DENIS KULJIŠ

I poslije Zorana dolazi Zoran

AUTOR: 
• • Denis Kuljiš
 OBJAVLJENO: 
• 25.09.2016. u 15:03

Boris Kovačev / CROPIX

Miljenić ima tri grijeha: autor je Lex Perković, lošeg Ovršnog zakona koji pogađa siromašne, bitnu SDP-ovu populaciju, i zakona o sramoćenju kojim se progone novinari kada napišu istinu.

Slijeva se upućuju neki prigovori Orsatu Miljeniću, kandidatu za predsjednika Socijaldemokratske partije, da se u stranku upisao tek prije sedam mjeseci pa stoga ne može biti njen predsjednik. Je li to validna primjedba? Nije. Može biti da se plasira u korist drugih frakcija, jer se SDP zapravo podijelio na dvije fronte. Jedno su zoranisti, drugo postzoranisti, dok je antizoranist samo Aleksandra Kolarić, koja se nadovezala na tu veliku instituciju ljevice - da riskiram nekoliko političkih nekorektnosti odjednom - kao smrt na babu.

Zoranisti su pripadnici skupine ljudi kojom se bivši generalni sekretar okružio u doba svoje vladavine, komične replike kulta ličnosti, kad je sve odluke donosio sam, sam vladao i dopuštao jedino odobravanje i obožavanje koje, zanimljivo, još odjekuje na društvenim mrežama, ali sad u elegičnom tonu, kao evokacija neumrlog duha i neprolaznog značaja palog heroja ljevice. Već opjevan, on je međutim još itekako živ i još sjedi u svom u uredu na Iblerovu trgu savršeno zaštićen najavom da se neće kandidirati na sljedećim unutarstranačkim izborima. Lukavo je izbjegao da, kao što je uobičajeno i pristojno na Zapadu, poslije poraza da ostavku i zamjeniku prepusti da nepristrano provede izbore za nasljednika. Sjedi i sjedit će na Iblerovu do zadnjeg časa te raditi na tome da osigura izbor nekoga od ljudi koje vidi kao nastavljače svoga djela. Razumije se da traži onoga koji će sačuvati njegovu političku ostavštinu.

Orsat Miljenić stoga je očekivan izbor. U stranačkoj kuhinji eliminiran je pomoćni kuhar, bivši šef policije, ministar unutrašnjih poslova i potpredsjednik Vlade Ranko Ostojić. Najbližega suradnika sam je Milanović odbacio, rekavši diskretno u intimnom društvu branitelja da “previše pije”, pa je tako, zanimljivo, ponovio riječiIvice Račana, kad je saznao da je terminalno bolestan, koje je izgovorio pred dvojicom novinara Globusa, koje je jednog za drugim pozvao u kabinet i rekao im da njegova zamjenica Željka Antunović nije prikladna da ga zamijeni jer se odaje istom poroku. To im je iznio u povjerenju, znajući da ono kod novinara vrijedi dok ne zakanu kroz vrata i opet uključe mobitel. Ivica je potom odmah otpustio glasnogovornika stranke, nekog Zorana Milanovića koji je naokolo tvrdio da je odabrani nasljednik pa je SDP morao na konvenciju, umjesto da posao preuzme zamjenica Željka Antunović te preuzme stranački aparat. Aparatom rukovodi glavni tajnik Igor Dragovan, koji je ne sluša, nego samo gleda kome bi se priklonio i sad podupire mladog Domagoja Hajdukovića (35), profesora engleskog iz Osijeka. Taj se u esdepeovsku omladinsku organizaciju učlanio sa 20 godina i zatim mirno napredovao kroz stranačku nomenklaturu. Nepoznat i nevažan, Hajduković ne bi imao baš nikakve šanse da ne dobiva potporu iz centrale, a teško je zamisliti kako bi mu je Dragovan pružio da mu to nije sugerirao Milanović, koji još šefuje na Iblerovu trgu. Naravno, u tom kadrovskom ruletu njih dvojica nisu na Osječanina položili sav novac, nego samo sitniš. Činilo se da će zapravo podržati Ranka Ostojića kojega, međutim, osim objede da je visoko baždaren, u stranci bije glas koji je jedan od njenih najviših dužnosnika, najbližih Milanovićevih suradnika ovako definirao: “Naš Ranko je bio izviđač, i on može sjajno obaviti sve poslove za koje su potrebne sposobnosti što ih stekneš kao skaut, ali što se ostaloga tiče…”

Kad je trebalo dizati šatore za izbjeglice, organizirati autobuse, mobilizirati policiju i poduzimati sve drugo što je bilo nužno da se kanalizira izbjeglički val iz Srbije, Ranko se pokazao iznimno sposobnim i s njim je Hrvatska s odličnim položila taj ispit, ali pritom je davao neprilične političke izjave, replicirajući najgore Milanovićeve invektive, pa je postalo jasno da je u političkom i intelektualnom smislu samo transponder koji politiku razumije upravo onoliko koliko se to očekuje od ministra policije. Manje-više to je bez puno objašnjavanja osvijestio cijeli partijski geštalt i činjenica da je Ranko, u jednom trenutku kandidat za nasljednika, već u idućem bio proglašen neupotrebljivim pijancem, nije nikoga iznenadila osim njega samoga. Tada je u kombinaciju ušao Orsat Miljenić.

Što je glavna Miljenićeva prednost sa stajališta onoga tko njegov uspjeh priželjkuje? Orsat je napisao i predložio Lex Perković, što je bio najgori, porazni promašaj Milanovićeve Vlade. Zakon bi trebalo kao u američkom Kongresu nazivati po autoru, pa je to, dakle - Lex Miljenić. Orsatova pobjeda na unutarstranačkim izborima značila bi da SDP bez promjene smjera nastavlja putem kojim ih je poveo Milanović pa su za pet godina od 63 mandata u 2011. godini spali u 2016. na 38, malo više od polovice, što znači da bi na idućim redovnim izborima (matematičkim izračunom) došli na dvadeset i postali još jedan “Most”. Možda je to neizbježno i nužno, ali dosadašnje iskustvo s izborima i strankama ipak pokazuje da one imaju ugrađen sigurnosni mehanizam koji im priječi da, i kad griješe, uspijevaju izbjeći političko samoubojstvo.

Lex Perković nije jedini problem kandidata Miljenića - on vuče cijeli ruksak podjednako fatalnih promašaja kojima može katastrofalno opteretiti i potopiti svoju stranku. Prvo, tu je njegov loš Ovršni zakon koji pogađa za SDP bitnu populaciju biračkoga tijela - ugrožene i osiromašene stanovnike gradova gdje je na posljednjim izborima harao ujedinjeni Živi zid, odnosno koalicija Jedini put. Odnijela im je nekoliko presudnih mandata. Tu populaciju ne regimentalizira Crkva, niti pali nacionalistička agenda, oni su inače lak plijen za socijaldemokratske agitatore, ako ovi nađu pet minuta da im se posvete. Ali, to nije posao za prefriganog fiškala koji je donio jedan bezobzirni zakon koji ih tangira, nego za nekog naizgled iskrenog demagoga - samo što u SDP više nema ni jednog takvoga otkako je otišao Bandić pa su razbili kalup iz kojeg su ih mogli lijevati.

Drugi je fatalni Miljenićev problem - zakon o sramoćenju kojim je sve novinare doveo u neobranjiv položaj na sudovima. Monstruozni hrvatski zakon o medijima, koji klevetu pretvara od privatnog parničnog - odštetnog - postupka u kažnjivo kazneno djelo, koji progone država, kazneni sud i policija, Miljenić je dodatno opteretio inkriminacijom “sramoćenja”. Sucu se daje diskrecijsko pravo da progoni novinara koji je napisao istinu ako to može naškoditi ugledu ili poslovima raskrinkanog lupeža i korupcionaša, koji se zatim, silom ovog zakona, pretvara u oštećenika i tužitelja (famozni slučaj novinarke Slavice Lukić). S takvim zakonom nema slobodnih medija. Moralno je najporaznije to što se Miljenić od časa kad je s Milanovićem napustio Ministarstvo vanjskih poslova poslije Sanaderove pobjede na izborima bavio isključivo obranom novinara u slučajevima klevete, pa je blisko upoznat s materijom… Očito, više nije na strani pravde i luzerskih boraca za istinu u hrvatskim medijima, nego se sprema da uđe u neki lukrativni biznis i postane šef partije, a onda, jednoga dana možda i šef Vlade!

Treći nepodnošljivi teret koji Miljenić donosi na krhku korablju SDP-a je propust kod donošenja zakonskog propisa kojim su banke prinuđene da svoja potraživanja po kreditima u švicarskim francima pretvore u otplatu glavnice preračunate u eure. Bio je u poziciji da se spriječi njegovo donošenje u predloženom obliku - njegov je tu grijeh nečinjenja. Zbog te promašene uredbe hrvatsku je Vladu već opomenula Europska komisija, a banke su državu tužile i proces će nesumnjivo dobiti, što će proračun koštati oko milijardu eura. Nema sumnje da je dužnicima u švicarcima u nerješivoj socijalnoj situaciji trebalo nekako pomoći, ali je prethodno trebalo selektirati one koji su naprosto propali u biznis-špekulacijama, što čini dvije trećine ukupnog iznosa. Tako će porezni obveznici na kraju izmiriti i kredit koji je digla Severina, ali i - prethodni ministar financija Boris Lalovac. Suočena s njegovom neprincipijelnošću i nesposobnošću koju nije mogla podnijeti, Lalovčeva supruga Tončika Anastasia iskazala je svoj protest na najefektniji mogući način - učlanila se u HDZ. Uz takvu popudbinu tko bi uzeo Miljenića za šefa SDP-a? Naravno, Milanović koji, kako se čini, stoji iza tog nadahnutog izbora. Što znači da će se postzoranisti morati ujediniti, možda čak i s antizoranistkinjom Kolarićkom kako bi zaustavili nemezu zoranista. Tu je nuždu najbolje definirao Ben Franklin kad je rekao svojim kolegama, američkim ustavobraniteljima: “We must, indeed, all hang together or, most assuredly, we shall all hang separately.” Znači: Dečki, ili ćemo sad skupa visjeti, ili ćemo visjeti svaki zasebno…