JELENA LOVRIĆ

KOMENTAR

Svojom skandaloznom homilijom u Ludbregu biskup Košić je izveo desničarski desant s oltara!

AUTOR: 
• • Jelena Lovrić
 OBJAVLJENO: 
• 07.09.2016. u 16:30

Zeljko Hajdinjak / HANZA MEDIA

Biskup Vlado Košić

Kada je u svibnju 2000. utemeljitelj SDP-a i netom ustoličeni hrvatski premijer Ivica Račan posjetio Vatikan, njegov ga je domaćin, papa Ivan Pavao II., srdačno primio, a don Živko Kustić, godinama neformalni glas Kaptola, susret je pozdravio kao događaj velike važnosti, konstatirajući da Crkva, primajući Račana s poštovanjem i uvažavanjem, pokazuje svoju potporu hrvatskom narodu. Činjenicu da je riječ o prvom crvenom premijeru, čovjeku koji je bio dio establišmenta bivše, jugoslavenske vlasti, Kustić je apsolvirao tvrdnjom da odluku o tome tko će voditi hrvatsku državu Crkva prepušta "demokratskoj volji naroda".

Šesnaest godina poslije neki se istaknuti ljudi Crkve ponašaju kao da hrvatskom narodu žele oktroirati vlast. Skandaloznom homilijom koju je u Ludbregu izgovorio sisački biskup Vlado Košić, a prenosila javna televizija, jedna je vjerska svečanost pretvorena u pravi predizborni politički miting. Zapravo u svojevrsni desničarski desant s oltara. Košić je nastupio kao žestok politički agitator, nije davao preporuke, nego komesarski intonirane političke direktive. Vjernici NE SMIJU glasati za… - govorio je, redajući zatim čitave litanije, po njemu, valjda sotonskih ponašanja, prokazujući ljevicu kao Crkvi potpuno neprihvatljivu opciju. Košić tako tvrdi da Bogu vjerni ne smiju glasati za one koji su donijeli lex Perković ili one koji se protive definiranju braka kao isključivo heteroseksualne zajednice, čak ni za one koji nisu bili na nedavnoj briselskoj izložbi o kardinalu Stepincu. Teško je naći poveznicu između njegovih desetak zapovijedi hrvatskim biračima i crkvenog nauka.

Košićevi su stavovi poznati. Njegov do daske nabrijan ideološki istup nikoga nije mogao iznenaditi. Dok grmi protiv onih koji, po njemu, ne priznaju istinu o zločinima počinjenim nad hrvatskim narodom, istodobno javno ispovijeda da je u Haagu osuđeni ratni zločinac Dario Kordić njegov veliki prijatelj i "moralna veličina". Mnogo više začuđuju oni koji ga guraju pred kamere, dopuštajući da se po njegovim politički kontaminiranim propovijedima mjeri cijela crkvena vertikala. Zbog političke ostrašćenosti nekih biskupa Crkva se danas doima kao posljednje utočište političkog radikalizma. HDZ se odrekao ekstremizirane retorike svog bivšeg šefa Tomislava Karamarka i njegova jahanja na ideološkim sukobima, što je automatski smirilo i uljudilo izbornu kampanju. Pravaške su strančice preslabe da se nametnu. Ideološki se bjesovi razigravaju uglavnom s oltara.

Crkva je uvijek, od početka višestranačja, navijala za HDZ, ali nikada u tome nije bila tako napasna i brahijalna kao danas. Podržavala je Franju Tuđmana, ali su se Vatikan i Kaptol u to vrijeme, inzistirajući na očuvanju teritorijalne cjelovitosti Bosne i Hercegovine, posve otvoreno suprotstavljali njegovoj politici prema toj državi. Danas neki od najeksponiranijih crkvenih velikodostojnika svojim propovijedima svađaju narod i huškaju ga na sukobe. Potpuno obnevidjeli, zapravo rade protiv interesa Crkve i onih političkih snaga za koje se zalažu. Odriču se onog dijela svojih vjernika koji glasaju za ljevicu. Ne pomažu HDZ-u i njegovoj namjeri da se politički transformira u pristojnu stranku desnog centra. Više pomažu Zoranu Milanoviću, jer svojim napadima mobiliziraju njegove birače.

Da ne korespondiraju ni s vatikanskim porukama ni s hrvatskom stvarnošću pokazuje i činjenica da su i vjernici već počeli dizati glas protiv militantnog Košića. Mediji bilježe da su na misi u Ludbregu neki zavikali neka se govornik ostavi politike i vrati Bogu, a dubrovački biskup Mate Uzinić na svom je Facebook profilu, ne imenujući Košića, provukao sumnju da takvi istupi nemaju mnogo veze s Evanđeljem.

Hrvatska je umorna od političkih bukača, od govora mržnje i sukoba. To vrijedi za političke stranke, ali jednako tako i za crkvena lica. Biskup Košić, Karamarkov dvojnik u habitu, morao bi izvući neke pouke. Njegove bojovne poruke, koje se lože ideološkim bjesovima, svojevrsni pokušaj političke inkvizicije, truju javnost, ali to je prije svega problem Crkve, koji ona sama - prvenstveno sebe radi - mora riješiti