KITSCH

ČETVRTAK, 24. OŽUJKA 2016.

RIJEČ DR.SC. JERICA ZIHERL NA OTVORENJU IZLOŽBE DRAGO ORLIĆ - POREČ

'Etimologija njemačke rječi "Kitsch" ukazuje na "prikupljanje smeća na ulici", a kasnije "preprodavanje starog". Taj su izraz prvi put upotrijebili münchenski trgovci potkraj XIX. st. za brzo izvedena djela po ukusu malograđanske publike. Poslije je postao sinonim za sve što je u književnom i umjetničkom stvaranju dopadljivo, što svojom tehničkom dotjeranošću,  sentimentalnošću i  patetičnom tematikom zadovoljava nekritičan ukus šire publike, a nema umjetničke vrijednosti. Danas, kič označava jeftine "umjetničke predmete" načinjene industrijski i namenjene masovnoj potrošnji.  

Kič, općenito,  podrazumijeva estetiku neukusnih, vulgarnih i glupih elemenata, ali je savršeni simbol našeg potrošačkog društva.  Kič je prisutan u svim područjima ljudske djelatnosti, od umjetnosti, književnosti, filma, turizma, sporta, glazbe, mode  pa do politike. Znamo da pojedinci skupljaju kičerske predmete, organiziraju se tematske izložbe, a u Frankfurtu imamo otvoren muzej kiča.

O kiču su se bavili veliki autoriteti 20. stoljeća, poput Abrahama Molesa,  Gilla Dorflesa, Clementa Greenberga, Hermanna Brocha, Susan Sontag, Rolanda Barthesa, Umberta Eca ili Milana Kunder;  a u nas Vera Horvat Pintarič i Željka Čorak.  Ponajviše su se bavili odnosima kiča i područjima visoke umjetnosti, postavljajući si pitanja »Je li kič nešto što gotovo korumpira procese visoke kulture?« .

Tako Dorfles spominje da kič daje „ugodne, dopadljive i zaslađene utiske“, on  se temelji na osjećajima, i to onim sladunjavim.  Da bi se svidio, treba potvrditi ono što svi žele čuti, biti u službi uvriježenih ideja.

Nositelj kiča je Kitsch-Mensch, termin koji je uveo Herman Broch, a prigrlio Gillo Dorfles.  Kundera piše „Kič je prijevod gluposti uvriježenih ideja na jezik ljepote i osjećaja.“  Kundera će govoriti o „diktaturi srca“,  o „sentimentalnom odgoju“ i o „lirskoj histeriji“. Da, takvi osjećaji se temelje na zajedničkom iskustvu, na stereotipnosti i konformizmu koje dovodi do isključivosti i totalitarizma. Povijesno je poznato kako su najveća totalitarna društva odbacila apstraktnu umjetnost i bilo kakvu inovaciju.

Nacistički kič, politički plakat, ili pak svetvinčentski grobljanski plastični cvjetovi – to su neki od predmeta analize pomoću koje je Vera Horvat Pintarić istražila ne samo odnos umjetnosti i kiča nego i umjetnosti i politike. Njezina, danas antologijska knjiga „Od kiča do vječnosti“ donosi i specifično viđenje kiča, ne samo kao otklona od umjetnosti i kao njezine negacije nego i kao načina života.  Vera Horvat Pintarić prihvaća i razrađuje tezu da je kič i stil života, koji živi  kič-čovjek: kičist, sebičan, površan i okrutan, nasrtljivo samouvjeren i siguran u svoju patvorenu i često posve izokrenutu sliku stvarnosti.

Ako razmatramo Kič kao stil života, ili po  Željki Čorak  „kič kao pečat vremena na stvarima i pojavama«, ili pak kako zaključuje nekoliko svjetskih autoriteta da  »je kič sve ono što krivotvori stil i volju jednoga vremena«, tada u našemu kontekstu -  ovom večerašnjom izložbom – tada nam  Drago Orlić pokazuje ( ili piše u svom predgovoru)  njegovo savršeno ovladavanje kič materijom.

Do koje granice? Do  granice podno različitih struktura,  oblika, boja i tonova, koje jedan motiv vežu uz drugi na osnovi njihove istosti. Do te granice koja metaforičku kategoriju Vremena vezuje uz nevažeće satove, koji , loveći jedan drugog, istiskuju vrijeme kao grešku, kao drugost; kao vječeno ponavljanje istog.

I kako se boriti protiv vječnog ponavljanja istog? Orlić kaže sumnjama i zapitkivanjima. I njemu su potrebne izvjesnosti i jednostavne istine, one razumljive što većem broju ljudi;  istine kao  obrasci kojima jedno prepoznajemo i povezujujemo s drugim značenjem.   

Sociolog Abraham Mol kaže u svojoj knjizi "Psihologija kiča - umjetnost sreće" da se kič definira kroz pet principa: osrednjost, neadekvatnost, nagomilavanje, sinestezija i udobnost. Tako se kič djelo odlikuje ponavljanjem, gomilanjem i pretjeranom teatralnošću, stvarajući stereotipe koji odgovaraju brzom zadovoljavanju potreba većine. Radovi Drage Orlića upravo se zasnivaju na principu zadovoljavanja suvremenih potreba za instant vremenom i instant duhovnošću. Ako se poslužimo terminologijom psihologije, tada Orlić postaje savršen primer teorije - da kao masku za Vrijeme često se upotrebljava Kič.  

Kič i fiksacija vremena, prema Dorflesu, najčešće upotrebljava  Idilu, Utopiju, Sreću, Ljubav i Smrt. Gotovo perverznom upotrebom ovih ne-elementa, Orlić na svojim  slikama prepunih pravih, starinskih ili ne, satova koji ne pokazuju realno vrijeme, zapravo obljepljuje  - prazninu.

Tako stvorena , kako bi rekao Eco, "estetska laž", ili po Jean Baudrillardu  "estetska simulacija",  onemogućava  Orliću da polaže pravo na Vrijeme, no stoga omogućava mu pravo  na moć i radost stvaranja.

 "Kič je raskrsnica izmedju bića i zaborava“ – kaže Milan Kundera, dodajući da su paradigme kiča, u modernom svjetu, filmovi poput „Doktora Živaga“ iii "Kramer protiv Kramera", a tome može da se doda "Titanic", ili i strip serijal "Tehno-očevi", kao simboli ispraznosti i izvještačenosti.

No mislim da Dragu Orlića muči jedna druga Kunderina izjava. Ide ovako: „ Kič je želja da se udovolji po svaku cijenu. Nada je ultimativan kič.“  Unatoč tome, s kičom ili bez, Orlić se nada i vjeruje. Jest da previše razmišlja,  pita i traži odgovore, a da ih pritom ne daje. No, Orlić je svjestan da to što radi znači raditi ono što voliš. Ne voli gubiti vrijeme, i nestrpljiv je.  Istotako ne voli likove koji pričaju o sebi u trećem licu, osim u slučaju pisanja. Ne voli kič, a  opet ga primijenjuje. 

Za razliku od fizičara koji proučavaju tkivo svemira i vremena, on misli da se više dimenzije ne skrivaju u mikro razinama, nego da u životu samom.  U mnogočemu se Orlić promijenio od kada sam ga upoznala onih ranih 90-ih godina, ali u mnogočemu i nije. Mišljenja sam da pitanje mogu li se ljudi zaista promijeniti s vremenom, poslijednih godina opsjeda Orlića više nego samo pitanje starosti.  Zato i ima problema s Kunderinim izjavom o kiču.  Jer se nada da je promjena moguća. Umjesto da  više radi na tome, spoznaja da je život čudna mješavina suprostavljenih osjećaja, neponovljiva prolaznost vremena  i dalje ga neprestano zbunjuje.

I da parafraziram samog  autora koji je na kraju svog teksta pisao o neprestanom propitkivanju vremana samo zato /da se zna “ka je ura” naše krhke smrtnosti/, ova izložba nije kičasta nego je rugalica tom ljudskom duhovnom (ne) - maru. Kiču ili Vremenu?

No ja ću završiti sa jednom prekrasnom izjavom Meše Selimovića, a koja mi ide uz Orlića i ovu izložbu. Meša je rekao da čovjek nije star dokle god ima volje započinjati.'

**************************************************************

Komentar ovog bloga 

Ono što, međutim, biva gore od Kiča, kao objektivne pojave, mnogo je gora  njegova subjekivna pojavnost, koja se razvija srazmjerno sa padom Čoveka kao društvenog bića u redovnim dekadantnim cikklusima, koji se pojavljuju gotovo kao njegov imanentni dio  sveukupnog povijesnog razvoja, od praiskonskog prema civilnom biću.

Možda,  se upravo tu nalazi objašnjenje rađanja tog objektivnog Kiča, kao njegov  offsprig , kao  posljedični efekt, odnosno kao njegovo rođeno dijete.

Jer kako  drugačije do objašnjenja: zašto se današnji čovjek zatiče nasred njegove neviđene  industrijske poplave, koja gotova da  prijeti njegovom davljenju; i to  upravo na jednoj tektonskoj raskrsnici, na koju ga je dovelo klasno društvo u svome najvišem kontradiktornom stadiju između oblika  tehnološko- ekonomske proizvodnje i njene društvene razmjene ?!

www.severinomajkus.com