ponedjeljak, 31. kolovoza 2015.
nedjelja, 30. kolovoza 2015.
KARDINALOV JADAN DUH
KARDINAL BOZANIĆ 'Papa Franjo je prema SPC učinio ekumenski potez bez presedana, ali uvjeren je da je Stepinac svet'
- Marko Todorov / CROPIX
Autor: Portal Jutarnji.hr
Objavljeno: prije 3 h i 39 min
Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, zajedno s riječkim nadbiskupomIvanom Devčićem, ljubljanskim nadbiskupom Stanislavom Zoreom i drugim biskupima i svećenicima, predvodio je u nedjelju u Trsatskom svetištu svečano euharistijsko slavlje u povodu 300. obljetnice krunjenja čudotvorne slike Majke Božje Trsatske.
***************************************************************************************
Kardinal Bozanić-tipični predstavnik jednog jadnog društva, koje pliva u mulju vlastitog izmeta.
www.severinomajkus.com
subota, 29. kolovoza 2015.
TKO ĆE KOGA PODSJETITI
KOMENTAR SLAVICE LUKIĆ
REAKCIJA NADBISKUPA PULJIĆA ZABRINJAVA VIŠE OD PETICIJE Netko bi ga trebao podsjetiti da je ustaški pozdrav kažnjiv
- Luka Gerlanc/Cropix
Autor: Slavica Lukić
Objavljeno: prije 5 h i 40 min
Zadarskog biskupa trebalo bi podsjetiti da je ustaški pozdrav kažnjiv i zabranjen
Nekoliko je dana hrvatska javnost iščekivala hoće li se čelni čovjek Hrvatske biskupske konferencije, zadarski nadbiskup Želimir Puljić oglasiti o potpisu dvojice biskupa pod opskurnu inicijativu da se u službenu upotrebu uvede ustaški pozdrav “Za dom spremni”. I oglasio se. Oni koji su se ponadali da će se nadbiskup ograditi od postupka dvojice radikalnodesnih biskupa i javnosti poslati jasnu poruku u čemu to oni zapravo sudjeluju - prevarili su se. Puljićeva naizgled neutralna izjava koja predlaže staloženu stručnu i znanstvenu raspravu o “dvoznačnim” i “nedovoljno definiranim pojmovima” daje više razloga za zabrinutost i od same peticije. Jer predlagati tobožnju stručnu i znanstvenu raspravu o notornom, proskribiranom pozdravu “Za dom spremni” za kojeg nema ni jednog relevantnog povijesnog dokaza da je ono što mu potpisnici peticije pripisuju, zazivati mogući referendum o njemu i sve to s pozicije predsjednika HBK, doista je zabrinjavajuće.
Posebno zapanjuje tvrdnja prvog čovjeka HBK da su akcije poput spomenute peticije primjer “slobode govora” i dokaz da živimo u “ozračju demokratskog društva”. Biskupu bi netko trebao objasniti da zahtjev za uvođenjem službenog pozdrava zloglasnog režima koji je donosio i provodio rasne zakone, istrebljivao pripadnike druge vjere, nacije i političkog uvjerenja, nema ama baš ničeg zajedničkog sa slobodom govora i “ozračjem demokratskog društva” već je štoviše izravno upereno protiv njih. Trebao bi ga, naposlijetku, netko podsjetiti da je rečeni pozdrav zabranjen i kažnjiv prema propisima Republike Hrvatske.
Nadasve je mučan dio izjave u kojoj nadbiskup o opskurnoj peticiji govori kao o “zanimljivoj inicijativi” i prigovara da je “šteta ako (takve inicijative op. a) nemaju znanstvenu i stručnu podlogu”. Jučerašnja nepodnošljvo relativizirajuća Puljićeva izjava silno podsjeća na njegov javni istup u ožujku 2012. nakon što su žrtve seksualnog zlostavljanja progovorile o dugogodišnjim pedofilskim rabotama bibinjskog župnika don Nedjeljka Ivanova. Nadbiskup Puljić tada je novinarima objašnjavao kako se “pojedini biskupi nisu snašli u tome što je to pedofilija”, zatim “da se o ovoj tematici kao društvenom fenomenu nije ozbiljno znanstveno pristupilo” te retorički upitao:”Što znači pedofilija? Gdje počinje? Gdje završava?”. U istom tonu Puljića bismo danas mogli upitati: monsinjore - što su to opasni procesi u društvu? Gdje počinju?
***************************************************************************
Vatikan za sigurno neće!
To neće Vrhovni niti Ustani sud
Još manje Hrvatski sabor, niti Milanovićeva vlada.
www.severinomajkus.com
Vatikan za sigurno neće!
To neće Vrhovni niti Ustani sud
Još manje Hrvatski sabor, niti Milanovićeva vlada.
www.severinomajkus.com
petak, 28. kolovoza 2015.
četvrtak, 27. kolovoza 2015.
IZ LOŠEG U GORE
HDZ FORMIRAO VLADU U SJENI Otkrivamo prvu skicu Karamarkova kabineta u slučaju pobjede na izborima
- CROPIX
Autor: Vanja Nezirović
Objavljeno: prije 2 h i 39 min
Predsjednik HSLS-a Darinko Kosor rekao je da je Josip Budimir prijedlog HSLS-a za ministra gospodarstva, ali da nije sigurno da će u HDZ-u to i prihvatiti
************************************************************************
Tendecija da se srlja iz lošeg društva u još gore, prestalja animalno biće čovjeka u njegovom odstranjenju od svih evolutivnih stečevina, iskaljenih u toku vlastite povijesti od divljaka prema humanom biću.
Ovdje u prilogu jedan davno zapaženi tekst iz ovog bloga:
" Da vidimo tko je autor sljedečih pasusa.
Obratio sam se znancu,odgovorio je da nezna, ali siguran je da to nisu riječi nekoga iz hrvatske vlade.
A još mi je mučnije što sam tim zamišljanjem otežavao osječaje svoje krivice. Uzalud je moja uzbunjena savjest vikala da bi se desilo i bez mene. Desilo se samnom,i više to ne mogu izmjeniti ni zabraviti.
Kakav je ovo život, kakav svijet u kojemu činimo zlo, ikad mislim najbolje !
A činim zlo i kad ništa ne činim,ostaljajući zlo i dobro na miru.
Činim zlo i dad govorim, jer ne kažem ono što bi trebalo. Činim zlo i kad čutim, jer živim kao da me i nema. Činim zlo zato što živim, jer neznam kako da živim.
Slučajno prisustvujem životu, i sve što činim nije moje."
www.severinomajkus.com
srijeda, 26. kolovoza 2015.
LJUDSKA ESENCIJA
'POŽELITE IM DOBRODOŠLICU I SREĆU ZA DALJE'
FOTO: IDA PRESTER POKAZALA JE KAKO TREBA DOČEKATI IZBJEGLICE 'Nema suza, oni koji su uspjeli djecu živu prebaciti ovdje već su pobijedili...'
Autor: Portal Jutarnji.hr
Objavljeno: prije 8 h i 42 min
'Jučer smo proveli divan dan. Došli smo patetični i tronuti, a dočekao nas je glasan smijeh. Vesela, slatka, zaigrana djeca. Vole lopte, sladoled, skrivača i igrice na telefonu. Rado se fotkaju i provjeravaju kako su ispali. Roditelji stidljivo uzimaju pakete, opuste se kad kažemo 'for babies'. Neki samo šute, drugima se bas druži s nama, pozivaju nas da sjednemo. Nema suza, oni koji su uspjeli djecu živu prebaciti ovdje već su pobijedili. Takve smo barem mi sreli', napisala je Ida Prester na Facebooku nakon susreta s izbjeglicama u beogradskom parku
********************************************************************
FOTO: IDA PRESTER POKAZALA JE KAKO TREBA DOČEKATI IZBJEGLICE 'Nema suza, oni koji su uspjeli djecu živu prebaciti ovdje već su pobijedili...'
Autor: Portal Jutarnji.hr
Objavljeno: prije 8 h i 42 min
'Jučer smo proveli divan dan. Došli smo patetični i tronuti, a dočekao nas je glasan smijeh. Vesela, slatka, zaigrana djeca. Vole lopte, sladoled, skrivača i igrice na telefonu. Rado se fotkaju i provjeravaju kako su ispali. Roditelji stidljivo uzimaju pakete, opuste se kad kažemo 'for babies'. Neki samo šute, drugima se bas druži s nama, pozivaju nas da sjednemo. Nema suza, oni koji su uspjeli djecu živu prebaciti ovdje već su pobijedili. Takve smo barem mi sreli', napisala je Ida Prester na Facebooku nakon susreta s izbjeglicama u beogradskom parku
********************************************************************
Vrijedno je živjet u toliko, ako se barem pridonese vlastita
kapljica oceanskim morima protiv globalnog poganstva klasne civilizacije, koja
sve više nadvladava Čovjeka.
www.severinomajkus.com
BESRAMNO DRUŠTVO
NOVA ESKLACIJA IZBJEGLIČKE KRIZE
DRAMA NA GRANICI: MAĐARSKA POLICIJA ISPALILA SUZAVAC NA IZBJEGLICE! 'Ozbiljno razmatramo slanje vojske na svoju južnu granicu'
- AFP
Autor: Portal Jutarnji.hr
Objavljeno: prije 49 min
Šef mađarske policije kazao je u srijedu kako će poslati više od 2100 policajaca na granicu sa Srbijom dok se golemi broj izbjeglica ulijeva u države članice Europske Unije, javlja yahoo.com.
VEZANE VIJESTI
Vijesti
- REPORTER JUTARNJEG U VLAKU BEZ VOZNOG REDA Moj novi prijatelj zove se Taim, ima 4,5 godine, majku je izgubio, igračaka nema, ali ima nadu
- IZBJEGLICE KREĆU PREMA RH? Slovenski stručnjak: Možda smo se preračunali, već bi za tjedan dana na našoj granici mogle biti tisuće
- MERKEL TJERA TRAŽITELJE AZILA IZ SRBIJE, ALBANIJE I S KOSOVA 'Žao mi je, ali u vašim državama ne traje građanski rat...'
- VIDEO, FOTO: KAOS U NJEMAČKOJ Nacisti do temelja spalili prihvatilište za izbjeglice, Merkel kipi od bijesa: 'Zaustavite te pijane galamdžije!'
- Zaštita granice će biti pojačana sa 2106 dodatnih policajaca od 5. rujna - kazao je Karoly Papp.
Granicu sa Srbijom zasad čuva više od 1000 policajaca koje zovu 'graničnim lovcima', jer love migrante koji ilegalno pokušavaju prijeći granicu provlačeći se ispod žičane ograde.
Vijest o novim graničnim lovcima objavljena je u trenutku kada je mađarska policija ispalila suzavac na grupu od najmanje 300 migranata u blizini graničnog prijelaza Roszke, gdje većina migranata ulazi u EU.
******************************************************
Komentar ovog bloga
Društvo koje transcendentira stvaralačke mase nepotrebnog viška ljudske radne snage u izbjeglice sumnjivog podrijekla, daleko premašuje sve poznate zločine iz dosadašnje povijesti.
www.severinomajkus.com
CIJENJENA S.
U znak zahvalnosti za vaš komentar,dodatno ću pokušati da
barem u kratko odgovorim na vaša pitanja.
OKTOBARSKO SUĐENJE, koje se ovdje pojavljuje u obliku
CENACOLA, pojavilo se koincidirano sa temeljnom konstrukcijom triju likova:
MARXA-LENJINA- DE LEONA.
Tek se tada ukazala potreba da se kompozicija razvije u
vlastitu fabulu proširenu na trinajsterno likova, kao i za jedan dulji period
suočavanja sa jednom nesazrelom tendencijom na zahvaćanju jedne tako obimne
društvene tematike i u što su bile
uključene dulje pauze, odustajanja, pa sve do paranja jednog skupocjenog
platna. Iznova se zateže pod dojmom kojim biva „potpaljena“ dugo godina kasnije
na jednoj laudaciji u Padovi,kojom je prof LucianoMorbiato pobudio interes
prisutnih „ na jedno djelo koje nije ovdje izloženo“
Razlog da je ono danas posvečeno Lucianu Morbiato.
Danas,u jeku njegovog izlaganja, skromnih likovnih dosega i
vječnih praznina prosječnog suvremenika, i čiji intelektualni potencijali
bivaju doslovno prevrnuti naglavce pod utjecajem lažne povijesti, i činjenicom
nekog hira evolutivne dijalektike što čovječanstvo biva usmjereno pravcem
vlastite involucije.
Sve se to nekako zbiva nakon našeg ne položenog ispita osnovnih
ekonomskih zakonitosti koji upravljaju razvojem naše klasne civilizacije i
dubokim zaostajanjem upravo na održavanju balansa između vječnog stupnja razvoja sredstava za proizvodnju i
njihove društvene razmjene.
Ako posmatralac Oktobarskog suđenja ostane barem djelomično
potaknut na osobne kontemplacije na to krucijalno pitanje daljnje planetarnog
opstanka čovjekove vrste, koji posjeduje tu neobičnu sreću svijesti, nadati
se da naša ukupna životna lutanja možda nisu bila posve uzaludna.
Drugo, od trinaestoro statista, koji ovdje predstavljaju u
obliku trokuta kompozicijsku okosnicu, rado ću vam istaknuti Daniela De Leona,
za kojeg vi, vjerujem, iz znanstvene
branše sociologije i antropolologije također bivate dobro upućeni.
De Leon, kao naj značajnija ličnost na margini 19. i 20. stoljeća na polju
socijalističke znanstvene misli, vjerojatno i jedina osoba bez kojeg bi
Marx-Engesov znanstveni socijalizam ostao bi nedorečen, potječe iz imućne porodice
Venezuele,( 1852-2014. godine). Za svoje rane mladosti biva upućen na one iste
vaše studije u Holandiji. Tu je izučio nekih pet jezika, postajući profesorom
na Njuroškom sveučilištu kao vrsni stručnjak međunarodnog Prava i Povijesti. Incidentom , kojim se nikako ne može uvrstiti
u puku slučajnost, koji se zbio na ulicama Njujorka tamošnjih radničkih
štrajkova, gdje se pojavljuju na univerzitetskim prozorima sve njegove
intelektualne svite u općem ismjehivanju. De Leon je svojom naravnom nedvosmislenošću izrazio
svoj bijes prema kolegama, iza čega biva ubrzo zatim otpušten.
Od tadašnjih osamdesetih devetnaestog stoljeća, do svoje
rane smrti 2014. godine, potpuno se posvećuje razvoju socijalističke misli. Kao jedan od rijetkih oratora svog vremena,širom
Amerike nastupa na svim značajnim štrajkaškim okupljanjima, i ubrzo formira
Socijalističku Radničku Partiju Amerike, (SLP of America) 1890 godine, i koja
još uvijek živi kao jedini svjetski promovitelj Znanstvenog socijalizma na principima Prve Internacionale.
Iz njegovih djela u posjedu, osobno sam crpio spoznajnu srž
velikih humanističkih vihora devetnaestog stoljeća, iz kojih se porodila
Marx-Engelsova teorija Znanstvenog Socijalizma: Materijalističke postavke historije,
Klasnih podjela društva, i ekonomskog zakona Viška vrijednosti, na kojima se
zasniva cjelokupni opstanak izrabljujučih i izrabljenih društvenih klasa. Kao i
kraj epohe Utopijskog socijalizma, koji biva teorijski nadomješten jednom
kolosalnom povijesnom trojkom Marxa – Engelsa – De Leona.
www.severinomajkus.com
LA BOLLA CHINESE
"Cosa sta succedendo in Cina? Molti se lo stanno chiedendo visto il susseguirsi di avvenimenti nell'Estremo Oriente. In poche parole succede quello che avevo già anticipato da tempo: lo scoppio di una bolla finanziaria e immobiliare che entro fine 2015 travolgerà il mondo intero. Questi sono gli effetti del liberismo, di un'economia finta basata sulla finanza, del modello di sviluppo che ha prevalso nel XX e nell'inizio del XXI secolo e che ci ha portato nel baratro.
KLERO-NACIONALISTIČKI SPEKTAKLI HRVATSKE
UKIDANJE PRESUDA?
IVO SANADER NA SLOBODI? Danas odluka na Županijskom sudu: 'Ako se prihvati zahtjev obrane, bit će pušten bez odgode!'
- Damjan Tadić / CROPIX
Autor: Portal Jutarnji.hr
Objavljeno: prije 2 h i 5 min
Izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu danas poslijepodne će odlučiti o zahtjevu obrane Ive Sanadera da mu se ukine istražni zatvor u kojem je proveo maksimalno zakonom dopušteno vrijeme te da se brani sa slobode, piše HRT
*******************************************************************************************
Komentar ovog bloga
Bit će to jedan od najbesramnijih akata jednog kukavno-paraziskog društva na svome plačkaškom pohodu jednog iznemoglog naroda, koji više ne biva ni u stanju da pruži bilo kakav otpor.
www.severinomajkus.com
utorak, 25. kolovoza 2015.
ŠTO ONI JOŠ ZNAJU OSIM NASILJA DA OSIGURAJU VLASTITI TRON
UTARNJI DOZNAJE
Izbori krajem studenog ili najkasnije početkom prosinca: vladajući odlučili o datumu izbora i započeli s formiranjem lista!
- Andjela Scepanovic / CROPIX
Autor: Goran Penić, Robert Bajruši
Objavljeno: prije 10 h i 25 min
Izbori će se, kako smo neslužbeno doznali od osobe bliske premijeru Milanoviću, ipak održati ove godine
IMPERIJALISTIČKA LEŠINA VUĆE I ČOVJEKA SOBOM
DRAMATIČNE POSLJEDICE
EUROPA SPREMNA NA NEŠTO DOSAD NEZAMISLIVO Zbog terorizma i izbjegličkog vala EU sve bliže suspenziji ili čak ukidanju Schengena
- AFP
Autor: Augustin Palokaj
Objavljeno: prije 31 min
Europska komisija odlučna je braniti schengenska pravila, ali raste pritisak članica koje strahuju za sigurnost građana
ponedjeljak, 24. kolovoza 2015.
OKTOBARSKO SUĐENJE
nedjelja, 23. kolovoza 2015.
HUMANA SURANJA ILI DIVLJAČKA KOMPETITIVNOST
Nikola Biliškov: Većina ljudi živi u nekoj vrsti ropstva
Objavljeno: 23.08.2015 | 14:28 | Zadnja izmjena: 23.08.2015 | 14:28 | 3 komentara |
Ovoga proljeća bilježimo stotu godišnjicu rođenja velikog hrvatskog fizičara, filozofa, književnika, borca za mir, Ivana Supeka (rođen je 8. travnja 1915., a preminuo 5. ožujka 2007.). U znak te značajne godišnjice objavljen je zbornik radova "Preživljavati usprkos" (Izvori, Zagreb, 2015.) kojega je uredio dr. Nikola Biliškov, znanstveni suradnik na Institutu Ruđer Bošković, aktivan u Sindikatu Akademska solidarnost i u Udruzi Zelena akcija. Biliškov je u knjizi okupio autore koji s raznih društvenih aspekata, uz i kroz misao Ivana Supeka, promatraju današnjeg čovjeka i društvo, pozivajući na obnovu humanističke misli, koja se u aktualnom trenutku pokazuje kao trag svjetlosti prema kojoj treba ići. O knjizi i temama koje promatra razgovaramo s dr. Biliškovim.
Kako je došlo do ideje da načinite jednu ovakvu knjigu, nadahnutu humanističkom misli akademika Ivana Supeka?
– Imao sam snimljen jedan intervju s portala Connect, s prof. Supekom, iz 2006. godine, i taj intervju me motivirao. Supeka sam upoznao godinama ranije, najvećim dijelom kroz njegove knjige, a i kroz neke njegove javne nastupe, na nekim prosvjedima… U vrijeme dok sam studirao, mi studenti smo ga zvali na fakultet, da nam održi neka predavanja. Uvijek me kod njega fasciniralo to što je bio čovjek velike širine, a opet je i kroz tu svoju širinu uspijevao zadržati dubinu. Neke rečenice koje je on kazao u tom intervjuu osobito su me se dojmile, jer je kazao da mi kao nova generacija trebamo nastaviti tamo gdje njegova nije uspjela. Osjetio sam se pozvanim da okupim ljude svoje "srednje generacije", te da pokušamo kroz njegovu misao, koja nam je bliska i srodna, promatrati trenutnu situaciju kroz razne društvene aspekte.
Spominjete utopijsko i distopijsko sveučilište. Što bi to značilo, kako to sagledavamo danas u kontekstu našega društva, i okolnih društava?
– Tekst na tu temu napisala je Dijana Ćurković, ona daje dvije moguće vizije razvoja sveučilišta u bliskoj budućnosti. Jedna je utopijska slika, gdje je sveučilište očuvalo svoju autonomiju kroz odlučivanje iznutra, direktnom demokracijom. To je sveučilište koja proizvodi znanje, a ne puke informacije. Takvo sveučilište nije puki proizvodni pogon za proizvodnju radne snage, nego mislećih ljudi. Naravno da sveučilište mora stvarati ljude koji će se ipak moći negdje zaposliti, ali to ne smije biti prevladavajući cilj, kako je to danas. Druga vizija je distopijsko sveučilište, koje je produkt tekućih neoliberalnih reformi koje i na sveučilištu, i na ostalim znanstvenim i visokoobrazovnim institucijama profit stavljaju na prvo mjesto, ponovno ispred čovjeka.
Iz kojih sve sfera dolaze autori tekstova u knjizi?
– Tu ima i znanstvenika, ljudi koji dolaze iz prirodoslovnog područja, tu je Hajrudin Hromadžić koji je antropolog, Srđan Gavrilović koji je arhitekt… Htio sam nekoga iz tog umjetničkog, tehničkog područja, jer je Ivan Supek naglašavao da ljude uvijek treba sagledati u cjelini njihovog djelovanja, i kroz znanost, i kroz umjetnost i kroz filozofiju. I ima filozofa... Višnja Jankov pisala je o Martinu Heideggeru, Ivana Zagorac… Donosimo i tekstove Saše Blagusa i novinarke Marine Kelave o aktivizmu, koji je blizak Supeku. Tu je i Tomislav Tomašević te Goran Jeras. Jezikoslovka Dijana Ćurković također je jedna od autorica …
Temeljna ideja knjige jest da je humanizam potrebno obnoviti, odnosno kulturu u najširem smislu, to jest upravo taj spoj znanosti, umjetnosti i filozofije. S druge strane, svjesni smo da se nalazimo, kako vi kažete u knjizi, "u epohi agresivne relativizacije dvaju fundamentalizama, kapitalističkog, liberalno tržišnog, i vjerskog, neokonzervativnog", što su dosta nezahvalne okolnosti.
– Danas puno govorimo o neoliberalnom kapitalizmu, koji je, kao pojam, inflacijom i izgubio dio svog sadržaja. Supek je to dobro definirao s dvije riječi, »kapitalistički fundamentalizam«, i to mi se čini da je točno. Također, i u Hrvatskoj, i u svijetu danas svjedočimo retradicionalizaciji društva, vidimo jaku eskalaciju vjerskih fundamentalističkih pokreta, koji nemaju nikakve veze s iskrenom religioznosti, kao što je sada do ekstrema otišla Islamska država, koja je postala globalna opasnost. S druge strane veliku globalnu opasnost predstavlja ekonomski ili kapitalistički fundamentalizam, koji je proizašao iz čikaške škole. Alternativa toj ekonomskoj dogmi koja vlada velikim dijelom svijeta, postala je apsolutni imperativ čovječanstva.
Nedavno izašla knjiga Naomi Klein, "This changes everything", govori o klimatskoj krizi kao jedinstvenoj prilici za prijeko potrebnu radikalnu promjenu sistema, želimo li opstati ne samo kao civilizacija, nego kao biološka vrsta. Mi često, opet precjenjujući sebe, govorimo o spašavanju planete Zemlje od negativnih posljedica našega djelovanja, ali zapravo mi moramo spasiti sebe, jer mi smo ti koji ćemo ustvari nestati, ako dalje nastavimo ovim trendovima kakvi danas prevladavaju. Često se čovjeku čini da nema alternativu, a ustvari alternativa postoji, samo se treba pokrenuti.
Glavna postavka humanizma je da je čovjek taj koji je prvi, iznad svega…
– Da, u takvu misao će se kleti mnogi, ali često samo na deklarativnoj razini. Možemo razlikovati više humanizama, na primjer religijski, gdje je nešto apstraktno kao Bog na prvom mjestu. Nama je danas potreban jedan obrat, da stanemo na loptu i kažemo – mi smo jedina vrijednost za koju se moramo zalagati, a ne za neke apstraktne konstrukte koje čovjeka, a onda i cijelu prirodu, bacaju u drugi plan. Papa Ivan Pavao II rekao je da je ekološka kriza kriza morala, i najveći pad čovjeka kao takvog. Da bi ostvario svoj humanistički cilj, čovjek mora naučiti poštivati i svu prirodu uokolo sebe, kontekst u kojem se nalazi. Humanistička misao provlači se na različitim razinama i kroz različite kulture, samo je potrebno na njoj i raditi.
No vidimo da se humanistička misao danas zatire. Danas je došlo do toga da, kao što je kazao prof. Supek, imamo znanstvenike i umjetnike koji djeluju, ali bez vlastita uvjerenja. Prof. Supek je to tumačio kao rezultat vladavine neoliberalnog tržišta, koji kod čovjeka proizvodi pohlepu, uvjerava ga da ne postoji niti smisao, niti bilo kakva uvjerenja i stavovi, već samo profit i slava. Iz tog ugla gledano, humanistička misao je jako ugrožena danas?
– U akademskoj zajednici to izravno vidimo na sustavnom zatiranju humanističkih znanosti, koje se otvoreno nazivaju "manje vrijednima" i "parazitskima", onima koje nisu "prave znanosti". Svjedočimo novinskim kampanjama usmjerenima protiv humanističkih znanosti i ljudi koji se njima bave. To je potpuno pogrešno, to je simptom zatiranja humanizma u cjelini. S druge strane, među nama prirodoslovcima je dosta raširen dojam da su reforme znanosti i visokog obrazovanja dobre za nas. No to naravno nije istina. To ćete vidjeti odmah čim otvorite bilo koji obrazac za projekte u znanostima, gdje se inzistira na tome da vaše istraživanje ima predvidljive rezultate, i da odmah na početku kažete gdje će se vaše istraživanje moći primijeniti. Negdje 20-ih godina prošlog stoljeća, veliki fizičar Werner Heisenberg je lijepo rekao da upravo to zatiranje fundamentalne znanosti vodi raskidanju zdrave interakcije znanosti i tehnike.
Prirodne znanosti su u velikoj krizi, jer mi smo kroz te projekte prisiljeni raditi istraživanja koja će dovesti do nekih predvidljivih rezultata, koji će, na neki način, biti profitabilni. Mi se moramo ponašati kao poduzetnici, a to ipak nije naš posao. To je simptom koji pokazuje da je cijela humanistička misao u jednoj velikoj krizi, a zajedno s njom i čovjek kao utopijsko biće. Danas se sve mjeri kroz profitabilnost, tržišne vrijednosti i stvaranje dodatne vrijednosti. Sve je prepuno tih fraza. Rječnikom neoliberalnog kapitalizma ne možete napisati ništa poetski, jer taj je rječnik u potpunosti bezdušan. A čovjeka trebamo shvaćati kao razumno, ali i kao duhovno biće, koje ima svoje osjećaje i koje nastoji u svaki svoj posao unijeti i svoju osobnost.
U jednom tekstu kažete da je "kapitalistički fundamentalizam najpodmuklija ideologija totalitarizma, jer je posve obezvrijedila sve ideje i ideale". Mi danas zapravo, iako većina ljudi to ne želi tako vidjeti, živimo u totalitarnom društvu…
– Da, ovo je totalitarizam, preoblikuje nas protiv naše volje. Većina ljudi živi u nekoj vrsti ropstva, dužničkog ili egzistencijalno uvjetovanog.
Kako ostvariti, i je li to uopće ostvarivo, da tržišno-korporativna logika bude zamijenjena logikom humanizma? Vi u knjizi ističete da je to ostvarivo putem odgovornosti prema vlastitom radu…
– To je pitanje dosta kompleksno, mislim da ne možemo uzeti nekakav recept, ili nešto što će nas preobratiti. Ali ta odgovornost je nešto što je simptomatski jako izgubljeno i mislim da je ona ključ. Meni je moj djed običavao pričati kako su nekada majstori koji su sudjelovali u izgradnji neke zgrade ili nekog stroja uvijek s ponosom isticali – "Ja sam to radio!". Danas kroz tu veliku parcijalizaciju rada čovjek gubi osjećaj o svojoj ulozi u konačnom proizvodu, ne vidi da je on tu učinio nešto vrijedno, čemu se može na neki način i diviti. To je također jedan od simptoma ovog našeg današnjeg vremena. Opet ću navesti Naomi Klein, koja je u svojoj knjizi o klimatskim promjenama, "This changes everything" isticala mnoge pokrete koji danas donose sjeme pozitivne promjene. Postoje pokreti za prava domorodaca, pokreti za prava zajednica koje žive tradicionalnim životom… Ja mislim da puno možemo naučiti od zajednica koje žive tradicionalnim životom, koje žive u i s krajem u kojemu žive, koje ga dubinski osjećaju. Tu ne govorim o ranije spomenutoj negativnoj retradicionalizaciji, nego o vraćanju vrijednostima koje su tradicionalne, ali nas vode prema održivom društvu. Čini mi se da tu ima mnogo prostora. Zato sam ipak, unatoč svemu, i dalje optimist. Mislim da u malim vrijednostima i malim stvarima imamo jako veliku snagu.
Vi ste autor jednog poglavlja u knjizi gdje problematizirate suvremeni sustav znanosti i visokog obrazovanja, kažete da je tu također tržišno korporativna logika prožela sustav, da se pojam "društva znanja" treba shvatiti kao još jedno sredstvo porobljavanja čovjeka .
– Da. O tome je puno pisao i Hajrudin Hromadžić u svom tekstu koji je također u knjizi. Meni je tu jako zgodno kao polazište upotrijebiti misao filozofa Milana Kangrge, gdje on razlikuje intelektualce i inteligente. Postoje mnogi znanstvenici koji su znanstvenici od devet ujutro do pet popodne, a poziv nas kao znanstvenika je u stvari puno širi od onoga što radimo u laboratorijima i studentskim salama. Na neki način to je posao koji se radi dvadeset i četiri sata dnevno.
Danas imamo puno ljudi koji su jako dobri stručnjaci u svome području, koji će odlično napraviti posao kojim se bave, ali nisu sposobni svoja istraživanja sagledati iz drugih uglova. Upravo to dovodi do potpune neodgovornosti prema vlastitim otkrićima i konzekvencama koje one donose. Mislim da jedan intelektualac treba biti sposoban sagledati i posljedice svojega rada, nastojati da te posljedice budu pozitivne, ne negativne. Naš kemičarski rad ne bi trebao završavati u tvornicama oružja, nego mora biti posvećen dobrobiti društva.
Jedan od temeljnih humanističkih koncepata je solidarnost, nešto čega danas kronično nedostaje. Ivan Supek govorio je da političari ne bi trebali biti plaćeni, da je to rad koji bi trebao biti temeljen na principu dobrovoljnosti, i da se, ako je netko plaćen za bavljenje politikom, i to puno više od ostalih, stvara politička profesija, koja misli samo na svoj interes.
– Čovjek bi trebao težiti ostvariti utopijski humanistički cilj, a to je čovjek kao utopijsko biće, o čemu je govorio filozof Milan Kangrga. Vjerojatno nikada nećemo doći do tog cilja, ali to nas ne sprječava da tom cilju težimo. S druge strane, imamo francuskog filozofa Alaina Badiou-a, koji govori o subjektivizaciji kroz stvaranje nadindividualnog subjekta. Čovjek zapravo kroz svoje djelovanje izlazi iz svojih okvira koji su mu zadani biologijom. On sebe tako širi na druga ljudska bića, i na taj način se briše granica između individua, i stvara se osjećaj povezanosti s drugima. Tu onda dolazimo i do solidarnosti. Kao ljudska bića moramo nastojati razvijati osjećaje suosjećanja prema svim članovima našeg društva. I to je ta solidarnost u humanističkom smislu, to je opet jedan utopijski cilj, o kojemu su mnogi pričali.
Čovjek je uvijek spreman učiniti jedan korak naprijed, a onda dva tri koraka unazad, što smo vidjeli i s mnogim eksperimentima kao što je bio socijalizam, i slično. To su sistemi koji su završili tako kako jesu, iako su u svojim temeljnim postavkama imali velike vrijednosti. Ali mislim da mi, bez obzira na sve to, moramo težiti pozitivnim ciljevima koji su u temelju ne samo političkih ideja, nego i vjerskih, religijskih koncepata. Isto tako, da bi izgradio sebe, čovjek mora izgraditi jedan zdravi odnos sa svojim okolišem, i sa prirodom oko sebe. O tome je dosta pisao Tomislav Tomašević u svom tekstu. On govori o tome da princip solidarnosti ne trebamo razvijati samo s pripadnicima naše, ljudske vrste, već i sa svim drugim živim bićima, s biljkama i sa životinjama. Kroz takve odnose čovjek gradi održivu budućnost, koja je preduvjet opstanka čovječanstva i izgradnje utopijskog čovjeka.
Jedna od ideja koja se susreće u knjizi jest i da je potrebna kvalitetnija komunikacija između znanstvenika i umjetnika danas…
– Supek je često isticao kako je izgledao znanstveni rad u vrijeme njegovog boravka u Leipzigu, kod profesora Heisenberga, gdje je i doktorirao. Heisenberg je stvorio fundamentalne koncepte na kojima se temelji kvantna mehanika, koja opisuje svijet na jedan način koji je radikalno drugačiji od onoga kako ga opisuje klasična fizika. Rad u tom njegovom seminaru nije se ograničavao samo na rad na Institutu gdje je on i radio, nego se odvijao velikim, čak i većim dijelom u njegovom privatnom stanu, a i u stanovima drugih znanstvenika koji su tada razvijali tu novu fiziku, koja je sasvim preokrenula našu sliku svijeta. On opisuje kako su si oni međusobno čitali knjige, raspravljali o likovnim djelima, o slikama i skulpturama, slušali glazbu, netko bi svirao klavir, i slično, što je bila matrica kroz koju su oni u razgovoru razvijali teorijske koncepte, koji su onda bili ugrađeni u sav onaj matematički formalizam kvantne mehanike. To je bio simpozij u antičkom smislu riječi, jer simpozij u svom izvornom značenju znači opuštena diskusija o određenoj temi uz vino. To je bio jedan način djelovanja koji je u današnjoj znanosti potpuno nezamisliv. Naravno da se tu usporedo razvijala i filozofija, koja je bila temeljena baš na toj interakciji znanosti i umjetnosti.
Čovjek bi trebao shvatiti da je on biće koje djeluje i kroz znanost, i kroz umjetnost i kroz filozofiju, i kroz sve druge oblike svoga rada. Da bi uopće mogao shvatiti sebe kao jedno kulturno biće, treba shvatiti kulturu kao cjelinu svega toga. Danas ćete često čuti znanstvenike da kažu kako godinama nisu pročitali knjigu, jer za to nemaju vremena, ili da ne žele ići na izložbe i slično, a s druge strane umjetnici će vrlo rijetko biti spremni pogledati čime se to znanstvenici bave. Izgubljena je zdrava interakcija među poljima. (Tatjana GROMAČA VADANJEL)
*************************************************************************************************
Komentar ovog bloga
Ono što danas snebiva naše cjelokupno društvo nisu naši suprotni stavovi, već upravo oni koji nas kao ljudska bića gotovo sjedinjuju po najvažnijim društvenim problematikama iz suvremene ruševne Babilonije, a da se pri tome uopće ne zadire u problem da je civilizirano biće dio jednog orkestra , podložno njegovoj skupnoj disciplini, te da je davno isteklo vrijeme samostalnom guslanju -kako se kome prohtje. Što nas čini, svjesnim ili ne.,općim dezerterima od ljudske prirođene suradnje, iz koje proniču sve stečevine na našoj zajedničkoj smjernici prema budućem Čovjeku.
www.severinomajkus.com
Kako je došlo do ideje da načinite jednu ovakvu knjigu, nadahnutu humanističkom misli akademika Ivana Supeka?
– Imao sam snimljen jedan intervju s portala Connect, s prof. Supekom, iz 2006. godine, i taj intervju me motivirao. Supeka sam upoznao godinama ranije, najvećim dijelom kroz njegove knjige, a i kroz neke njegove javne nastupe, na nekim prosvjedima… U vrijeme dok sam studirao, mi studenti smo ga zvali na fakultet, da nam održi neka predavanja. Uvijek me kod njega fasciniralo to što je bio čovjek velike širine, a opet je i kroz tu svoju širinu uspijevao zadržati dubinu. Neke rečenice koje je on kazao u tom intervjuu osobito su me se dojmile, jer je kazao da mi kao nova generacija trebamo nastaviti tamo gdje njegova nije uspjela. Osjetio sam se pozvanim da okupim ljude svoje "srednje generacije", te da pokušamo kroz njegovu misao, koja nam je bliska i srodna, promatrati trenutnu situaciju kroz razne društvene aspekte.
Spominjete utopijsko i distopijsko sveučilište. Što bi to značilo, kako to sagledavamo danas u kontekstu našega društva, i okolnih društava?
– Tekst na tu temu napisala je Dijana Ćurković, ona daje dvije moguće vizije razvoja sveučilišta u bliskoj budućnosti. Jedna je utopijska slika, gdje je sveučilište očuvalo svoju autonomiju kroz odlučivanje iznutra, direktnom demokracijom. To je sveučilište koja proizvodi znanje, a ne puke informacije. Takvo sveučilište nije puki proizvodni pogon za proizvodnju radne snage, nego mislećih ljudi. Naravno da sveučilište mora stvarati ljude koji će se ipak moći negdje zaposliti, ali to ne smije biti prevladavajući cilj, kako je to danas. Druga vizija je distopijsko sveučilište, koje je produkt tekućih neoliberalnih reformi koje i na sveučilištu, i na ostalim znanstvenim i visokoobrazovnim institucijama profit stavljaju na prvo mjesto, ponovno ispred čovjeka.
Iz kojih sve sfera dolaze autori tekstova u knjizi?
– Tu ima i znanstvenika, ljudi koji dolaze iz prirodoslovnog područja, tu je Hajrudin Hromadžić koji je antropolog, Srđan Gavrilović koji je arhitekt… Htio sam nekoga iz tog umjetničkog, tehničkog područja, jer je Ivan Supek naglašavao da ljude uvijek treba sagledati u cjelini njihovog djelovanja, i kroz znanost, i kroz umjetnost i kroz filozofiju. I ima filozofa... Višnja Jankov pisala je o Martinu Heideggeru, Ivana Zagorac… Donosimo i tekstove Saše Blagusa i novinarke Marine Kelave o aktivizmu, koji je blizak Supeku. Tu je i Tomislav Tomašević te Goran Jeras. Jezikoslovka Dijana Ćurković također je jedna od autorica …
Temeljna ideja knjige jest da je humanizam potrebno obnoviti, odnosno kulturu u najširem smislu, to jest upravo taj spoj znanosti, umjetnosti i filozofije. S druge strane, svjesni smo da se nalazimo, kako vi kažete u knjizi, "u epohi agresivne relativizacije dvaju fundamentalizama, kapitalističkog, liberalno tržišnog, i vjerskog, neokonzervativnog", što su dosta nezahvalne okolnosti.
– Danas puno govorimo o neoliberalnom kapitalizmu, koji je, kao pojam, inflacijom i izgubio dio svog sadržaja. Supek je to dobro definirao s dvije riječi, »kapitalistički fundamentalizam«, i to mi se čini da je točno. Također, i u Hrvatskoj, i u svijetu danas svjedočimo retradicionalizaciji društva, vidimo jaku eskalaciju vjerskih fundamentalističkih pokreta, koji nemaju nikakve veze s iskrenom religioznosti, kao što je sada do ekstrema otišla Islamska država, koja je postala globalna opasnost. S druge strane veliku globalnu opasnost predstavlja ekonomski ili kapitalistički fundamentalizam, koji je proizašao iz čikaške škole. Alternativa toj ekonomskoj dogmi koja vlada velikim dijelom svijeta, postala je apsolutni imperativ čovječanstva.
Nedavno izašla knjiga Naomi Klein, "This changes everything", govori o klimatskoj krizi kao jedinstvenoj prilici za prijeko potrebnu radikalnu promjenu sistema, želimo li opstati ne samo kao civilizacija, nego kao biološka vrsta. Mi često, opet precjenjujući sebe, govorimo o spašavanju planete Zemlje od negativnih posljedica našega djelovanja, ali zapravo mi moramo spasiti sebe, jer mi smo ti koji ćemo ustvari nestati, ako dalje nastavimo ovim trendovima kakvi danas prevladavaju. Često se čovjeku čini da nema alternativu, a ustvari alternativa postoji, samo se treba pokrenuti.
Glavna postavka humanizma je da je čovjek taj koji je prvi, iznad svega…
– Da, u takvu misao će se kleti mnogi, ali često samo na deklarativnoj razini. Možemo razlikovati više humanizama, na primjer religijski, gdje je nešto apstraktno kao Bog na prvom mjestu. Nama je danas potreban jedan obrat, da stanemo na loptu i kažemo – mi smo jedina vrijednost za koju se moramo zalagati, a ne za neke apstraktne konstrukte koje čovjeka, a onda i cijelu prirodu, bacaju u drugi plan. Papa Ivan Pavao II rekao je da je ekološka kriza kriza morala, i najveći pad čovjeka kao takvog. Da bi ostvario svoj humanistički cilj, čovjek mora naučiti poštivati i svu prirodu uokolo sebe, kontekst u kojem se nalazi. Humanistička misao provlači se na različitim razinama i kroz različite kulture, samo je potrebno na njoj i raditi.
No vidimo da se humanistička misao danas zatire. Danas je došlo do toga da, kao što je kazao prof. Supek, imamo znanstvenike i umjetnike koji djeluju, ali bez vlastita uvjerenja. Prof. Supek je to tumačio kao rezultat vladavine neoliberalnog tržišta, koji kod čovjeka proizvodi pohlepu, uvjerava ga da ne postoji niti smisao, niti bilo kakva uvjerenja i stavovi, već samo profit i slava. Iz tog ugla gledano, humanistička misao je jako ugrožena danas?
– U akademskoj zajednici to izravno vidimo na sustavnom zatiranju humanističkih znanosti, koje se otvoreno nazivaju "manje vrijednima" i "parazitskima", onima koje nisu "prave znanosti". Svjedočimo novinskim kampanjama usmjerenima protiv humanističkih znanosti i ljudi koji se njima bave. To je potpuno pogrešno, to je simptom zatiranja humanizma u cjelini. S druge strane, među nama prirodoslovcima je dosta raširen dojam da su reforme znanosti i visokog obrazovanja dobre za nas. No to naravno nije istina. To ćete vidjeti odmah čim otvorite bilo koji obrazac za projekte u znanostima, gdje se inzistira na tome da vaše istraživanje ima predvidljive rezultate, i da odmah na početku kažete gdje će se vaše istraživanje moći primijeniti. Negdje 20-ih godina prošlog stoljeća, veliki fizičar Werner Heisenberg je lijepo rekao da upravo to zatiranje fundamentalne znanosti vodi raskidanju zdrave interakcije znanosti i tehnike.
Prirodne znanosti su u velikoj krizi, jer mi smo kroz te projekte prisiljeni raditi istraživanja koja će dovesti do nekih predvidljivih rezultata, koji će, na neki način, biti profitabilni. Mi se moramo ponašati kao poduzetnici, a to ipak nije naš posao. To je simptom koji pokazuje da je cijela humanistička misao u jednoj velikoj krizi, a zajedno s njom i čovjek kao utopijsko biće. Danas se sve mjeri kroz profitabilnost, tržišne vrijednosti i stvaranje dodatne vrijednosti. Sve je prepuno tih fraza. Rječnikom neoliberalnog kapitalizma ne možete napisati ništa poetski, jer taj je rječnik u potpunosti bezdušan. A čovjeka trebamo shvaćati kao razumno, ali i kao duhovno biće, koje ima svoje osjećaje i koje nastoji u svaki svoj posao unijeti i svoju osobnost.
U jednom tekstu kažete da je "kapitalistički fundamentalizam najpodmuklija ideologija totalitarizma, jer je posve obezvrijedila sve ideje i ideale". Mi danas zapravo, iako većina ljudi to ne želi tako vidjeti, živimo u totalitarnom društvu…
– Da, ovo je totalitarizam, preoblikuje nas protiv naše volje. Većina ljudi živi u nekoj vrsti ropstva, dužničkog ili egzistencijalno uvjetovanog.
Kako ostvariti, i je li to uopće ostvarivo, da tržišno-korporativna logika bude zamijenjena logikom humanizma? Vi u knjizi ističete da je to ostvarivo putem odgovornosti prema vlastitom radu…
– To je pitanje dosta kompleksno, mislim da ne možemo uzeti nekakav recept, ili nešto što će nas preobratiti. Ali ta odgovornost je nešto što je simptomatski jako izgubljeno i mislim da je ona ključ. Meni je moj djed običavao pričati kako su nekada majstori koji su sudjelovali u izgradnji neke zgrade ili nekog stroja uvijek s ponosom isticali – "Ja sam to radio!". Danas kroz tu veliku parcijalizaciju rada čovjek gubi osjećaj o svojoj ulozi u konačnom proizvodu, ne vidi da je on tu učinio nešto vrijedno, čemu se može na neki način i diviti. To je također jedan od simptoma ovog našeg današnjeg vremena. Opet ću navesti Naomi Klein, koja je u svojoj knjizi o klimatskim promjenama, "This changes everything" isticala mnoge pokrete koji danas donose sjeme pozitivne promjene. Postoje pokreti za prava domorodaca, pokreti za prava zajednica koje žive tradicionalnim životom… Ja mislim da puno možemo naučiti od zajednica koje žive tradicionalnim životom, koje žive u i s krajem u kojemu žive, koje ga dubinski osjećaju. Tu ne govorim o ranije spomenutoj negativnoj retradicionalizaciji, nego o vraćanju vrijednostima koje su tradicionalne, ali nas vode prema održivom društvu. Čini mi se da tu ima mnogo prostora. Zato sam ipak, unatoč svemu, i dalje optimist. Mislim da u malim vrijednostima i malim stvarima imamo jako veliku snagu.
Vi ste autor jednog poglavlja u knjizi gdje problematizirate suvremeni sustav znanosti i visokog obrazovanja, kažete da je tu također tržišno korporativna logika prožela sustav, da se pojam "društva znanja" treba shvatiti kao još jedno sredstvo porobljavanja čovjeka .
– Da. O tome je puno pisao i Hajrudin Hromadžić u svom tekstu koji je također u knjizi. Meni je tu jako zgodno kao polazište upotrijebiti misao filozofa Milana Kangrge, gdje on razlikuje intelektualce i inteligente. Postoje mnogi znanstvenici koji su znanstvenici od devet ujutro do pet popodne, a poziv nas kao znanstvenika je u stvari puno širi od onoga što radimo u laboratorijima i studentskim salama. Na neki način to je posao koji se radi dvadeset i četiri sata dnevno.
Danas imamo puno ljudi koji su jako dobri stručnjaci u svome području, koji će odlično napraviti posao kojim se bave, ali nisu sposobni svoja istraživanja sagledati iz drugih uglova. Upravo to dovodi do potpune neodgovornosti prema vlastitim otkrićima i konzekvencama koje one donose. Mislim da jedan intelektualac treba biti sposoban sagledati i posljedice svojega rada, nastojati da te posljedice budu pozitivne, ne negativne. Naš kemičarski rad ne bi trebao završavati u tvornicama oružja, nego mora biti posvećen dobrobiti društva.
Jedan od temeljnih humanističkih koncepata je solidarnost, nešto čega danas kronično nedostaje. Ivan Supek govorio je da političari ne bi trebali biti plaćeni, da je to rad koji bi trebao biti temeljen na principu dobrovoljnosti, i da se, ako je netko plaćen za bavljenje politikom, i to puno više od ostalih, stvara politička profesija, koja misli samo na svoj interes.
– Čovjek bi trebao težiti ostvariti utopijski humanistički cilj, a to je čovjek kao utopijsko biće, o čemu je govorio filozof Milan Kangrga. Vjerojatno nikada nećemo doći do tog cilja, ali to nas ne sprječava da tom cilju težimo. S druge strane, imamo francuskog filozofa Alaina Badiou-a, koji govori o subjektivizaciji kroz stvaranje nadindividualnog subjekta. Čovjek zapravo kroz svoje djelovanje izlazi iz svojih okvira koji su mu zadani biologijom. On sebe tako širi na druga ljudska bića, i na taj način se briše granica između individua, i stvara se osjećaj povezanosti s drugima. Tu onda dolazimo i do solidarnosti. Kao ljudska bića moramo nastojati razvijati osjećaje suosjećanja prema svim članovima našeg društva. I to je ta solidarnost u humanističkom smislu, to je opet jedan utopijski cilj, o kojemu su mnogi pričali.
Čovjek je uvijek spreman učiniti jedan korak naprijed, a onda dva tri koraka unazad, što smo vidjeli i s mnogim eksperimentima kao što je bio socijalizam, i slično. To su sistemi koji su završili tako kako jesu, iako su u svojim temeljnim postavkama imali velike vrijednosti. Ali mislim da mi, bez obzira na sve to, moramo težiti pozitivnim ciljevima koji su u temelju ne samo političkih ideja, nego i vjerskih, religijskih koncepata. Isto tako, da bi izgradio sebe, čovjek mora izgraditi jedan zdravi odnos sa svojim okolišem, i sa prirodom oko sebe. O tome je dosta pisao Tomislav Tomašević u svom tekstu. On govori o tome da princip solidarnosti ne trebamo razvijati samo s pripadnicima naše, ljudske vrste, već i sa svim drugim živim bićima, s biljkama i sa životinjama. Kroz takve odnose čovjek gradi održivu budućnost, koja je preduvjet opstanka čovječanstva i izgradnje utopijskog čovjeka.
Jedna od ideja koja se susreće u knjizi jest i da je potrebna kvalitetnija komunikacija između znanstvenika i umjetnika danas…
– Supek je često isticao kako je izgledao znanstveni rad u vrijeme njegovog boravka u Leipzigu, kod profesora Heisenberga, gdje je i doktorirao. Heisenberg je stvorio fundamentalne koncepte na kojima se temelji kvantna mehanika, koja opisuje svijet na jedan način koji je radikalno drugačiji od onoga kako ga opisuje klasična fizika. Rad u tom njegovom seminaru nije se ograničavao samo na rad na Institutu gdje je on i radio, nego se odvijao velikim, čak i većim dijelom u njegovom privatnom stanu, a i u stanovima drugih znanstvenika koji su tada razvijali tu novu fiziku, koja je sasvim preokrenula našu sliku svijeta. On opisuje kako su si oni međusobno čitali knjige, raspravljali o likovnim djelima, o slikama i skulpturama, slušali glazbu, netko bi svirao klavir, i slično, što je bila matrica kroz koju su oni u razgovoru razvijali teorijske koncepte, koji su onda bili ugrađeni u sav onaj matematički formalizam kvantne mehanike. To je bio simpozij u antičkom smislu riječi, jer simpozij u svom izvornom značenju znači opuštena diskusija o određenoj temi uz vino. To je bio jedan način djelovanja koji je u današnjoj znanosti potpuno nezamisliv. Naravno da se tu usporedo razvijala i filozofija, koja je bila temeljena baš na toj interakciji znanosti i umjetnosti.
Čovjek bi trebao shvatiti da je on biće koje djeluje i kroz znanost, i kroz umjetnost i kroz filozofiju, i kroz sve druge oblike svoga rada. Da bi uopće mogao shvatiti sebe kao jedno kulturno biće, treba shvatiti kulturu kao cjelinu svega toga. Danas ćete često čuti znanstvenike da kažu kako godinama nisu pročitali knjigu, jer za to nemaju vremena, ili da ne žele ići na izložbe i slično, a s druge strane umjetnici će vrlo rijetko biti spremni pogledati čime se to znanstvenici bave. Izgubljena je zdrava interakcija među poljima. (Tatjana GROMAČA VADANJEL)
*************************************************************************************************
Komentar ovog bloga
Ono što danas snebiva naše cjelokupno društvo nisu naši suprotni stavovi, već upravo oni koji nas kao ljudska bića gotovo sjedinjuju po najvažnijim društvenim problematikama iz suvremene ruševne Babilonije, a da se pri tome uopće ne zadire u problem da je civilizirano biće dio jednog orkestra , podložno njegovoj skupnoj disciplini, te da je davno isteklo vrijeme samostalnom guslanju -kako se kome prohtje. Što nas čini, svjesnim ili ne.,općim dezerterima od ljudske prirođene suradnje, iz koje proniču sve stečevine na našoj zajedničkoj smjernici prema budućem Čovjeku.
www.severinomajkus.com
DIVINA PROVVIDENZA
Divina Provvidenza, la beffa dopo il danno: non più sequestrabili i milioni rubati dall’ex ras
Lobby
di Marco Lillo | 23 agosto 2015
COMMENTI (360)
Più informazioni su: Antonio Azzollini, banca di roma, Ior, Monte dei Paschi di Siena, Papa Francesco,Procura, Tesoretto, Trani, Vaticano
I nipoti del commendatore Lorenzo Leone stanno per mettere le mani sui loro milioni. Tra pochi giorni, dopo un’intimazione delloIor, chiuderanno i loro conti correnti e così gli 8,3 milioni di euro(parte in valuta Usa) che da decenni sono depositati nel torrioneNiccolò V, dentro le mura leonine, saranno girati con un bonifico a una banca italiana indicata dai due correntisti: Lorenzo e Pasquale Leone Procacci, i figli della figlia del commendator Lorenzo Leone, già vicepresidente dal 1972 al 1994 della Casa Divina Provvidenza di Bisceglie, morto nel 1998. Era noto che le suore dell’istituto ora al centro dell’inchiesta avessero accumulato fondi ingenti allo Ior. Somme che furono poi scudate e portate in banche italiane, dove i pm di Trani hanno sequestrato 27 milioni di euro nel 2013. Ora si scopre che ci sono altri 8 milioni e 300 mila euro intestati ai due nipoti del vecchio vicepresidente che stanno per riportarli in Italia in queste ore. Grazie anche alle possibilità ammesse dalla nuova legge sulla cosiddetta ‘volontary disclosure’ i Leone potranno regolarizzare la loro posizione con il fisco con una spesa modica. E la sorpresa è doppia, perché i soldi sono rimasti depositati allo Ior anche nell’era di Papa Francesco nonostante fossero sui conti di due clienti laici che dovrebbero essere banditi dallo Ior dal 2013 e nonostante – secondo i pm di Trani – quei depositi dei nipoti siano il frutto delle appropriazioni indebite del nonno ai danni della Cdp.
Le rogatorie e le autorità antiriciclaggioI pm di Trani non hanno iscritto sul registro degli indagati i due Leone Procacci, ma nella richiesta di arresto per il senatore Azzollini, le suore e i manager dell’istituto di Bisceglie i magistrati dedicano al tesoretto della famiglia Leone un capitolo. Il procuratore aggiunto Francesco Giannella, il sostituto Silvia Curione e il capo della Procura di Trani Carlo Maria Capristo, non hanno dubbi sull’origine del tesoro: il commendatoreLorenzo Leone, “riuscì a depredare le casse della Casa di tanto denaro da accumulare anche per se stesso un patrimonio enorme”. Proprio quel denaro è poi passato nel 1998 in successione alla figlia Anastasia e da questa nel 2011 trasmesso in eredità ai nipoti. Il tesoretto è stato scoperto solo grazie alle risposte delVaticano alle rogatorie dei pm pugliesi e questa è una buona notizia sulla Chiesa di Bergoglio. La presenza di questi 8,3 milioni allo Ior nel 2015 invece sorprende non poco: le nuove regole varate nel 2013 non permetterebbero allo Ior di mantenere correntisti non religiosi e “anomali” come questi. I fratelli Leone Procacci, e con loro centinaia di clienti, però non sono stati costretti a portare via i soldi, come scritto dalla stampa amica. Lo Ior ha solo congelato la loro posizione evitando che operassero sul conto. Dal Vaticano fanno sapere che i due conti dei Leone Procacci sono tra i 274 conti laici che al 31 dicembre scorso restavano da chiudere ma i nipoti di Leone avevano ricevuto una intimazione a farlo proprio poche settimane fa. I soldi, a parte una serie di prelievi per circa 800 mila euro prevalentemente operati da Pasquale Leone Procacci, sono gli stessi che erano stati accumulati dal nonno nel secolo scorso. La Procura di Trani sta studiando le carte. L’Aif e l’Uif, le due autorità antiriciclaggio di Vaticano e Italia, sono in contatto tra loro da settimane, però allo stato nulla può impedire ai due fratelli di portare in Italia i loro soldi. Così, mentre la Cdp è in dissesto e centinaia di dipendenti hanno perso il lavoro, gli eredi dell’ex vicepresidente potranno incassare le somme “depredate” secondo i pm alla Cdp.
*************************************************
Commento
www.severinomajkus.com
Pretplati se na:
Postovi (Atom)