KOLUMNA
Kad će stići mirovina?
Piše: Elio Velan
| Objavljeno: 12.05.2015 | 14:49 | Zadnja izmjena: 12.05.2015 | 14:49 | 0 komentara |
Približavam se mirovini, imam još nekoliko godina rada, vrijeme koje je ispred mene daleko je kraće od onoga iza. To konkretno znači da starim ili da sam definitivno zakoračio u starost? Ako mali svijet u kojem me Bog smjestio ne propadne, jednog dana (možda za sedam godina), dobit ću nešto malo novaca u mjesečnim obrocima koji će mi osigurati da ne umrem od gladi. Očekivanja se temelje na nadi, samo toliko.
Mirovina je stanje mirovanja ali ja se nje ne plašim, i dalje ću pisat, odnosno posvetit ću se radu, u to sam siguran. Dakle, pitanje mirovina je čista financijska kategorija, živjet ćeš u miru onoliko koliko će ti mirovina dozvoliti, to je ovisnost koja nema veze s duhom pojedinca. Vidim da su malo posvuda umirovljenici poprilično nervozni i depresivni jer je financijska situacija katastrofalna. Ne ulazim u svijet čovjeka koji je na dan umirovljenja povukao vesla u čamac i prepustio se struji vremena koja teče sve brže. Zadržavam se na novac, vječna datost koja polučuje teške glavobolje. U Italiji 43 posto umirovljenika živi s mjesečnom mirovinom nižom od tisuću eura. S naše hrvatske perspektive taj se iznos čini zadovoljavajući. Naši umirovljenici koji primaju mirovinu od 600 do 1.000 eura pripadaju sretnijem dijelu pućanstva. Živjeti u Milanu ili u Trstu sa 800 eura mjesečne mirovine znači da čovjek ne živi već da preživljava uz teške muke. Radi se o masi od 6,8 milijuna umirovljenika, a među njima čak 2,1 milijuna živi s mjesečnom mirovinom nižom od 500 eura. Ovi potonji gladuju.
Muškarac dospije do starosne mirovine tek s navršenih 66 godina i tri mjeseca života, reforma je podigla razinu. Vele reformatori da današnji Talijan duže živi pa onda: udri po siromahu!
Svakodnevno pratim političke polemike oko sudbine umirovljenika, odnosno sudbine socijalne države. Sve je i dalje povezano s osobama poput mene vezanih za razdoblje u europskoj povijesti u kojemu je radno mjesto predstavljalo pravilo. Društvo je poznavalo tek dvije kategorije radnika: zaposleni i nezaposleni radnici. Danas je situacija totalno izmijenjena jer je tržište rada preplavljeno radnicima kojima je rad na određeno vrijeme postalo pravilo. U Italiji takve radnike zovu: “atipični radnici” (lavoratori atipici), neka treća vrsta koja radi i ne radi, potpisuje ugovor koji predviđa radne pauze jer na temelju tih prekida rada poslodavac sebi osigurava pravo izbjegavanja obveze zapošljavanja na neodređeno vrijeme. Svaki poslodavac zna točno kad mora uslijediti prekid, planiran je u tančinu, tog mjeseca i tog dana prekida se suradnja kako bi se izigrao zakon. Praksa je ustaljena, dio je sistema, nešto što je prije dvadeset godina bilo nezamislivo, cijelo je europsko društvo prešlo u razdoblje neizvjesnosti koje je postalo svakodnevnica.
Primjećujem da današnja politika ne vidi dalje od svog nosa. Svi se bave mirovinama a malo tko o problemu današnjih mladih koji dobrim dijelom, ako se stvari ne promjene, neće nikada dospjeti do mirovine. Današnji svijet gradi se bez budućnosti, jer mladić koji radi na određeno vrijeme vezan je za svakodnevnicu. Jednak je cvrčku koji pjeva i ne misli na zimnicu. Mladići ulaze i izlaze iz radnog odnosa lakoćom koja je poražavajuća, a sve se to događa pod plaštem zakona. Jednog dana kad će stići na prag umirovljenja, snaći će ih velika nevolja, a o tome nitko ne razmišlja. Ne znam kako će za trideset godina izgledati socijalna država. Ne mogu na nju razmišljati, jednostavno nemam se za što uhvatiti. Tko i kako će pokriti potrebe budućih umirovljenika? Gledam svog sina koji radi i koji će uskoro otići na ugovorno mirovanje. Svake godine današnja pravila na tržištu rada oduzimaju mu nekoliko mjeseci korisnog vremena, jednog će dana ostat bez posla i bez mirovine.
Pričao mi je prijatelj da je nedavno otišao na razgovor za posao. Poslodavac je uvažio stečeno radno iskustvo, ali ga je na kraju odbio jer je prestar, a on jadan ima 48 godina.
Kažu statističari da je današnja Europa sve starija i sve siromašnija, pojam starosti je izuzetno varljiva jer, ako uvažavate gore navedeni slučaj, radnik s 48 godina je, za današnje uvjete, već star. Kako bi izbjegli opasnost stalnog zapošljavanja današnji su talijanski poduzetnici osmislili zanimljiv sistem: traže od radnika osnivanje poduzeća, atipično poduzeće u kojemu je jedini raspoloživi kapital vlastita radna snaga. Radnik odlazi u privrednu komoru koja mu izdaje broj (Partita IVA) i na taj broj poslodavac isplaćuje naknadu za obavljeni rad, a radnik preko tog broja podmiruje sve porezne i doprinosne obveze. S obzirom da su primanja minimalna i radni ugovori sve kraći i rjeđi veći broj tzv. atipičnih poduzeća životari sa sve većim dugovanjima prema državi. Mirovinski fond traži poštivanje uplate godišnjih obroka no, uzalud. Zamislite, umjesto da gradi zimnicu - mirovinu, radnik- cvrčak, radom stvara dugove.
****************************************************************************************************************
Mirovina je stanje mirovanja ali ja se nje ne plašim, i dalje ću pisat, odnosno posvetit ću se radu, u to sam siguran. Dakle, pitanje mirovina je čista financijska kategorija, živjet ćeš u miru onoliko koliko će ti mirovina dozvoliti, to je ovisnost koja nema veze s duhom pojedinca. Vidim da su malo posvuda umirovljenici poprilično nervozni i depresivni jer je financijska situacija katastrofalna. Ne ulazim u svijet čovjeka koji je na dan umirovljenja povukao vesla u čamac i prepustio se struji vremena koja teče sve brže. Zadržavam se na novac, vječna datost koja polučuje teške glavobolje. U Italiji 43 posto umirovljenika živi s mjesečnom mirovinom nižom od tisuću eura. S naše hrvatske perspektive taj se iznos čini zadovoljavajući. Naši umirovljenici koji primaju mirovinu od 600 do 1.000 eura pripadaju sretnijem dijelu pućanstva. Živjeti u Milanu ili u Trstu sa 800 eura mjesečne mirovine znači da čovjek ne živi već da preživljava uz teške muke. Radi se o masi od 6,8 milijuna umirovljenika, a među njima čak 2,1 milijuna živi s mjesečnom mirovinom nižom od 500 eura. Ovi potonji gladuju.
Muškarac dospije do starosne mirovine tek s navršenih 66 godina i tri mjeseca života, reforma je podigla razinu. Vele reformatori da današnji Talijan duže živi pa onda: udri po siromahu!
Svakodnevno pratim političke polemike oko sudbine umirovljenika, odnosno sudbine socijalne države. Sve je i dalje povezano s osobama poput mene vezanih za razdoblje u europskoj povijesti u kojemu je radno mjesto predstavljalo pravilo. Društvo je poznavalo tek dvije kategorije radnika: zaposleni i nezaposleni radnici. Danas je situacija totalno izmijenjena jer je tržište rada preplavljeno radnicima kojima je rad na određeno vrijeme postalo pravilo. U Italiji takve radnike zovu: “atipični radnici” (lavoratori atipici), neka treća vrsta koja radi i ne radi, potpisuje ugovor koji predviđa radne pauze jer na temelju tih prekida rada poslodavac sebi osigurava pravo izbjegavanja obveze zapošljavanja na neodređeno vrijeme. Svaki poslodavac zna točno kad mora uslijediti prekid, planiran je u tančinu, tog mjeseca i tog dana prekida se suradnja kako bi se izigrao zakon. Praksa je ustaljena, dio je sistema, nešto što je prije dvadeset godina bilo nezamislivo, cijelo je europsko društvo prešlo u razdoblje neizvjesnosti koje je postalo svakodnevnica.
Primjećujem da današnja politika ne vidi dalje od svog nosa. Svi se bave mirovinama a malo tko o problemu današnjih mladih koji dobrim dijelom, ako se stvari ne promjene, neće nikada dospjeti do mirovine. Današnji svijet gradi se bez budućnosti, jer mladić koji radi na određeno vrijeme vezan je za svakodnevnicu. Jednak je cvrčku koji pjeva i ne misli na zimnicu. Mladići ulaze i izlaze iz radnog odnosa lakoćom koja je poražavajuća, a sve se to događa pod plaštem zakona. Jednog dana kad će stići na prag umirovljenja, snaći će ih velika nevolja, a o tome nitko ne razmišlja. Ne znam kako će za trideset godina izgledati socijalna država. Ne mogu na nju razmišljati, jednostavno nemam se za što uhvatiti. Tko i kako će pokriti potrebe budućih umirovljenika? Gledam svog sina koji radi i koji će uskoro otići na ugovorno mirovanje. Svake godine današnja pravila na tržištu rada oduzimaju mu nekoliko mjeseci korisnog vremena, jednog će dana ostat bez posla i bez mirovine.
Pričao mi je prijatelj da je nedavno otišao na razgovor za posao. Poslodavac je uvažio stečeno radno iskustvo, ali ga je na kraju odbio jer je prestar, a on jadan ima 48 godina.
Kažu statističari da je današnja Europa sve starija i sve siromašnija, pojam starosti je izuzetno varljiva jer, ako uvažavate gore navedeni slučaj, radnik s 48 godina je, za današnje uvjete, već star. Kako bi izbjegli opasnost stalnog zapošljavanja današnji su talijanski poduzetnici osmislili zanimljiv sistem: traže od radnika osnivanje poduzeća, atipično poduzeće u kojemu je jedini raspoloživi kapital vlastita radna snaga. Radnik odlazi u privrednu komoru koja mu izdaje broj (Partita IVA) i na taj broj poslodavac isplaćuje naknadu za obavljeni rad, a radnik preko tog broja podmiruje sve porezne i doprinosne obveze. S obzirom da su primanja minimalna i radni ugovori sve kraći i rjeđi veći broj tzv. atipičnih poduzeća životari sa sve većim dugovanjima prema državi. Mirovinski fond traži poštivanje uplate godišnjih obroka no, uzalud. Zamislite, umjesto da gradi zimnicu - mirovinu, radnik- cvrčak, radom stvara dugove.
****************************************************************************************************************
0d kako je kapitalizam uspio pretvoriti ljudsko biće u puki
objekt za uporabu-dali na proizvodnom lancu,
u državničkoj pisarnici, na prvoj
liniji osvajačkih bojišnica ili u rezervnoj armiji radne snage, on biva
automatski isključen iz kulturoloških, pravnih i etičkih institucija koje,
kako-tako promoviraju ili barem štite njegovu prirođeno- ljudsku dostojanstvenost.
Kao bilo koja druga roba- njegovo se mjesto danas jedino nalazi uskladišteno- sve dok ga evntuana tržišna potražnjia ne izvede na znojne muke profitnih kategorija
tog svemogućeg zemaljskog parazita- boga Kapitala.
***
***
Bojaznost, koja povremeno obuzimlje našu plašljivu svijest,
o sve ljudskom regresivnom putu prema iskonskoj špilji, možda da to naše podsvjesno stenjanje biva tek uzrokovano pod pritiskom njene globalno
sve proširivane proteze ?
Dali suvremeno čovječanstvo postaje sve nemoćnije u suočavanju tim hamletovskim
pitanjem, ili je ono još uvijek u stanju da se time suoči svojom
devetnaestostoljetnom znanstvenom praćkom-kao da to predstavlja još jedinu
odlučujuću enigmu civilizacijskog Quo Vadis-a
www.severinomajkus.com
Nema komentara:
Objavi komentar