Kad bi
današna ruska, američka, engleska, njemačka, francuska, romanska, grčka, i mezopotamska pokoljenja predstavljala vlastiti offspring iz
minulih velikih kultura, onda bi naš današnji Svijet predstavljao i jedan
njihov imanentni plod velikih civilizacijskih dosega, a što biva upravo obrnuti slučaj.
Gledanjem u
smjeru dijalektičnih zakonitosti evolucijskog razvoja ljudske vrste, od
praiskonskog divljaka, pa do današnjih, bolje možda reči, do kraja 19. stoljeća, Čovjek, kao da je naglo skrenuo sa svoga „sentiera luminosa“ na neki svoj reverzibilni
sentiero oscuro, prema svojoj najdubljoj nizbrdici, iz kojih se dizao, te iznova tonuo, u toku čitave svoje civilizacijske
epohe.
Zašto dolazi
do toga ?
Objašnjenje
tome svakako preostaje nekoj budućoj
znanstvenoj disciplini - ako je bude.
U svakom
slučaju, dva su izvora toj pojavi, koji začahureni leže, svaki od njih, u vlastitom rodnom brlogu. Jedan uzročni,
drugi posljedični.
Marx i Engels, putujuči po svojim kolosalnim iskopinama, povijesnim stazama socijološkog razvoja, nedvojbeno ustanovljavaju upravo taj njihov rodni brlog, i glavnu motornu snagu, koja je bila nužna da bi se iz nje porodile.
Prva, uzročna, kojom upravljaju međusobni odnosi između načina ekonomske proizvodnje
i njene društvene razmjene.
Druga, koja
u svojim satelitskim obrtanjima oko prve, vječno tinja, kako bi zaplamtila večim
ili manjim žarom, ali uvijek u srazmjeru njene prve uzročnosti, koja upravlja
odnosom načina ekonomske proizvodnje sa načinom njene društvene razmjene.
Prva, sa
svojim otvoreno razvojnim konstantama, koje vječno streme k svome zdravo
razumskom cilju: to jest izjednačenju tih odnosa.
Drugi,
hirovitih mijena, i urođenih strasti da vječno ubacuje klipove u toćkove Prvome.
Uz pomoć nebeskih dogmi, vječno da pobija znanstvene uzročnosti,
perpetuirajući inertno stanje kao patnički uvjet, da bi bilo dostignuto na vječnim blaženstvima nebesa.
Taj Drugi,
plamti zastrašujučim žarom već drugo stoljeće.
Na mjestu kulturolških
zdanja, sve više niću katedralslska korovna zdanja.
Na mjestu
Američkih očeva nacije – tu haraju Bushevi i Trumpovi.
Na mjestu
jednog kompaktnog kuturološkog Londona –
tu nadvladava korov jednog jedinog nitkova
– što grabi jednu njegovu čitavu urbanu polovinu
Na mjestu
gdje trebaju rasti plodovi sveopćeg tehnološkog i kulturološkog izobilja, za sav ljudski rod, tu pupa sveopća
materijalna i duhovna bijeda nad većinskih masa, koje upravo stvaraju to
izobilje. Dok nekolicina drumskih
razbojnika sjedi u saćekuši te društvene karavane. Ubacuje svoje klipove u
njene toćkove, i grabi sve njene plodove; koje će putem neke moćne parabole
prenijeti na jedan drugi svijet, ostavljajući porobljenim masama da se i dalje
nadaju, dok čeprkaju po kontejnerima za
svojom zemaljskom hranom.
Obećanjem i vječnim zamaglivanjima kraljevstva nebeskog.
www.severinomajkus.com
Nema komentara:
Objavi komentar