SNJEŽANA PAVIĆ
KOMENTAR JUTARNJEG LISTA Makedonija, vrela kugla u našem krilu
Mislite da je daleko? I Kosovo je, ali kad je NATO tukao po Miloševiću, Dalmacija je ostala bez turista
Kad je bjesnio rat u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini, Amerikanci su odbijali poslati svoje vojnike u opasnost, i tek su se pete godine rata odlučili na ograničenu zračnu intervenciju. Uz malu asistenciju Hrvatske vojske na terenu, ona je dovela do porazaMiloševićeve i Karadžićeve vojske i potpisivanja Daytonskog sprorazuma u studenome 1995. godine.
Prvih godina rata Washington je imao drugu politiku, nama u to doba teško shvatljivu. Pustili su Vukovar i Dubrovnik, nisu reagirali na strahote logora u Bosni i Hercegovini te stotine i stotine tisuća protjeranih, ali su poslali svoje vojnike u Makedoniju, iako je tamo sve bilo mirno. Iz “preventivnih razloga”, Amerikanci su najprije od kraja 1992. godine oko 300 svojih vojnika, u sklopu snaga UNPROFOR-a, rasporedili na granice Makedonije s Albanijom, Srbijom i Crnom Gorom, a potom formirali svoju vojnu bazu kod aerodroma u Skoplju.
Danas ta američka logika više nije čudna. Makedonija je zemlja koja visi o niti. Još nerasvijetljen krvavi okršaj prošlog vikenda u Kumanovu samo je dodatno privukao pozornost zapadne javnosti na teško stanje u toj zemlji. Makedonija ne može nikud, ni u Europsku uniju niti u NATO jer joj prvi susjed, Grčka, ne priznaje pravo na ime. Drugi susjed, Bugarska, službeno zasad ne pravi probleme, no Bugari većinom ne vjeruju da su Makedonci zasebna nacija.
Osim zamršenih odnosa sa susjedima, dodatni izvor nestabilnosti su složeni međunacionalni odnosi: od dva milijuna stanovnika po popisu iz 2002. godine, pola milijuna ili četvrtina bili su Albanci. Tu su i Kosovo, Crna Gora, ultrasiromašni jug Srbije s većinski albanskim stanovništvom, koje Beograd godinama tretira kao građane drugog reda. Srbija je odmah reagirala žestoko, slanjem dodatnih snaga vojske i policije na jug, na granicu s Makedonijom.
Uz to, vlast u Makedoniji posljednjih mjeseci našla se u golemoj aferi zbog razotkrivanja prisluškivanih razgovora ministara, koji ukazuju na totalnu korupciju i autokratsko vladanje. Kriza je takva da mnogi sumnjaju da je incident u Kumanovu namjerno izazvan kako bi skrenuo pažnju sa skandaloznih transkripata, koji bi mogli koštati vlasti Nikolu Gruevskog, lidera VMRO-DPMNE koji vodi vladu od kolovoza 2006. godine. A ako nakon takvih optužbi izgubiš vlast, zatvor ti ne gine.
Je li moguće da je Gruevski žrtvovao policajce da bi spasio sebe? NATO i EU ne pozdravljaju “borbu vlade protiv terorista”, nego pozivaju na nepristranu istragu. Glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg pozvao je sve političke predstavnike da surađuju u uspostavi mira i provedu transparentnu istragu kako bi se ustanovilo što se doista dogodilo. “Pozivam sve na suzdržanost kako bi se izbjegla daljnja eskalacija, u interesu zemlje i cijele regije”, poručio je šef NATO-a.
Da, regije. Poput sunčane lopte na svojoj zastavi, Makedonija je zamršeno klupko koje bi svakog časa moglo eksplodirati u krvi. Ta je opasna lopta u našem krilu, jesmo li svjesni toga?
Za mnoge građane Zagreba, već su susjedne Srbija te Bosna i Hercegovina daleke i egzotične zemlje, a kako ne bi bila Makedonija. Pogotovo mlađima, koji ne mogu ni zamisliti da smo desetljećima bili u istoj državi. Kao da imamo bijelu pjegu prema istoku, i to ne samo oni koji riječ Balkan doživljavaju kao psovku i misle da je nedopustivo koristiti je u istoj rečenici s Hrvatskom. München, London, Bruxelles, Pariz: svaki od tih gradova danas nam se čini bližim od Zvornika, Bitole i Kumanova. Internet, digitalna televizija i jeftine avionske karte promijenili su naš doživljaj svijeta i prvog susjedstva. Blizu je sve ono što je dostupno po cijeni povratne karte od 150 eura, pa tako Barcelona i Amsterdam mogu biti bliži od Valpova, bez obzira na tisuću i pol kilometara razlike.
Nema komentara:
Objavi komentar