DR. ANTE CILIGA (2)

PONEDJELJAK, 18. SVIBNJA 2015.

Dr ANTE CILIGA (2)

Jednom ne dorećeno nedavnom prilogu u ovom blogu o Dr. Antonu Ciligi, navuklo me na dodatne misli o toj nevjerojatnoj dramatično povijesnoj ličnosti 20 stoljetnog Balkana, od njegovog bijega iz Mostarske gimnazije nakon  neobjašnjive uloge u tadašnjem pokretu „Crne ruke“ odgovorne za Sarajevski atentat iz 1914.godine na Austrougarskog  princa Ferdinanda,  nastavljanjem svoga  đačkog života u Pazinskoj gimnaziji i sa studijem u Brvnu.

U novoj Versajskoj tvorevini kraljevine Jugoslavije postaje član užeg politbiroa KPJ-e i urednik Borbe.

Po osobnom iskazu iz našega  Pariškog susreta. Ciliga prima Josipa Broza u Komunističku partiju Jugoslavije.  1926.godine biva  delegiran u Sovjetsku Rusiju kao član Inforbiroa, tu predaje na Lenjingraskom univerzitetu, gdje se susreće sa Lavom Trockim, da bi zatim završio na pet i pola godišnjoj robiji u sibirskom Jeniseju. Sretne okolnosti spašavaju ga  kao Istranina koji je tada posjedovao državljanstvo kraljevine Italije. Višinski mu daje izgon iz Staljinove Rusije, odakle kreće za Pariz i gdje postaje član užeg ruskog emigracijskog kruga znamenitog Grigorija Mjasnikova-pripadnika užem krugu egzekutora carske familije, te  Maslova, Vjere Aleksandrove , Ruth Fisher i Kerenskog Tu ga zatiče Hitlerova okupacija Francuske; odlazi u „Nezavisnu hrvatsku državu-završavanje u Pavelićev istrebljivački Jasenovac. Pod nejasnim okolnostima zatiče se na slobodi, putuje po Hitlerovoj Njemačkoj do povratka u Frncusku. Nakon pada Titove Jugoslavije, u svojoj dubokoj starosti, vraća se u svoju domovinu, priznajući devedesetih pri  umiranju:

 „Nikada u svome životu nisam bio toliko osamljen kao danas u Zagrebu.“

Pouka koja se ovdje dade polučiti  iz samostojnih uvjerenja, u ovom slučaju, na takozvanoj marksističkoj ideologiji, još nas uvijek drži daleko od jedne konačnosti koja nas tvori „samostojnim“ ako pri tome ukopavamo svoja „dostignuća“ u inertna, nerazvijena ekonomska društvena  ozračja, još nepostojećih uvjeta za stjecanje jednog šireg mentalnog obzorja, na kojem se gradio Marx-Engels i De Leon, na samom horizontu sazrelog kapitalističkog sustava,; iz čije se utrobe tada rađa ono temeljito prosvjetiteljstvo koje  uvodi suvremenog čovjeka  k povijesnoj spoznaji njene dijalektičke naravi vječnih mijena, evolucijskog razvoja iz nižeg prema višem stupnju ljudske samosvijesti-kojom se on tek onda razlučuje od svog pretka Poganina.