JURICA PAVIČIĆ

KOMENTAR

Neka se na Filozofskom upitaju: Kako je Previšić uopće postao dekan?

AUTOR: 
• • Jurica Pavičić
 OBJAVLJENO: 
• 28.09.2016. u 13:49

Damjan Tadic / HANZA MEDIA

Vlatko Previšić

Filozofski fakultet u Zagrebu nije nikad bio, niti je danas, samo jedan fakultet samo jednog hrvatskog sveučilišta.

Riječ je o fakultetu koji je u mnogo čemu inkubator hrvatskog društvenog vrha. Lavovski dio današnje kulturnog, medijskog i političkog establishementa čine ljudi koji su studirali na FF-u. Diplomu fakulteta u Lučićevoj ulici ima lijepi dio današnjih vodećih pisaca, urednika, novinara, kustosa, galerista. Fakultet na Trnju završavali su ljudi koji danas u hrvatskom društvu rade svakojake poslove, od toga da sondiraju javno mnijenje, vode PR agencije i TV kuće, pa do toga da režiraju kazališne predstave ili vode domove kulture. Jedna od profesija u kojoj ima napretek bivših "filofaksovaca" je i politika. Među političarima je velik broj onih koji su na Filozofskom diplomirali (poput Karamarka i Sanadera). Ima ih k tomu podosta koji su na njemu predavali ili još predaju (poput Miroslava Tuđmana, Vesne Pusić i Pupovca).

Ta bliskost vrhu, vječna neovisno o političkim mijenama, činila je zagrebački FF po mnogo čemu privilegiranim fakultetom. Kolege s drugih fakulteta i sveučilišta nerijetko su s jetkom zavišću gledali brojeve zaposlenih na pojedinim odsjecima FF-a, a sam Filozofski neki se put u godinama krize doimao kao država u državi koju izvanjske krize nisu ni oprljile.

Istodobno, zagrebački je FF već i zbog prirode humanističkih studija uvijek bio i politiziran. Tijekom desetljeća on je stalno bio političko ogledalo, a barem dvaput u novijoj povijesti pretvorio se i u političku pozornicu: prvi put 1971. kad se na njemu razbuktala jezgra "maspoka", a drugi put tijekom plenumske pobune 2009. kad je tadašnja generacija studenata uspješno zaustavila puzeći nestanak besplatnog visokog obrazovanja u Hrvatskoj.

Bliskost eliti i bliskost sistemu, ali istodobno i buntovna političnost, dva su lica FF-a kroz cijelu njegovu povijest, njegov yin i yang. Nije uostalom slučajno što je tijekom socijalizma o studentima Filozofskog često postojala predrasuda kao o desnim nacionalistima. Danas pak postoji jednako snažna predrasuda o njima kao - kako je to krasno sročio zastupnik Glasnović - "skojevkama" i "boljševičkim sotonistima".

Ipak, uza sav taj historijat političnosti, pa i proplamsaja bunta, ni jednom se u sto godina Filozofskog nije dogodilo ovo što se događa ovih dana. Nikad u povijesti tog fakulteta aulom nisu hodali naoružane osobe, nikad u povijesti nije se dogodilo da oružnici blindiraju referadu usred ispitnog roka, da se studente fizički sprječava da sastanče u zgradi, te da izabrani saborski zastupnici preko društvenih mreža pozivaju da se studente mlati i razjuri suzavcem. Ono što se ovih dana događa na Filozofskom davno je izišlo iz korita običnog akademskog skandala i pretvorilo se u prvorazrednu blamažu.

Sadašnji sukob na Filozofskom fakultetu nastavak je sukoba koji se razgorio tijekom prošle godine, kad se znatan dio studenta i nastavnika FF-a pobunio protiv plana suradnje njihove ustanove s Katoličko-bogoslovnim fakultetom. Njihovo protivljenje bilo je dijelom ideološko, no dijelom i racionalno interesno, i lako ga je shvatiti. U okolnostima kakve vladaju u hrvatskom školstvu, svaki bi odgovorni nastavnik morao biti protiv programskog fuziranja kakvo je predlagalo vodstvo FF-a, i to naprosto zato što bi glasujući za takvu suradnju profesori vlastite studente doveli u nepovoljan položaj na tržištu rada, a cjelokupna bi se školska nastava povijesti, sociologije, filozofije ili etike podvrgla kadroviranju Crkve.

Tako je počelo. No, u mjesecima koji su slijedili sukob je evoluirao. Njegov se izvorni meritum negdje putem izgubio, a u posljednjim tjednima jedan svojedobno ideološki sraz pretvorio se u bespoštedni pokušaj dekana Previšića da izbjegne vlastitu smjenu te da nastavi raditi unatoč činjenici da je zašao u 70. godinu. Pri tom Previšić ne bira sredstva: pokušao je svrgnuti, a potom je suspendirao vlastite prodekanice, dvije je profesorice članice fakultetskog vijeća tužio sudu, raspustio je studentski zbor, a finale tog institucionalnog divljanja bilo je oružano blindiranje fakulteta. Filozofski je, ukratko, postao talac obnevidjelog vlastodršca bez racionalne kontrole. U međuvremenu, bjesnilo je izišlo i izvan aule. Fejs komentar zastupnika Glasnovića pokazuje da se oko Filozofskog fakulteta kreira diskurs kožnih remena, čekića i plinskih boca.

Koje je rješenje sadašnje krize? Kakvo god bilo, ono sigurno ne uključuje čovjeka pod imenom Vlatko Previšić. Ne samo zato što bi to bilo protuzakonito, ne samo zato što bi Previšić mandat završio u 72. godini, nego prvo i ponajprije zato što je svojim rabijatnim ponašanjem i militarizacijom hodnika Previšić nanio Filozofskom fakultetu uvredu kakva se ne pamti.

Ali, prije nego što dekana Filozofskog pospremimo u povijest i prepustimo ga "fan clubu" ekstremnih nacionalista, i studenti i zaposlenici FF-a trebali bi sebi postaviti jedno samopreispitujuće pitanje. Naime, kako je netko poput Vlatka Previšića uopće postao dekan Filozofskog?

Jer, Previšića u dekansku sobu nisu postavili Otto Skorzeny i njemački padobranci. "Republiku Salo" iz Lučićeve ulice nije oktroirao nitko izvana. Za Vlatka Previšića je u nekom trenutku nekad netko očito glasovao, a među tim ljudima su očito i mnogi koji bi danas zbog toga pregrizli jezik. Stoga pravo pitanje nije kako će i kada Previšić otići. Pravo je pitanje kako se uopće moglo dogoditi da takav tip postane dekan fakulteta koji je bio i trebao bi biti elitni inkubator Hrvatske? Kad se sve ovo slegne, nastavnici Filozofskog to bi pitanje trebali postaviti ponajprije sebi.