'Pisati s namjerom da se stvara socijalno- tendenciozno može se dvojako : pisarski i doživljajno.
Piše se, ako se već piše, zbog izricanja misli ili dojmova, zbog snalaženja ili nesnalženja pred raznim pitanjima, zbog sumnje ili zbog vjere, zbog ljubavi, zanosa ili mržnje, ali pisati nešto što pisanja nije vrijedno ni dostojno ( ono što Schopenhauer krsti kao nešto što nije: screibenswert), jer nije pisano ni po nagnuću ni po pozivu, jer nije pisano vješto ni iksreno, jer nije pjesma ni beletristika, ni dokumenat ni primjedba, pa čak ni istina,nego upravo beskrajnodosadna kompilatorska gnjavaža, tako pisati kao što se Ognjen Prica raspisao u "Izrazu", to je rabota potpuno suvišna i onda kada se prividno piše u ime dijalektike !
"Svjetlost, koja svijetli jednima,zasjenjuje druge" rekao je La Rochefoucauld. koji zacijelo nije bio nikakkav dijalektičar, ali je kako vidimo, izrazio jedndu neobičnu dijalektičku misaonu svjetiljku, da po mogučnonosti rasvjetlim pomrčinu u glavi Ognjen Price i njemu sličnih, jer kada već vašim vlastitim zbrkama zamračujete pojmove oko nas, zašto da nam zasjenjujete naše istine ?
Istina je što je Marx tako jasno formulirao: nije sijest ljudska ona sanaga koja određuje čovjekovo biće, nego obratno, ljudsko društveno biće određuje njegovu svijest. Al kad čovjek hoće objasnii sebi i drugima kako, na koji način i iz kojih razloga dolazi do promjene u ljudskom društvenom biću, pak prema tome i njegovoj svijesti ( a to je slučaj kad se čovjek prima tešokog odgovornog zadatka da piše dijalektički), onda je , kaže Marx,potrebno da takav čovjek dobro razlikje materijalne, to jest produkcione uslove od ideoloških, političkih i umjetničkih dotično filozofskih pojava, u kojima se kao na površini odražavaju one okolnosti pod kojima i u okviru kojih čovjek živi kao društveno biće
Ovo što danas,30.5 2020. ovaj blog piše u Hrvatskoj:
"NE DOSTAJE DA MISAO SILI ZA OSTVARENJEM, SAMA STVARNOST MORA TJERATI NA TO DA SE PRETVORI U MISAO";
'ta bi se Marksova teza mogla postaviti za motto svima pjesnicima, umjetnicima, slikarima, kiparima i romansijerima koji hoće da stvaraju s namjerom prije svega da prikažu stvarnost kakva jest, i to tako da to izražavanje bude po mogućnosti sugestivno, kako bi se sam stvarnost mogla pretvoriti u misao da je došlo vrijeme da čovjek tu današnju stvarnost pretvori u drugu, humaniju, svjetliju, bolju, plemenitiju, dakle ljepšu, sebe kao čovjeka svijesnog tog poziva da stvarnost preobražava u dostojniju! .....
Miroslav Krleža , Dijalektički Anitbarbarus, str 101-2.
Nema komentara:
Objavi komentar