KOLUMNA
Udba i Domovina
Piše: Dubravko Grakalić
| Objavljeno: 02.08.2015 | 13:02 | Zadnja izmjena: 02.08.2015 | 13:02 | 0 komentara |
Josip Manolić politički je Ivo Robić. Njegove inspiracije i teme naširoko su poznate, svaka od njih ulazi u kategoriju evergreena, te imaju širok krug štovatelja, ali mnogo je i onih što ih više ne mogu slušati. Vječni Manolić, političar starog kova, veteran obavještajnih ratova, partizan i HDZ-ovac, proteklih tjedana predstavio se kao najživlji hrvatski politički rad(t)nik, iako je, po godinama, svakako najstariji. U svojoj 95. godini Josip Manolić objavio je (prvu) knjigu svojih memoara, nazvao ih "Politika i Domovina" i potpalio bezbrojne javne polemike, svađe i prijepore. Manolić je svojim nastupom ponizio sve hrvatske političare mlađe od 80 godina - u čijim javnim istupima i polemikama nema ni zrnca životne snage kakvu on pokazuje u poznim danima.
Ali, to je najmanje važan dio Manolićeve knjige sjećanja o hrvatskoj politici, koja unatoč nedostatku redakture i profesionalnog pristupa, otvara najproturječnije teme što se odnose na proteklih šezdesetak godina u Hrvatskoj. Iako je u intervjuima uoči objave memoara Manolić problematizirao temu lustracije i suradnika Udbe među političarima koji su danas na sceni, iz same knjige razvidno je kako autor tajnu policiju smatra posebnim političkim faktorom, baš kao i Savez komunista ili stranke nastale u višestranačju.
Najvažnije i najintrigantnije teme koje Manolić provocira u svojim sjećanjima svakako su uloga Udbe i njezinih članova u političkom životu - od pisanja Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku 1968. godine do osnivanja neovisne Republike Hrvatske, položaj Katoličke crkve i tretman kardinala Alojzija Stepinca, te kriminalni početak privatizacije i pretvorbe državnog vlasništva. Naravno, tu su i druge intrigantne priče, poput svjedočenja da je Željko Ražnatović Arkan prodavao oružje HDZ-u, te VHS snimku pokolja na Ovčari prvom hrvatskom predsjedniku.
Manolić ne skriva svoju pripadnost službi državne sigurnosti, kojoj je pristupio još dok se zvala OZNA, za vrijeme boravka u partizanima. Isto tako, očito je da mu se sviđa da ga neprekidno nazivaju starim udbašem, iako je, na funkciji šefa Ureda za zaštitu poretka 1993. godine završio svoj političko-obavještajni put. Detalje o tome što je radio između 1943. i 1993. djelomice otkriva u sjećanjima, no čini se da se ipak neće prisjetiti svega.
Jedna od teza koju Manolić promiče u javnosti zanimljiva je transverzala Tito - Tuđman. Prvi hrvatski predsjednik izrastao je u povjesničara u šinjelu JNA, nalazio se pod političkim kišobranom Vladimira Bakarića i redovito je punjen krležijanskim softverom za posjeta vili na Gvozdu. Iz toga se može (a naravno i ne mora) zaključiti kako je baš Tuđman pripreman da bude hrvatski lider u trenutku raspada SFRJ, države koja nije mogla opstati. On možda nije bio najpogodniji za taj posao, ali na sceni krajem osamdesetih godina XX stoljeća nije bilo relevantinijih igrača od njega.
Slijedeća intrigantna tvrdnja je povezanost raznih "domoljuba" i nezavisnih intelektualaca s Udbom, odnosno s službom državne sigurnosti. Manolić otvoreni proziva HDZ-ove političare, agente "Forum" i "Sova" da su bili suradnici njegovebivše službe, slične tvrdnje iznosi za jednog od ministara obrane, te navodi kako je čak 38 od 43 političara iz vremena osnivanja države bilo u nekoj agenturi. Doista, ako Manolić ima vjerodostojne dokaze, onda je hrvatska država dijete Udbe, i to zakonito. Manolić joj je svakako krsni kum.
U gomili informacija koje donosi "Politika i Domovina" (svakako bi bolji naziv bio - "Udba i Domovina"), Josip Manolić ponavlja priču o kardinalu Stepincu iz svog ugla, kao čovjek koji ga je, napokon, dopratio u lepoglavsku kaznionicu i pobrinuo se da mu ničega ne uzmanjka. Manolić otvoreno priznaje da je jedan od svećenika koji je molio uz Stepinca bio Udbin suradnik, no važnije je od toga kako potvrđuje tvrdnju da je razlaz zagrebačkog nadbiskupa s maršalom Titom bio oko činjenica da nije pristao Crkvu u Hrvata odvojiti od Vatikana. Tu je tvrdnju još 1988. u javnost pustio tadašnji moćni član Savjeta Federacije Jakov Blažević (u intervjuu Dejanu Joviću, novinaru "Poleta"), ali je tada bila demantirana.
Manolićeve memoare možda nije lako čitati ili ocjenjivati, ali ih treba prihvatiti kao jednu od najvažnijih publicističkih knjiga o suvremenoj hrvatskoj povijesti. Za razdoblje koje opisuju, to je izuzetno zanimljivo svjedočenje. U njemu nema, kao u "Dnevnicima" dr. Franje Tuđmana, opisa gableca i kartaških partija, nego samo "suhe" politike, analiza i sinteza prošlih zbivanja. Iz njih Josip Manolić radi svoje vječne političke hitove koji će uvijek potpaliti javnost.
***************************************************************************************************
DALI SE ONO TEK KALI -ILI JE NA SVOME UMORU !?
www.severinomajkus.com
Ali, to je najmanje važan dio Manolićeve knjige sjećanja o hrvatskoj politici, koja unatoč nedostatku redakture i profesionalnog pristupa, otvara najproturječnije teme što se odnose na proteklih šezdesetak godina u Hrvatskoj. Iako je u intervjuima uoči objave memoara Manolić problematizirao temu lustracije i suradnika Udbe među političarima koji su danas na sceni, iz same knjige razvidno je kako autor tajnu policiju smatra posebnim političkim faktorom, baš kao i Savez komunista ili stranke nastale u višestranačju.
Najvažnije i najintrigantnije teme koje Manolić provocira u svojim sjećanjima svakako su uloga Udbe i njezinih članova u političkom životu - od pisanja Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku 1968. godine do osnivanja neovisne Republike Hrvatske, položaj Katoličke crkve i tretman kardinala Alojzija Stepinca, te kriminalni početak privatizacije i pretvorbe državnog vlasništva. Naravno, tu su i druge intrigantne priče, poput svjedočenja da je Željko Ražnatović Arkan prodavao oružje HDZ-u, te VHS snimku pokolja na Ovčari prvom hrvatskom predsjedniku.
Manolić ne skriva svoju pripadnost službi državne sigurnosti, kojoj je pristupio još dok se zvala OZNA, za vrijeme boravka u partizanima. Isto tako, očito je da mu se sviđa da ga neprekidno nazivaju starim udbašem, iako je, na funkciji šefa Ureda za zaštitu poretka 1993. godine završio svoj političko-obavještajni put. Detalje o tome što je radio između 1943. i 1993. djelomice otkriva u sjećanjima, no čini se da se ipak neće prisjetiti svega.
Jedna od teza koju Manolić promiče u javnosti zanimljiva je transverzala Tito - Tuđman. Prvi hrvatski predsjednik izrastao je u povjesničara u šinjelu JNA, nalazio se pod političkim kišobranom Vladimira Bakarića i redovito je punjen krležijanskim softverom za posjeta vili na Gvozdu. Iz toga se može (a naravno i ne mora) zaključiti kako je baš Tuđman pripreman da bude hrvatski lider u trenutku raspada SFRJ, države koja nije mogla opstati. On možda nije bio najpogodniji za taj posao, ali na sceni krajem osamdesetih godina XX stoljeća nije bilo relevantinijih igrača od njega.
Slijedeća intrigantna tvrdnja je povezanost raznih "domoljuba" i nezavisnih intelektualaca s Udbom, odnosno s službom državne sigurnosti. Manolić otvoreni proziva HDZ-ove političare, agente "Forum" i "Sova" da su bili suradnici njegovebivše službe, slične tvrdnje iznosi za jednog od ministara obrane, te navodi kako je čak 38 od 43 političara iz vremena osnivanja države bilo u nekoj agenturi. Doista, ako Manolić ima vjerodostojne dokaze, onda je hrvatska država dijete Udbe, i to zakonito. Manolić joj je svakako krsni kum.
U gomili informacija koje donosi "Politika i Domovina" (svakako bi bolji naziv bio - "Udba i Domovina"), Josip Manolić ponavlja priču o kardinalu Stepincu iz svog ugla, kao čovjek koji ga je, napokon, dopratio u lepoglavsku kaznionicu i pobrinuo se da mu ničega ne uzmanjka. Manolić otvoreno priznaje da je jedan od svećenika koji je molio uz Stepinca bio Udbin suradnik, no važnije je od toga kako potvrđuje tvrdnju da je razlaz zagrebačkog nadbiskupa s maršalom Titom bio oko činjenica da nije pristao Crkvu u Hrvata odvojiti od Vatikana. Tu je tvrdnju još 1988. u javnost pustio tadašnji moćni član Savjeta Federacije Jakov Blažević (u intervjuu Dejanu Joviću, novinaru "Poleta"), ali je tada bila demantirana.
Manolićeve memoare možda nije lako čitati ili ocjenjivati, ali ih treba prihvatiti kao jednu od najvažnijih publicističkih knjiga o suvremenoj hrvatskoj povijesti. Za razdoblje koje opisuju, to je izuzetno zanimljivo svjedočenje. U njemu nema, kao u "Dnevnicima" dr. Franje Tuđmana, opisa gableca i kartaških partija, nego samo "suhe" politike, analiza i sinteza prošlih zbivanja. Iz njih Josip Manolić radi svoje vječne političke hitove koji će uvijek potpaliti javnost.
***************************************************************************************************
DALI SE ONO TEK KALI -ILI JE NA SVOME UMORU !?
www.severinomajkus.com
Nema komentara:
Objavi komentar