I danas, zateknut
pred životnim djelom, koje se izlaže drugu godinu u impozantnoj galeriji
istarskih Baredina, rađaju se ovdje, i rastu nova pitanja, iz „povijesti koju
smo učili (da) je bila obična laž“
***
Još se negdje
pred tridesetak godina počela rađati u nekim maglovitim konturama jedna likovna
kompozicija, koja bi se osudila prodrijeti u tu našu još maglovitiju suvremenu
povijest. Odnosno, u njeno najturbulentnije 20. Stoljeće iz ljudske povjesnice
.
Rađale se
skice bez jasnih kontura, i slijedon završavale u koš, bilo iz likovnih ili povijesnih
nedorečenosti, za koje nisu postojale u dovoljnoj mjeri one stručne
kompetencije.
Proteklo je
tako niz godina.
Pripremala
se nova platna, i dalje ucrtavane koje kakve skice, sve da bivaju iznova
brisane, još prije nego se sasuše na platnu. Naporedo, rađaju se novi upitnici,
nove dvoumnice, tek da se množe iz dana u dan; da bi napokon uskrsnuo i jedan
subjektivni uskličnik !
Ovdje je
danas predstavljena trinaestorica njenih aktera, koji se, autorovom izbornom privilegijom
smještaju u rodni Poreč, i dodatnom imaginarnom zamišlju, da upravo istarskom poluotoku pripadne ta čast Giuseppini
Martinuzzi njena uloga domačice, za taj povijesni zbor, koji se odvija u
trenutcima Oktobarske revolucije, njene društveno revolucionarne špice, i
njenih grotesknih rusko-feudalnih tektonika,
u kojima je trebala biti sameljena jedna od največih ideala čovjećantva poslije
rano krščanske revolucije, tj. devetnaesto stoljetni znanstveno revolucionarni socijalizam
Marxa . Engelsa, i De Leona.
Dalje, jedan
od znčajnih faktora, koji će prevagnuti u samom izboru njegovih statista,
odjednom se pojavljuje kao tipično
uhodani apsurd jednog našeg stupidno anakrono drušvenonog patrijarhata, koji,
upravo uz svog klasnog poganina i
vjerskog hokštaplera tvore glavnu oksnicu naše današnje sve ljudske zagubljene
tragedije.
Drugi je
period uslijedio novim dvoumljenjima, starih i novih zabluda, koje su frcale iz
nasljeđene lažne povijesti, i gađale me poput ruskih kaćuša: Odustati, nastaviti , ili
postoji nešto treće između toga .
Fulvio
Tomizza jednom reče: „U knjigama je već gotovo sve rečeno. Nužno je tek dublje
zaviriti u to veličanstveno nasljeđe , koje nas sve rado izčekuje, da ih odprašimo sa vremenskih polica“
Hočemo li,
sve češće je pitanje koje me prati na podvečernjim
šetnjama, u društvu brojnih i slučajnih mačića, ovim seljačkim sentiera
luminosa ili oskurnih nadkrivača bujne, zelene vegetacije.
I, hočemo li
jednom da se probudimo. Da uzmemo kakvu-takvu preostalu sudbinu u vlastite ruke
, i da ovim divnim planetarnim puteljcima prošemo i svoju razdraganu dijecu.
Moja trinaestorica, koja već bivaju
predstavljena, u alegoričnom znaćenju, Leonardova Cenacola, tu, kao da se odjednom
zatiču svi ti stereotipni mrtvaci, u društvu jedne Roze Luxemburg, koja je tu
upala kao iz jednog svoga drugoga svijeta, zatečena između dvanaestorice
muškarčina.
O, ne ,ne!
Gdje je taj
veliki kuhinjski nož, koji će pretvoriti u sitnu paramparčad to veliko platno
odbačeno u košu za smeće.
Uslijedijo
je onaj drugi, i još dulji period našeg svakodnevnog svaštarenja, kojeg se također baca, samo u još veči koš.
No,
zahvaljujuči SLP literaturi Amerike, koju posjedujem u značajnom obimu, Bebelj
se prvi našao pri ruci, upravo po temi ženskog pitanja.
Avaj ! Upravo se i sam Bebel već našao među prvim
akterima Zadnje Večere,koji je postojao u toj liovnoj kompoziciji, zbog
činjenice što se među prvima od njih zatekao zagovornikom skretnice sa
revolucionarnog socijalizma u famozne reformatorske vode, čije je kormilo tog
sumanutod broda preuzela zloglasna
Socijalna demokracija, i koja će pomoču svog reformskog katekizma Druge
Internacionale, ni manje ni više,stati na čelo Njemačkih Junkera u Prvom
svjetskom osvajakom ratu krupnog kapitala.Ugušiti prvu socijalističku
revoluciju njemačkih Spartakovaca , streljanjem Roze Luksemburg i Karl
Liiebknechta, te pri samom kraju svog kraha, nagovoriti Lenjina da prihvati njihovu ponudu,
kojom mu stavljaju na raspolaganje željezničku kompoziciju, koja će ga , iz
Švicarskog ekzila prebaciti u Petrograd. Tu, pod njihovim patronatom stati na
čelo ruske revolucije. Sve za jedan
njegov bagateljni i najbesramniji potpis bezuvjetnog Brest- Litovskog primirja.
Godinama, tu sad izniću ženske ličnosti sa svojim
povijesnim zaslugama, koje če ih doslovno posjesti rame uz rame sa onim malobrojnim kolosima
čovječanstva, koji su tako uspješno održavali jednu društvenu ravnotežu uz
inertne mase,na opčoj opstojnosi čovječanstva, kojim je, također, tako uspješno
ovladavao onaj malobrojni posjednik svih ekonomskih sredstava za proizvodnju, držeći
ih u podčinjenoj stihiji materijalne i duhovne bijede, do mjere da ih je, u toku čitave klasne povijesti srozavao
u običnu tegleču živinčad.
U čitavoj
ljudskoj povjesti se ,valjda, nije zbio sličan kukavni spektakl, koji biva
usporedljiv samo sa rimskim carem Constantinom Velikim,heroja Bosforda, ubice
vlastite žene i sina, kojemu se ukazuje svjjetli križ na Melvinskom mostu.
Nalaže mu da stavi kraj eri rano
krščanske revolucije protiv privatnog vlasništva i velikih ideala svih ljudi
među sobom jednakim, te pretvaranje Krščanstva u državničku religiju nastajučeg
feudanog poretka, još gorim od prijašnjeg klasičnog robovlasništva.
Slično tome
čini sam Lenjin, halucinirajući držanički socijalizam kao prvu fazu komunizma,
predajući je birokratskoj kasti Staljinizma
.
Drugim
riječima ,time se opravdavajju upravo oni uvjeti, koji su još 1918. godine pripriječili
socijalističku revoluciju njemačkih Spartakovaca , dajuči vjetar u leđa buktečem rađanju Musolinijevog
nacionalizma , Hitlerovog Nacizma. Gušenju druge njemačke socijalističke
revolucije 1933. godine, pod motivacijom da treba sačekati vremena, kako bi
došlo do još besramnijeg ugovora Molotov-Ribbentrop,kojim se inaugurira i Drugi
svjetski osvajaki pokolj stotinjak milijuna ljudskih nedužnih žrtava.
„ LA
POVERTA' E DISPERAZIONE SONO BEZINA PER INCENDIO“
Domenico De Masi
www.severinomajkus.com
Nema komentara:
Objavi komentar