AH, TAJ FRANCIS WHEEN...

…koji nam više ne da mira danju ni noćima.

    „Ne postoji povijesni dokaz da je laissez-faire preduvjet trgovanja i prosperiteta.

MMF može to trditi, ali brojke govore nešto drugo. U izvješću MMF-a „Svjetsko gospodarstvo u 20. stoljeću“, objavljenom u svibnju 2000. godine, nalazi se grafikon- jako sitan, vjerojatno u nadi da ga neće nitko uočiti- iz kojeg se vidi da je razdoblje između 1950. i 1973. bilo znatno najuspješnije razdoblje 20. stoljeća. To je bilo razdoblje kontrole kapitala, fiksnih deviznih tečajeva, jakih sindikata, snažnog javnog sektora i opće prihvačenosti vladine uloge u uprvljanju potražnjom. Prosječni godišnji rast „realnog BNP-a per capita“ u cijelom svijetu iznosio je 2,9 posto- točno dvaput više od prosječne stope nakon toga.

Mit da je 20 godina liberalizacije bilo popračeno brzim gospodarskim napretkom, osobito u zemljama u razvoju, teško je iskorjenjiv. „Malo koji ekonomist, a gotovo nijedan novinar, nije smatrao shodnim zazvoniti na uzbunu zbog onog što će povijest nedvojbeno zabilježiti kao najveći gospodarski neuspjeh  20. stoljeća nakon velike gospodarske krize“, napisao je Mark Weisbrot. No podaci MMF-a , a i Svjetske banke nedvosmisleni su: u Južnoj Americi i na Karibima bruto nacinalni prihod je između 1960. i 1980 na godinu porastao za 70 posto po glavi stanovništva; u idućih 20 godina porastao je samo za oko 7 posto. U subsaharskoj Africi 60. tih i 70.tih taj je postotak iznosio 34 posto, dok je i9zmeđu 80. i 2000. prihod po glavi stanovništva gotovo pao zapravo pao za 15 posto. Čak da se uračunalo brza rastuća gospodarstva juže i istočne Azije, prosječni gospodarski rast per capita između 1980. i 2000. bio je upola manji od polovice prosjeka od dva desetljeća prije toga. Kao što se i moglo očekivati, pogoršali su se „socijalni pokazatelji“, kao što su očekivano trajanje života, pismenost, smrtnost dojenčadi i naobrazba.

Naravno, gospodarski rast nije sve, ali kao što kaže Weizbrot, „to je sve što su ovlaštene ustanove koje su usmjeravale gospodarsku politiku glavnine sijeta u razvoju – Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka i Američko ministarstvo financija – obećale osigurati“. Recepti koje su nametnule te ustanove izazvali su problema, a zatim ih dodatno potencirali. Relativni disparitet u prihodima danas su puno veći nego prije 20 godina, a čak i u apsolutnim brojkama malo je dokaz za efekt „prelijevanja“ u koji su Ranald Regan i Margaret Thatcher tako pobožno vjerovali. Najsiromašnijih deset posto svjetskog stanovništva- 400 milijuna ljudi – preživljavalo je 1980. godine sa 72 centa na dan. Deset godina poslije, taje brojka iznosila 79 centi, a do 1999. godine nakon dvadeset godina nesmiljene liberalizacije- smanjila se na 78 centi. U sedamdeset zemalja stanovništvo je u prosjeku bilo siromašnije nego 1980. godine. Prihod  „nesretnika ovog svijeta“ nije uspio niti održati korak s inflacijom.

   **********************************************************************

Komentar ovog bloga

Deder, neka to neki don Kijote pokuša objasniti našem hrvatskom nacionalno osviještenom- tupoglavom SDP-u, u pobožnoj službi krupnog kapitala.

www.severinomajkus.com