, kako brat? Maltretirao samohranu majku četvero djece?”). U kojoj taj isti tip - koji je u tipičnom stilu naših nacionalista ujedno i porezni prevarant - predlaže registar izdajica. U kojoj je najednom problem što policija prisluškuje Zdravka Mamića, a nije problem što Mamić - dakle, jedan medijski prostak, šoven i vjerojatno krupni porezni prevarant - organizira predsjednici rođendan.
Budimo se u Hrvatskoj u kojoj medijski regulator sankcionira simbolički govor mržnje, a na ulicu u podršku mržnji prokulja masa od 6000 ljudi. Najednom smo se probudili u Hrvatskoj u kojoj bivši osobni tajnik Jakova Blaževića blažen stoji među svjetinom koja skandira “za dom-spremni!”. U kojoj Velimir Bujanec - dakle, čovjek koji je prostitutke plaćao kokainom - Mirjani Rakić donosi za poklon kartonsku partizansku siluetu i “četničku kapu” od “žene žrtve silovanja” (na što je vukovarska književnica Ivana Simić Bodrožić napisala bolnu i gorku kolumnu u Vox Feminae o tome kako - suprotno Bujančevim erotskim fantazijama - silovane žene ne čuvaju memorabilije silovatelja, ali i podsjetila da je upravo “prezreni” Fred Matić bio ministar koji je regulirao status i odštetu žrtvama silovanja). Probudili smo se - ukratko - u gran ginjolu u kojem je doista sad sve moguće jer su polusvijet, prostaštvo, prijezir i bezakonje isplivali na površinu: isto kao u Srbiji koncem 80-ih ili kao u Hrvatskoj početkom rata. Vratili smo se nakon 20 godina opet na nulto stanje Hrvatske iz godina početaka rata: opet je na površinu isplivao ološ.
U svemu je tome jedina sreća što je ovaj put i ona trezvena, obazriva i u stvarnom smislu patriotska Hrvatska tu provalu fekalnih voda dočekala spremna. Marka Juriča nisu zbog hate crimea prijavile “institucije koje trebaju raditi svoj posao”, nego revoltirani kolega. Već drugi dan nakon Crnojine inauguracije novine su objavile podrugljiv formular za “Izdajnicu”, a registar izdajnika u jedan se vikend napunio s 5000 dragovoljaca. Srećom - nije bilo mlake vode, bacili su nas u kipuću odmah. Stoga znamo da je vruća i koprcamo se već sada.
Da nad Hrvatskom visi ugarsko-poljski scenarij nacionalističke rekonkviste, znali smo i prije. Taj smjer sugerirala su kretanja u čitavoj istočnoj Europi, premorenoj posljedicama mladog kapitalizma, željnoj zaboravljenog, gnjecavog i toplog skuta kolektivističkih ideologija. Da će se taj scenarij preseliti u Hrvatsku, dalo se naslutiti iz dugoročnog djelovanja crkve. Dalo se naslutiti iz niza programatskih istupaTomislava Karamarka i iz cijelog niza paraideoloških projekata, od kojih su dva najznačajnija bili Markićkin referendum i šator u Savskoj. Iskustvo Hrvatske od 90-ih do danas učilo nas je da HDZ kad je u opoziciji generira klimu ideološke konfrontacije, klerikalizacije i uličnog bjesnila, ali se - kad dođe na vlast - obično smiri. HDZ je od splitskog mitinga za Norca do danas obično funkcionirao po principu - u opoziciji ustašujemo, na vlasti se ideološki pripitomimo i trpamo štogod u džep. No, situacija je ovaj put drukčija. Jer, HDZ jest na vlasti, on jest sastavio Vladu i uzeo ključna simbolička ministarstva, uključujući ona vanjskih poslova i kulture. Unatoč tome, stihija se i dalje valja, šator je i dalje tu, verbalno divljanje nikad nije bilo gore, a politička kontrakultura ponaša se i dalje kao da institucije kontrolira zla i neprijateljska vlast.
Za to su moguća barem dva razloga.
Prvi je od njih to što pučka nacionalistička kontrakultura ovaj put nije zadovoljna samo osvajanjem izvršne i zakonodavne vlasti (kontrolu u onoj sudskoj HDZ nikad nije ni izgubio). Ovaj put, ona želi potpuno i veliko pospremanje, onu vrstu čistke koja se po njihovu mišljenju 1990. nije dogodila, a trebala je. Slično kao i sadašnja poljska vlast, hrvatska pučka desnica uviđa da su različiti intermedijatori, tijela strukovne autonomije, regulatori i arbitri točke otpora zbog kojih njihova vlast ne može postati potpunom. Zato nije čudo da su na udaru upravo takvi punktovi demokratske kontrole (u Poljskoj Ustavni sud i mediji, kod nas medijski regulatori, fondovi za kulturni razvoj, javna TV). Za one koji taj proces podržavaju, riječ je o iščišćavanju kvarne, nataložene oligarhije. Za one koji ga se boje, riječ je o dokidanju strukovnih autonomija i totalitarizmu.
Drugi razlog je taj što ovo i nije baš onakva pobjeda kakvu je pučka nacionalistička desnica očekivala. Istina - “komunjare” jesu svrgnute, “naši” sastavljaju Vladu - ali, previše je tu tehnokrata i menadžera, previše je tu Kitzbühela, previše se tu priča o reformama, kreditnim rejtinzima, drugim i petim stupovima, kurikularnim reformama i sličnoj pljevi, a premalo o stvarima koje “nas” zanimaju.
A s tim je u vezi i treći, možda najvažniji razlog. Naime, kroz iduće godine, a možda i tjedne, hrvatska će pučka desnica otkriti da pred nama nije obnova nacije, vjere i obitelji pod paskom menadžera iz Teve. Otkrit će da je pred nama konačna pobjeda neke vrste kapitalizma (ne znamo još kakvog) sa svojim ideologemima fleksibilnosti, deregulacije, tržišta, mobilnosti i nemilosrdnosti. A sve te dične konzervativne vrijednosti u kakve se zdrug poreznih utajivača i kokainskih korisnika kune upravo će u tom i takvom svijetu propasti prije nego što kažeš “tarifni paket”. Sve te obiteljske i konzervativne kumire kapitalizam prožvače i ispljune dok si rekao “all inclusive resort”.
Stoga je pred HDZ-om težak zadatak. Naime, da tu prijesnu i očitu istinu od svoje šatoraško-biskupske sljedbe skrije što dulje. Stoga cijeli ovaj igrokaz služi samo tome.
