******************************************************************
Komentar ovog bloga
Za nadati se budućem čovjeku, koji će biti u stanju da se temeljito propita - nije li, od svih tih ljudkih torturnika, ostao po koji od njih , koji nije bio proglašen blaženim zočincem.
******************************************************************
Autor:
INOSLAV BEŠKER
19.05.2020.
Split, 041098.
Papa Ivan Pavao ll- Papa za vrijeme mise na splitskom Znjanu.
Foto: Tom Dubravec / CROPIX
Tom Dubravec / CROPIX
Ivan Pavao II. tijekom mise na splitskom Žnjanu 1998. godine
Na stoti rođendan sv. Ivana Pavla II (Karola Wojtyłe) stigla je opet na njegov račun teška optužba: da je svjesno „pokrivao“ zlodjela meksičkog svećenika Marciala Maciela Degollada, možda najvećega i najgnusnijeg zločinca u novijoj povijesti Katoličke crkve.
Da podsjetimo: Sveta Stolica je 2010, za pontifikata Benedikta XVI (Josepha Ratzingera), stavila pod prisilnu upravu red Kristovih legionara, a Maciela, njegova osnivača i višedecenijskog poglavara, proglasila kriminalcem. Njegovi „veoma loši i objektivno nemoralni postupci, neosporno posvjedočeni, u pojedinim slučajevima prerastaju u prave zločine i govore da je živio bez skrupula i bez autentičnoga vjerskog osjećaja“ – pisalo je u tadašnjoj obznani Svete Stolice.
VEZANE VIJESTI
Financijska kriza u Vatikanu, Papa svima naredio maksimalnu štednju
Papa u miru Benedikt u biografiji: Antikrst djeluje u modernom društvu koje je u procesu formuliranja antikršćanskog vjerovanja
Kristovi legionari (u to doba: 763 svećenika i više od 1300 sjemeništaraca u 22 zemlje, Sveučilište Regina Apostolorum, 25 milijardi dolara imutka), te njihov laički pokret Kristovo kraljevstvo (više od 70.000 članova), bili su podvrgnuti papinskom povjereniku, statut je bio napisan ponovo, ispravnost ređenja članova bila je provjerena u crkvenoj verziji čistke.
Odavno se znalo i pisalo da su Kristovi legionari na razini uprave konstituirani kao svojevrsna mafija. Ipak su uživali podršku, jer su 1941 osnovani u Meksiku na utuk tamošnjim antiklerikalnim vlastima (pogođenima i jednom enciklikom Pija XI), te su bilježili snažan rast zvanja i u vremenima krize, a zastupali su stavove konzervativnije i od Opusa Dei. Trebalo je da na vidjelo ispliva spolna razuzdanost osnivača Maciela pa da tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere kardinal Joseph Ratzinger ishodi dozvolu za istragu od tadašnjeg pape sv. Ivana Pavla II, koji je Maciela vodio sa sobom po Latinskoj Americi. Istraga je potvrdila zapravo sve ono najgore što se pripovijedalo o Macielovoj spolnoj razuzdanosti, pa i više od toga: silovanje sjemeništaraca, pa i djece, te povremene i trajne veze sa ženama, od kojih su mu dvije rodile priznatu djecu, pri čemu je barem jedna kći rezultat silovanja maloljetnice, itd.
Ipak, ništa se nije događalo, istraga kao da je bila cenzurirana za života sv. Ivana Pavla II, sve dok baš Ratzinger nije izabran za novog papu.
Maciel je u Legiji koristio drukčiji tekst konstitucija od onoga koji je sv. Ivan Pavao II odobrio 1983. Benedikt XVI je 2007 poništio dva privatna zavjeta legionara: zavjet diskrecije i ljubavi (koji je članovima zabranio kritiziranje šefa), te zavjet poniznosti (koji je zabranio aspiracije, pa vodstvo nije birano nego kooptirano).
Prvi dokumenti o Macielovim nepodopštinama i zločinima u Vatikanskome apostolskom arhivu datiraju iz 1944. Prva istraga je započeta 1956, ali je prekinuta uslijed smrti Pija XII. Ratzingerova istraga počela je 2004, Maciel je suspendiran a divinis i umro, a 2009 počela je vizitacija Legionara, nakon koje je Benedikt XVI najavio prisilnu upravu i čistku.
Zar se zaista ništa nije događalo u 47 godina od smrti Pija XII 1958 i smrti sv. Ivana Pavla II 2005? U pontifikatima sv. Ivana XXIII, sv. Pavla VI, Ivana Pavla I i spomenutoga sv. Wojtyłe?
José Barba Martin, bivši sjemeništarac i žrtva Macielova silovanja, kaže da su se svi bojali govoriti, jer je Maciel bio moćan i u Crkvi i izvan nje. Podsjetio je: „Šutio sam i ja, sve do 1994, kada sam u meksičkim novinama pročitao Wojtyłino pismo u kojemu je naveo Maciela kao primjer mladima. Tada sam shvatio da više ne smijem šutjeti.“
Barba sada podsjeća da je još sredinom devedesetih pisao osobno pismo adresiravši ga izravno Ivanu Pavlu II. U pismu je, jedan po jedan, nabrojio Macielove zločine i ine njegove svinjarije. Uzalud.
Nije dobio nikakav odgovor ni od koga (pape obično ne odgovaraju osobno, nego u njihovo ime odgovara kardinal državni tajnik, ili dužnosnik nižeg ranga, ovisno o „rangu“ onoga tko piše).
Nakon stanovitog vremena, vidjevši da je pismo palo u bunar zaborava, Barba je pismo objavio u Meksiku. Zajedno s potpisima još sedmorice silovanih bivših dječaka, to je pismo, kao separat, u prosincu 1997 objavila meksička Revista Milenio. Objavio ga je zatim u magazinu Cencos i katolički socijalni aktivist don Emilio Álvarez, pa ga je poslao svakome meksičkom biskupu ponaosob. Niti jedan nije reagirao.
Sve to, i mnogo inoga, sadrži knjiga koju su zajedno – pod naslovom Volja da se ne zna: ono što se znalo o Macielu u vatikanskim Tajnim arhivima od 1944 – objavili 2012 Alberto Athié, spomenuti José Barba, te Fernando M. González.
Još u početku 1998 jedan od osmorice silovanih, prof. Saul Barrales, razgovarao je o optužbama protiv Maciela s tadašnjim apostolskim nuncijem u Meksiku Justom Mullorom Garcíjom. Nuncij je obećao da će o tome osobno izvijestiti Ivana Pavla II u prvoj audijenciji (kada nunciji informiraju papu). To je bio kraj nuncijeve diplomatske karijere. Nedugo zatim je povučen iz Meksika (u to doba je kardinal državni tajnik bio Angelo Sodano, jedan od Macielovih zaštitnika). Mons. Mullor je „parkiran“ u Papinsku crkvenu akademiju.
U doba procesa beatifikacije pape Ivana Pavla II, tiražni talijanski katolički tjednik Famiglia Ccristiana izravno je upitao kardinala Angela Amata, salezijanca i tadašnjeg prefekta Kongregacije za kauze svetih, je li istraživao odnos pape Wojtyłe i oca Maciela. Amato je odgovorio kategorički: „Potvrđujem Vam da smo istraživali naduboko i naširoko. Ivan Pavao II nije bio upoznat s dvostrukom ličnošću oca Maciela,“
Postulator kauze beatifikacije i kanonizacije pape Wojtyłe mons. Sławomir Oder (59), sada predsjednik rimskoga arhidijecezanskoga prizivnog sudišta, izrazio se nedavno ipak drukčije. I on tvrdi da sv. Ivan Pavao II nije znao kako stvari stoje, da nije nikada „pokrio“ nijednog pedofila i da „ne bi dao pokriće ikome za koga bi se doznalo da je pedofil. Jasno je ipak da nam mnoge stvari izmiču, jer je teško naknadno vrednovati, budući da nismo bili očevici. Mogu reći da je Ivan Pavao II izravno poznavao diskreditacije koje su u Poljskoj tajne službe, pod komunističkim režimom, neprestano podvaljivale poljskim svećenicima. Tajne službe su konstruirale dosjee da bi ih optužile za užasne stvari. Wojtyła je znao da su te optužbe bile lažne i montirane. Dakle, sve dok nije bilo očevidnog dokaza i dok je postojala margina sumnje, on je mislio da bi to mogao biti plod nepravedne manipulacije.“
Logika je jasna: budući da je u Poljskoj tajna policija montirala užasne optužbe protiv nevinih svećenika, i tako sve do pada režima 1989, treba zaključiti da je ono što je izneseno u Meksiku desetljeće kasnije pogana politička montaža.
Mogla bi se ta logika bazirati i na unutarcrkvenoj praksi, gdje nije manjkalo potvora, manipulacija, te montiranih lažnih optužaba. Sv. Ivan XXIII se u to osobno uvjerio kad je u arhivi Svetog Uficija našao što je njemu natovareno na vrat tri desetljeća ranije – a u tom tijelu, nekadašnjoj Kongregaciji Svete Inkvizicije, ta je praksa bila možda ipak nešto starija nego u komunističkim režimima. Politička manipulacija retoričkim pitanjima tipa: „kome treba to i to?“, „tko stoji iza toga i toga?“. „u čijem je interesu to i to?“ pripada diskursu nekadašnjeg Politbiroa i današnjega, na primjer, Glasa Koncila, kojemu nisu strani ni montirani dosjei, od kojih potom nakladnik pere ruke.
Prema tome, možda je zaista sv. Wojtyła vjerovao, ili htio vjerovati, da je na djelu podvala, poljska komunistička ili meksička popovska, svejedno. Pa je Maciela primio u audijenciju i javno blagoslovio, što su Kristovi legionari, naravno, koristili kao dokaz da Sveti Otac njega podržava.
Papa Frane se i sam opario na toj praksi. Uoči konklava 2005 bio je oklevetan da je tajnoj policiji argentinske hunte izručio dvojicu svećenika koji su zatim bili zatvoreni i mučeni. Za posjeta Čileu obrecnuo se na novinare koji su ga pitali o navodnoj pedofiliji jednoga od biskupa, ali je ipak to dao ispitati, ustanovio je da su mu čileanski biskupi lagali, pa je iznudio ostavku svih čileanskih katoličkih biskupa, čin bez presedana. Poučen tim iskustvima, nedavno je u dugom intervjuu koji je s njime vodio španjolski novinar Jordi Evole, na općenito pitanje, objasnio da „istina Evanđelja ima bezvremensku vrijednost, ali su spolna zlostavljanja u Crkvi suđena u skladu sa hermeneutikom svoje epohe.“ Prevedeno: Evanđelje vrijedi vazda, ali ga u različita doba različito poimaju, tumače i primjenjuju.
Pa je, dakle, bilo doba kada je te zločine normalno bilo zataškati, a sada je doba kada ih je normalno prijaviti i kazniti. Eto, nije relativizam, nego hermeneutika. Kojom se mogu opravdati još neki sveci ili kandidati.
Sa svoga stanovišta Crkva je uvijek u pravu, nije ona kriva što se pravo mijenja.
Nema komentara:
Objavi komentar