"U vrijeme srljanja u Krah iz
2008. gotovo svi su slavili američku ekonomiju.
Europski čelnici u
Bruxellesu, kao i njihove kolegije u Tokiju, bivši talijanski komunisti,
istočno europski preporođeni novodesničari, akademski ekonomisti - svi su bacali zavidljiv pogled preko
oceana, prema zemlji slobode, s uvjerenjem da je SAD uzor koji treba hitno i
nesumnjivo slijediti.
Potrošene su cijele šume za papir da se opet
navi neka „nova era“- u kojoj
deregulacija tržišta rada i financijskog tržišta na američki način obećava nove
perspektive blagostanja, koje će se odviti energijom sličnom onoj u američkim
blockbusterima od Pariza do Moske, od Amsterdama do Atene, od Yokohame do
Šangaja.
Irska, pa čak i Velika Britanija, prikazivale
su se kao pioniri modernog puta u Damask. Legendarni čup zlata tražio se u
podnožju anglokeltske duge, negdje između dućana Walmart i kluba bankara s Wall
Streeta, između londonske poslovne četvrti (City) i četvrti tornjeva East Enda
gdje su legije istočnoeuropskih gasterbeitera izgradile nove stanove za vojsku
vrijednih zaposlenika u profesionalnom usponu u Cityju.
Svi svjetski akreditirani komentatori i
analitičari bili su na istoj „valnoj dužini“, uvjereni da žive u doba nekakve
Great Moderation. Žalosno je kako se malo njih činilo voljnima primijetiti da
je stvarnost upravo suprotna. Jer je , iza prividne umjerenosti, prirodnu
ravnotežu svjetske ekonomije pustošio strašni Globalni Minotaur, čiju je
prisutnost malo tko bio spreman priznati.
Nesposobne da se nose sa svojom žudnjom
prema Minotauru, elite su se pravile da on ne postoji. Njihovo pretvaranje je
bilo tako snažno da su autohipnozom same sebe uvjerile da svatko (Europa, Japan, Kina, Indija itd)
može postići isti uspjeh kao SAD (od sredine
1970-ih), jednostavno primjenom američkog modela. I kao da je potreban
još jedan dokaz ljudske sposobnosti da
želje shvati kao stvarnost, gomile inače pametnih ljudi uljuljukivale su
se u neobičnu maštariju : da je svaki kapitalistički centar u svijetu sposoban
privući, u isto vrijeme, masivni neto priljev kapitala (reda veličina 3 – 5 milijardi dolara po
radnom danu što je doseg Globalnog Minotaura u njego zlatno doba); i da je uz to moguće da svaki od glavnih
kapitalističkih centara ne samo stvori vlastite „Minotaure“ nego navuče i ostatak
svijeta da ih hrani.
U međuvremenu Globalni je Minotaur praznio
sadržaj američke ekonomije dok joj je jačao profitabilnost. U tu svrhu koristio je usluge niza oduševljenih
i odanih sluga. Wall Street je, naravno,
bio najposlušniji. Ali bilo je tu i
drugih: korporacije kao Wamart stvorile su novi poslovni model koji su
pridodali rijekama likvidnog novca, a političari i ekonomisti pribavljali su
institucionalna i „znanstvena“ jamstva
koja su cijeli pothvat prikazivala
legitimnim, čak i „prosvijećenim“
Str.
105-106 hrv. tiska. Yanis
Varoufakis
Nema komentara:
Objavi komentar