INOSLAV BEŠKER

Bombardirane bolnice: Nelegitiman, ali namjeran cilj totalnog rata

AUTOR: 
• • Inoslav Bešker
 OBJAVLJENO: 
• 22.08.2016. u 19:48

Abdalrhman Ismail / REUTERS

Arhivska fotografija

U sramnoj statistici Sirija je na prvome mjestu sa 122 napadnute bolnice, Jemen slijedi sa 101, a treće mjesto na podiju te olimpijade užasa i sramote drži Afganistan sa 92.

Postoji granica koju ni Liječnici bez granica nisu kadri prijeći: kada se smrću, smrtonosnim gradom čelika i olova, pljuskom vatre, sprečava njihova borba za život. Poslije četvrtoga uzastopnoga saudijskog napada na istu bolnicu u Jemenu, ponovo s obiljem smrtnih žrtava među pacijentima koji su se nadali spasu u bolničkim krevetima, odlučili su povući svoje osoblje iz šestorih jemenskih bolnica. Shvatili su, napokon, da nisu bili slučajna, "kolateralna žrtva", nego nelegitiman ali namjeran cilj totalnog rata, jer razaranje bolnice ne znači smrt samo za pacijente i medicinsko osoblje u njoj, nego i za sve okolno stanovništvo koje bi u njoj moglo naći spas. A i za ostale: jedan od ciljeva opsade Sarajeva i stalnog bombardiranja, uskrate vode i snajperskog ubijanja ljudi na česmi, bio je da opsađeni poživinče. "Razvuci im pamet!", slikovito je to objašnjavao psihijatar poet Radovan Karadžić, ratni drug Dačića i Vučića, čija je vojska i u Vukovaru udarala nesmiljeno po bolnici.

Jemen pritom nije nikakva iznimka. Još gore prolaze bolnice po Siriji, približno podjednako i u drugim zemljama. U sramnoj statistici Sirija je na prvome mjestu sa 122 napadnute bolnice, Jemen slijedi sa 101, a treće mjesto na podiju te olimpijade užasa i sramote drži Afganistan sa 92 bombardirane bolnice.

Nije iznimka ni saudijska avijacija. Rusija se brani da nije njezino ratno zrakoplovstvo srušilo bolnicu u Alepu u kojoj je okamenjen od užasa i cementne prašine bio zatrpan pa izvučen u ambulantna kola 5-godišnji Omran, čiji je snimak obigrao svijet. Iza tog snimka - koji, kažu, govori više od 1000 riječi, ali očito ne i dovoljno - još su neke statistike, brojke, čiji pravi razmjer možemo možda shvatiti tek kad vidimo dječje tijelo, smlavljeno ili osakaćeno gdje bi ga trebalo liječiti.

Svjetska zdravstvena organizacija navodi da su kroz 2014 i 2015 zabilježena najmanje 594 oružana napada protiv bolnica u 19 različitih zemalja u svijetu. Poginulo je u tim napadima 959 osoba (po broju mrtvih praktički kao u svakome pojedinome od Dvojnih nebodera, nad čijim smo se civilnim žrtvama s pravom zgražali). Ranjenih i ozlijeđenih u tim prilikama bio je ukupno 1561.

Naravno da napadači znaju da je napad na bolnicu ratni zločin non plus ultra, naravno da to čine namjerno, uvjereni u nekažnjivost ili naprosto ne hajući za pravne konsekvencije, odlučni u svojoj kriminalnoj namjeri da "neprijateljski narod" tuku gdje ga najviše boli: u najnezaštićenije, najslabije među civilima.

Broj civilnih žrtava se približio broju vojnih žrtava još u prvome svjetskom ratu a debelo ga je nadmašio u sljedećim ratovima: japanskima u Aziji, fašističkima u Evropi (Picassova Guernica ostala je snažan vapaj nad civilnim žrtvama u glavnome baskijskom gradu), te u drugome svjetskom ratu i svima koji su ga slijedili.

Čemu, u tom sklopu, služi "međunarodna zajednica", kakva je korist od svjetskih organizacija, pri čemu pomisao prvo pada na Sigurnosno vijeće političke Organizacije Ujedinjenih naroda? Tu, znamo, pravo veta služi kao izlika za nepoduzimanje bitnijih akcija u općem interesu. Ujedinjeni narodi su prvi i posljednji put poslužili za obuzdavanje rata u Koreji, u trenutku kada se SSSR povukao iz Sigurnosnog vijeća a Kinu zastupao izbjeglički režim na Tajvanu, pa je posljedica te intervencije blistava kao i Bushove i Blairove u Iraku: podijeljena Koreja, s humanitarnom katastrofom na Sjeveru.

Logika veli da bi nekog vraga ipak morao reći i Međunarodni odbor Crvenog križa, najmoćnija humanitarna organizacija na Zemlji (koji se, koliko pamtimo, nije baš proslavio za postjugoslavenskih ratova). Njegov predsjednik Peter Maurer, nekadašnji švicarski veleposlanik pri OUN, vodi "vojsku" od 14.000 djelatnika raspoređenih u stotinjak zemalja. Zadaća im je spašavati živote, ponajprije civila, u ratnim i inim oružanim sukobima, pomagati prognanicima i izbjeglicama, nadzirati da se humano postupa sa zatvorenicima.

Ne bi li morali dići glas protiv teških ratnih zločina, među kojima je bombardiranje bolnica jedan od najgorih? Maurer priznaje da mnogo toga strašnoga vide, tvrdi da mnogo prijavljuju, ali paze, kaže, da se to ne razglasi, "zbog razumljivih razloga".

"Razumljiva" uviđavnost prema zločincima, verbalno skrovito karanje, vazda su tumačeni kao znak slabosti, gotovo redovito su bili poticaj da se zvjerstva nastave. Međunarodni kazneni sud blokirale su Sjedinjene Države Amerike, u razumljivu strahu da bi sutra i netko od njihovih "heroja" mogao naići na nepristrana i pravedna suca (vidjeli smo da ni u Haagu nisu svi udovoljili takvu opisu).

Trebalo bi nam napokon ući u glavu da smo sukrivci netom šutimo o zlu.