"Nakon obrazovanja
jugoslavije,koncem1918.godine, ispolile su se odmah teške posljedice toga, što
se nije ranije stvorila pozitivna osnova o uređenju nove zajedničke države i
uzajamnih hrvatsko-srpskih odnosa u njoj. Hrvati su ispali žrtvom a Srbi
korisnikom tog propusta u prošlosti. Sad kad Austro –Ugarske više nije bilo, i
Srbima više nije bila potrebna pomoć Hrvata za njeno rješenje, i kad je pored
toga bila osigurana Beogradu još i jednostrana potpora sa strane Pariza i Londona, Srbi su iskoristili tu
priliku da nametnu novoosnovanoj zajedničkoj državi jednostrano srpsko tj. velikosrpsko
obilježje.
Post-factum nije bilo teško vidjeti, kako se do tog ishoda
došlo.
Hrvati nisu pokazali dovoljno političke svijesti, zrelosti,
ni odlučnosti, da uče u rzdoblju 1903- 1917. uporno zahtijevaju izgradnju
pozitivne osnove za načelno suglasje Hrvata za stvaranje zajedničke države ; a
Srbima koji su u stvari vodili glavnu riječ (Svetozar Pribičević i Pašić) u
cijelom južno slovenskom pokretu od 1903-1918., politički je bolje odgovaralo-
u koliko su težili k svojoj jednostranoj prevlasti u budućoj zajedničkoj državi
– odgoditi pitanje pozitivnih rješenja za kasnije. Posjedujući već svoju
suverenu državu, Srbiju, oni su opravdano mogli računati da će poslije sloma
Austro- Ugarske trebati dati Hrvatima mnogo manje udjela u izgradnji zajedničke
države, nego što bi im trebali priznati prije, dok su ih (Hrvate) još trebali za borbu protiv Dvojne
Monarhije.* Ucjenjivanje sa mogućnošću srpsko-talijanskog sporazuma na štetu
Hrvata igralo je također veliku ulogu. ( Talijani su tada držali ne samo Trst i
Istru, nego i polovicu Dalmacije, a
D'annunzio je bio posjeo i Rijeku.)
Ne može se poreći, da su srpska vlada i srpski političari
pokazali u čitavoj ovoj petnaestogodišnjoj akciji (1903-1918.) u veliku
političku vještinu. Hrvatski narod bio je upravo majstorski izgan. Šteta samo
što je nova zajednička država time od samog početka izgubila izgubila svaki
etnički temelj bratstva,uzajamnog povjerenja i suradnje. Praktzična šteta bila
je-ako se tako može reći- još veća od etničke. Srbi nisu imali dovoljno
snage-ni fizičke, ni moralne , ni kulturne, ni stvaralačke uopće, da izgrade i
sačuvaju ono što su na prevaru, nasiljem i jednostranim podupiranjem Pariza i
Londonau taj čas stekli. Kao kod cezara Borgie i drugih knezova Machiavellieve
Italije, sva lukavština i sva i svo nasilje Pašića i kralja Aleksandra
svršavali su pri konačnom ishodu neplodno i neuspješno, jer je sve skupa bilo
bez prave konkurentne osnove, preduvjeta i cilja. More krvi i suza a
sve-utaman; u najboljem slučaju- pouka i dokaz da je to nemoguće, da to ne ide.
Razvoj zbliženja Hrvata i Srba i izgledi njihova stapanja u
višu, jugoslavensku cjelinu, očigledni u Austro-Ugarskoj monarhiji, sada, u
novoj zajedničkoj državi bili su zamjenjeni razvojem udaljenja, oštre borbe,
raskida. Mjesto naprijed, pošlo se natrag. Još prije nego što se novi politički
položaj racionalno shvatio i ocijenio, Hrvatska je doživjela jedan ogroman
emocionalni udarac. Živio sam tada u Zagrebu, u njegovoj okoici. Srpska vojska,
ovjenčana sjajnim pobjedama Balkanskog rata , Golgotom prelaza preko Albanije
1915., i konačnom pobjedom na Solunskom frontu 1918., dočekana u Hrvatskoj kao
bratska i saveznička sila, počela se tu ponašati kao- tatarska horda- koja je
prodrla u Europu, kao novi bašibozuci. Nesigurnost i nasilja postali su novom
pojavom. Pravilom novog poretka. Najviše me se dojmilo batinjane hrvatskih
seljaka iz okolice Zagreba, zato što su tražili, da Hrvati , preko svoje Ustavotvorne
Skupštine ravnopravno pregovaraju sa Srbijom o stvaranju i uređenju zajedničke
države, o državopravnom odnosu između republike Hrvatske i Kraljevine Srbije, a
ne da Beograd nameće sam svoje političko uređenje koje hoće. Zaprepaštenje koje
su Prag i Beograd doživjeli 1945.,kad se u njim pojavila s orgijom nasilja
bratska . saveznička pobjedonosna Crvena armija, doživio je Zagreb s dfolaskom
srpske vojske 1918. Hrvatska je bila oslobođena s dolaskom ove srpske vojske isto onako i onoliko, kako i
koliko su bile oslobođene poljska, Rumuska , Bugarska i Mađarska s dolaskom
sovjetske vojske. U oba slučaja, ono što se službeno zvalo oslobođenjem,
značilo je u stvari okupaciju.
Demokratska Srbija, u
čije smo posredničko uplitanje i umirujuću snošljivost mi Južni Slaveni iz
Austro- Ugarske, polagali do 1918. tolike nade, pokazala se histerično-
Imperijalistička. Državnu vlast prigrabili su Srbi, točnije Srbijanci. Oni su
zamijenili Mađare i Nijemce. Za Hrvate se nije ništa bitno promijenilo:ostali
su i dalje tuđe roblje i sluge; promijenili su samo gospodara. Oni Hrvati, koji
su sad prihvaćali srpsku prevlast, mogli su postati ministri, kao što su i
prije mogli postati ministrima oni, koji su pristajali uz mađarsku i austrijsku
prevlast. Srbi iz Hrvatske i iz drugih krajina bivše Austro-Ugarske monarhije
nisu također imali stvarne vlasti-tu su isključivo prisvojili Srbi iz Srbije-
ali oni su imali mogućnost i pravo, da kao vazali i žandari Beograda kundače Hrvate
koliko im drago, da ih vrijeđaju, da pljuju po njima od jetra do večera, iz
dana u dan, iz godine u godinu. Treba vidjeti, treba poznavati balkanske
narode, pa da se shvati, koliko su ovakovi postupci obični kobni za Balkan.
Hrvati nisu dobili svoju državu niti zajedničku državu sa
Srbima, nego tamnicu nad sobom, krvavu srpsku tamnicu. Činjenica , da su Srbi
imali svoju suverenu državu već prije 1918.godine, a Hrvati ne, ko i činjenica
da su Srbi bili u ratu 1914.1918.savezna sila i vojska, a Hrvati opet ne,
stvorili su kod Srba samo uvjerenje i njihovoj apsolutnoj, neograničenoj i
vječnoj nadmoći nad Hrvatima i oni se nisu ni najmanje žicali to otvoreno
govoriti i isticati. Da su Hrvati povijesni narod kao i Srbi, da su svoju
srednjovjekovnu državu, svoje kraljevstvo, obrazovali dapače tristo godina
prije njih (Hrvati -925 godine, Srbi 1217.), da su Hrvati sačuvali živom svoju
posebnu državnost, makar i u ograničenom
opsegu, kroz tisuću godina, sve do konca 1918., sve to Srbi nisu htjeli sada da
vide, da priznaju, da uzmu u obzir. Pri takvim prilikama nije naravno moglo
biti ni govora o ravnopravnosti ni o stvranju nove zajedničke države između dva
ravnopravna čimbenika i naroda-hrvatskog i srpskog. Radilo se samo o proširenju
predratne srpske države . Kraljevine Srbije na nova područja.
Prema tome se i Hrvatima i ostalim Južnim slavenima koji su
ušli u tu proširenu kraljevinu Srbiju nije postupilo kao s posebnim narodima,
nego kao s provincijalcima, koji još nemaju nacionalne, državne srpske
svijesti, dakle kao sa Srbima, koji još nisu svjesni svog srpstva.Kao što je
srednjevjekovna srpska država, Raška , priključivala jednu za drugom, susjedne
župe i oblasti, i razvijala u njima srpsku državnu i nacionalnu svijest, tako
treba da u našem vijeku moderna kraljevina Srbija učini- u proširenom opsegu-sa
oslobođenom braćom novih pokrajina – Makedonije, Crne Gore, Bosne i
Hercegovine, Dalmacije i Hrvatske. To je shvaćanje kušao znanstveno utemeljiti
veliki srpski učenjak, geograf i geopolitičar, Jovan Cvijić. U svom Balkanskom
poluostrvu on je postavio tvrdnju, da su među južnim slavenima samo srbijanci čvrst
i postojan kristal treba tek da okupi oko sebe i oblikuje . U Zapadnoj Europi
to je shvaćanje popularizirao Ernest Denis ( Le Grande Serbie, Pariz 1915).
Prema ovom shvaćanju i pojam Jugoslavenstva dobio je u
službenom, srpskom, shvaćanju novi sadržaj. Jugoslavenstvo nije više značilo
višu sintezu raznih južnoslavenskih ncionalnih svijesti, povijesti i obilježja.
Ono je sada značilo prosto-sinonim srpstva. Što je bilo srpsko, to se smatralo
nacionalnim, državnim, jugoslavenskim. Sve ne srpsko, hrvatsko, crnogorsko,
makedonsko i td. Smatrano je ne samo pokrajnskim nego i
separatističkim,antinacionalnim i antidržavnim, nejugoslavenskim. Kralj
Aleksandar postupio je u doba svoje diktature vrlo dosljedno u tom smislu, kad
je zabranio hrvatsko ime ihrvatsku zastavu, kao i sva nacionalna imena i
zastave osim dvaju: jugoslavenskog i srpskog.
Nije teško uvidjeti, da je ovakova politika značila zapravo
nijekanje stvarnog jugoslavenstva i objavu nacionalnog rata svim nesrpskim
narodima Jugoslavije. Nokao da je to još bilo malo, pobjedonosni velikosrpski
režim koji je krjem 1918. bio ustoličen u Beogradu, otvorio je još i vjerski
rat protiv nesrpskih naroda. Ako je to ludilo, ono nije bez sustava, moglo bi
se reći sa Hamletom, za ovu žalosnu stranicu naše jugoslavenske povijesti.
Ako je sve hrvatsko bilo nacionalno i nedržavno, vjera
hrvata bila je po ovom shvačanju upravo tuđinska-rimska, bečka , peštanska. Dok
su Hrvati preko svoje katoličke crkve bili podčinjeni Rimu i nalazili se pod
uplivom Beča i Budim-Pešte, što je otežavalo njihovo utapanju u srpstvu.
Pravoslavna crkva je bila svoja, nacionalna, ne samo zato jer je bila srpska,
nego i po svom formalnom obilježju; ona
je bila stvorena ne kao univerzalna, već kao nacionalna Srpska pravoslavna
crkva.
N osnovu ovakvog ne baš suptilnog bogoslovnog rasuđivanja,
mi nismo u zajedničkoj državi Srba i Hrvata doživjeli izgladak starog spora
Bizant-Rim, nego novi proplasaj rata među njima: nacionalni srpski Bizant
protiv univerzalnog hrvatskog Rima. Jednostrano podupiranje srpske pravoslavne
crkve sa strane beogradskih vlada i isto kao jednostrani pritisak i
zapostavljanje katoličke crkve, počeli su odmah 1918-19. i slijedili su stalno
i nadalje. Ono su se odražavali i državnom proračunu, u vjerskoj politici
uvedenoj u školi i u vojsci, kod miješanih brakova itd. Spoznaju o tom, da je
katolička crkva praktično gledajući isto tako nacionalna za Hrvate, kao
pravoslavna za srbe, nigdje nije bilo ni traga. Vrhunac svega doživio se
1937.kad je srpska pravoslavna crkva spriječila Konkordat sa Vatikanom
zaprijetivši izopćenjem iz crkve svim ministrima i poslanicima, koji bi se
oudili glasovati za taj konkordat koji je proglašavao ravnopravnost katoličke i
pravoslavne crkve u Jugoslaviji.
Ako je i ludilo, ali nije bez sustava: zaista ako se na sve
današnje Južne Slavene gleda kao na sutrašnje Srbe, onda treba u njima gledati
i sutrašnje pripadnike Srpske pravoslavne crkve.
Stranci koji misle da je rat Beograda počeo s Titom, s
dolaskom komunizma u Jugoslaviji, s hapšenjem 1946. godine zagrebačkog
nadbiskupa Stepinca i poslije njegovog imenovanja godine 1952. kardinalom,
varaju se. Oni zaboravljaju ili ne poznaju s te strane povijest Prve Jugoslavije.
Varaju se također i oni, koji misle, da je to čisto vjerski rat, oni koji
previđaju da je osnova i polazna točka tog vjerskog rata nacionalni spor i rat srpsko-hrvatski,
koji od 1918. neprekidno traje i drži Jugoslaviju u stalnoj ne samo političkoj
nego i državnoj krizi.
Vjerski rat nije vodio samo protiv katoličke crkve. U
Makedoniji on se vodio i proti mjesne pravoslavne. Makedoncima je bili
zabranjeno njihovo ime, njihov jezik, njihovo vlastito crkveno uređenje. U
Makedoniju su bili poslani srpski svećenici i episkopi i oni su pokušali- u
najužoj suradnji s policajcima i žandarima – nametnuti Makedoncima srpsko ime,
srpsku narodnost, Srpsku pravoslavnu crkvu. Muslimani Bosne i Hercegovine,
Kosova i Makedonije bili su podvrgnuti sa svoje strane pravnom i stvarnom
zapostavljanju, pritisku pa i progonima.
Mi , Juži Slaveni koji smo iz Austro-Ugarske došli u
Jugoslaviju poznavali smo prije 1918. hrvatski provincijalizam, hrvatsku
političku kratkovidnost, zaostalost za svojim vijekom i ograničenost vidokruga.
Bunili smo se protiv toga. Srbija i Srbi uopće istupali su tada širokogrudno i
herojski. No poslije 1918. kad su Srbi i Srbija došli do svog vrhunca, kad im
je dopalo u ruke da vode razmjerno veliku južno-slavensku državu, oni su sad sa
svoje strane ispoljili duboki provincijalizam, političku kratkovidnost i
ograničenost vidokruga. Razlika je bila u tom, da se hrvatski pokrajinski duh
prije svega zatvarao u svoj uski krug. Bio je slijep ili poluslijep za ono, što
se izvan njegova kruga u širokom svijetu događalo. Srpski pokrajinski duh bio
za razliku od hrvatskog prije svega ekspanzivan, on se ne samo zanimao za ono,
što se izvan njegova kruga događa, nego je htio i da zavlada ipodčini svoje
susjede, da se nametne izvan svoga kruga i to u omjeru koji je daleko prelazio
srpske snage i mogučnosti. Srbi su uništili tri carstva : Otomansko, Austrijsko,
njemačko, pisalo se u školskim knjigama; Srbi, sami, niko drugi. Ovaj duh,
donekle pruski, a još više tatarin- taraskonski, nije mogao svršiti drukčije
nego s ktastrofom, pokopavši u neslavnoj propasti1941.,i državu i režim.
Ne samo Srbi nego i balkanski narod uopćevole vole
optuživati za svoje nesreće van balkanske narode i velesile. Ta je tužba silno
uveličana. Prvi uzrok i polazna točka nesreća balkanskih naroda leži u njima
samima, u njihovoj uskogrudnosti, kratkovidnosti, u njihovim pretjeranim
ambicijama. Govoreći slikovito moglo bi se reći: ako zreli i veliki narodi
precjenjuju svoju snagu i vrijednost čine to, svaki za sebe, deset ili sto
puta. Pri žestini njihovih temperamenata takove težnje dovode neizbježno do
beskonačnih krvavih obračuna, do opasnosti samouništenja. Velesile svojim
sebičnim i pristranim uplitanjem (a to vrijedi i za Churchilla) pogoršavaju
položaj i nesređenost prilika na Balkanu. One ne pomažu balkanskim narodima izaći
iz njihovih nevolja, nego ih još dublje guraju u nevolje, no ipak prvi začetnik
tih nedaća su balkanski narodi sami, a ne strane velesile. Ako govorimo ovdje
više o Srbima nego o ostalim južnoslavenskim i balkanskim narodima, to je zbog
toga što Srbi stoje od 1903., odnosno od 1912., a osobito od 1918.godine na
čelu južnoslavenskih naroda, Jugoslavije i Balkana, pa kroz to općebalkanski nedostaci
osobito jako i sudbonosno dolaze do izražaja baš u Srbima, u velikosrpskoj
politici, koju oni vode. Srpski imperijalizam i velikosrpski preuzetni zahtjev
postali su tako glavna zapreka konstruktivne suradnje, mir, sređenosti prilika
i napretka na Balkanu. Uništenje velikosrpskog sustava gospodstva postalo je,
posije 1918., prvim preduvjetom ozdravljenja prilika na Balkanu.“
*************************************************************************
Komenar ovog bloga
Da bi se procijenio omjer i snaga klasno- nacionalnih
konfrontacija treba procijeniti njihov međusobni interesni intenzitet žrtveničkih i agresivnih animalnosti, kao i manipulativnih
poriva međusobnih etičko-moralnih
smicalica.
www.severinomajkus.com
Nema komentara:
Objavi komentar