NESALOMLJIVA ANKA
HOROR PRIČA KONOBARICE HOTELA JADRAN 'Gazda me uzeo na zub, po kiši sam prala terasu, na buri mela borove iglice, a morala sam žbukati i zidić...'
- AUTOR:
-
- Slobodna Dalmacija
OBJAVLJENO:
- 09.12.2016. u 20:27
Sjećam se kao da je bilo jučer, te se stvari ne zaboravljaju lako. Tjednima sam imala ozebline na stopalima. Cijela sam bila promrzla. Zamislite osam sati na siječanjskoj buri pometati borove iglice s fine trave hotelskog dvorišta. Dok bih ja završila sa zadanom dionicom, vjetar bi sve već vratio pa bih morala krenuti ispočetka, i tako po cijele dane. I ne dao Bog da bi se ušla ugrijati u hotel. Nogom unutra nisam smjela kročiti. Čak sam i sama marendala vani, na zimi i kiši, dok bi mi direktorica s prozora mjerila minute – prisjeća se Anka Koc, bivša radnica segetskog hotela "Jadran", opisujući zlostavljanje koje je, između 2007. i 2009. godine, trpjela na radnom mjestu, kada je za ruskog poslodavca, koji je kupio hotel u stečaju, radila bez valjanog ugovora o radu, piše Slobodna Dalmacija.
O neugodnim iskustvima triju konobarica, koje su "prodane" s ovim hotelom, pisali smo prije nekoliko dana, no Ankina nas je priča posebno potresla. Kako smo doznali, nakon nezakonitog otkaza ugovora o radu, prva je među otpisanim kolegama na posao vraćena sudskom presudom, što je, smatra, razljutilo tadašnjeg šefa, Rusa Sergeja Pavljukova, koji je na njezinu primjeru ostalima poželio poslati poruku.
– Uzeo me je na zub. Bilo je očito da me želi maknuti i drugima pokazati što im se sprema vrate li se. Očekivao je valjda da ću odustati i sama dati otkaz, uvjeren da mi je, kao ženi pomorca, ispod časti raditi određene poslove. Ali ja nisam tako odgojena. Odrasla sam u radničkoj obitelji, u kojoj se rad cijeni. Svaki posao oduvijek sam smatrala časnim i nastojala ga odgovorno obaviti. Uostalom, očekivala sam da ću se pravnim putem izboriti da me vrati na poslove konobarice, koje sam u "Jadrana" obavljala od svoje sedamnaeste, a što je i bio obvezan ispoštovati slijedom ugovora o kupoprodaji hotela. Ali, što je sve njemu padalo na pamet, slomilo bi jaču od mene – kazuje nam naša sugovornica, prepričavajući kako je sve krenulo.
Kako navodi, dnevne je zadatke u početku dobivala od samog direktora, kojemu se, jedina od zaposlenih, javljala svakog jutra, i po svakom obavljenom zadatku, kada je dolazila po nove naredbe i radne zadatke. Jedan, tvrdi, "suludiji" od drugog. Kako se Pavljukov, pored zahtjevnog posla vođenja posrnulog hotela, stizao baviti njezinim "pranjem i pometanjem", nije joj, kaže, ni danas jasno. No da je bio ozbiljan u namjeri da joj zagorča život, pokazao je, dodaje, već u prvim danima, kada ju je zadužio za "popravljanje" zidića u dvorištu hotela.
– Iako je tada imao kompetentnije radnike zaposlene na poslovima održavanja, kao i one u tehničkoj službi, mene, konobaricu po struci, zadužio je za žbukanje zidića – kazuje nam ova, kako ćete doznati u recima koji slijede, svestrana radnica, iznoseći svoju nevjerojatnu priču.
– Sam bi mi jutrom zamijesio smjesu, uz priču kako u Rusiji sve žene to rade, pa sam osam sati čučeći žbukala zidić uz šetnicu, a on bi me dolazio kontrolirati. Sjećam se kako bi mi se susjedi u prolazu čudili i smijali. "Jadna naša Anka, na što si to spala", sućutno bi komentirali.
– Ja bih se ponekad smijala s njima i sama ne mogavši vjerovati što mi se događa, a ponekad ne bih mogla zadržati suze – priznaje vidno potresena probuđenim uspomenama.
Prema njezinim riječima, radni dani posvećeni žbukanju uredno su završavali pismenim izvještajem poslodavca, i kritikom njezine slabe učinkovitosti, navodeći kako normativ predviđa da se u jednom danu ožbuka više. Iako je, kako objašnjava, radila bez valjanog ugovora, na platnim listama iz tog vremena navodi se kako je minimalnu plaću (najmanju od svih zaposlenih) zaradila na poslovima u praonici, dok se poslodavac, dodaje, uporno oglašavao na njezine pozive da sastave novi ugovor o radu.
U međuvremenu je, kaže, odrađivala razne zadatke, uglavnom iz domene poslova čistačice, poput pranja terace po kiši, ili pražnjenja vanjskih koševa za smeće, ali je se uvijek prozivalo za slabu učinkovitost. A sjeća se, navodi, i dana kada je direktor za njom vičući trčao preko cijele terase, u ruke joj donoseći opušak koji je "nemarom" previdjela ukloniti. Uza sve to, dodaje, drugi joj se zaposleni kolege i kolegice sve vrijeme nisu smjeli obraćati, niti im se smjela pridružiti na jutarnjoj kavi prije početka radnog vremena, kao ni na marendi, koju su prije običavali uživati zajedno.
– Nije posao to što je meni smetalo, da me ne biste krivo shvatili. Radi se o načinu, odnosno namjeri. Izolirali su me i stalno kritizirali, ponižavali. Pored čistačica koje su imali na plaći, i to, za ne faliti, većoj od moje, mene su slali da radim "prljav" posao po hladnoći, i to pogledajte u kakvom odijelu – govori iz torbe vadeći ogrtač i kapicu, koji ju, dodaje, ni od čega nisu zaštitili, pa se uz nesanicu i probavne smetnje, koje su je redovito mučile, posve, kaže, razboljela.
Obeshrabrena nemogućnošću da se izbori za svoja prava i proganjana sjećanjem na sretnije dane, kada je za svoj rad dobivala samo pohvale, čime je i zaslužila da uđe u "sretnu osmorku" prodanih s hotelom, uskoro popušta i odlazi na višemjesečno bolovanje. Još uvijek na terapiji kojom se liječila od posljedica stresa pretrpljenog na radnom mjestu, vraća se na posao, gdje se, veli, nastavlja stara priča.
Kako navodi, Pavljukov uskoro gubi osobni interes, pa brigu o njezinim zadacima prepušta tadašnjoj izvršnoj direktorici Svetlani Biloti, koja, dodaje, nastavlja u sličnoj maniri, budno je prateći na svakom zadatku.
– Svaki dan sam na posao išla s knedlom u grlu. Tek sam tada naučila da to nije samo fraza... Noću ne bih mogla zaspati. U glavi bi mi se samo vrtjelo: što je sljedeće? Ali pred mužem sam se morala pravila da spavam, kako se on ne bi previše brinuo, pa sam satima ležala nepomično. Bojala sam se da bi, znajući koliko mi je zapravo teško, stvar sam pokušao riješiti "licem u lice", znate kako se muški postave zaštitnički...
Srećom, uz mene su bile moje prijateljice Marija Bačić i Marina Anđelić, bivše kolegice iz hotela, koje su tek čekale da i njih vrate na posao, a koje su me u cijeloj priči podržavale i hrabrile – govori nam Anka, dodavši kako bi o svakom novom poniženju SMS-om obavijestila bivše kolegice, koje bi zatim izvještavale sindikat, nadležne institucije i inspektorate, zauzimajući se za zaštitu njezinih prava.
Na dan kada je dobila zadatak da pomete vanjsko stubište koje se proteže duž hotelskog zemljišta, i javi se nakon obavljenog posla, kako bi direktor došao procijeniti učinak, pobijeđena jakim jugom koje je smeće kovitlao na sve strane, po drugi put gubi snagu i strpljenje. Sutradan na podršku poziva medije, na što direktor reagira novim otkazom.
– Da je mogao, on bi me tada valjda istukao. Toliko je vikao. Nije se mogao svladati – prisjeća se sugovornica Slobodne Dalmacije.
– I što je najčudnije, dan nakon što su mene otpustili Marina počinje raditi, a dan nakon što će uskoro i nju otpustiti, Marija biva vraćena na posao. Pa sad vi meni recite da tu ne postoji nekakva sprega između njega i suda. Kako je moguća baš takva koincidencija, koja potvrđuje glasine o tome da nas Rus nije želio zajedno u hotelu jer se bojao da bismo se udružile i ostale nagovorile na štrajk – ističe hrabra žena, koja u očekivanju prvostupanjskog rješenja tužbe za mobing, koju je nakon opisanih događaja, pred Općinskim sudom u Trogiru podnijela još 2009. godine, ne odustaje od svoje potrage za pravdom, kroz razgovor neprestano ponavljajući – "Hoće li netko za to odgovarati?".
O neugodnim iskustvima triju konobarica, koje su "prodane" s ovim hotelom, pisali smo prije nekoliko dana, no Ankina nas je priča posebno potresla. Kako smo doznali, nakon nezakonitog otkaza ugovora o radu, prva je među otpisanim kolegama na posao vraćena sudskom presudom, što je, smatra, razljutilo tadašnjeg šefa, Rusa Sergeja Pavljukova, koji je na njezinu primjeru ostalima poželio poslati poruku.
– Uzeo me je na zub. Bilo je očito da me želi maknuti i drugima pokazati što im se sprema vrate li se. Očekivao je valjda da ću odustati i sama dati otkaz, uvjeren da mi je, kao ženi pomorca, ispod časti raditi određene poslove. Ali ja nisam tako odgojena. Odrasla sam u radničkoj obitelji, u kojoj se rad cijeni. Svaki posao oduvijek sam smatrala časnim i nastojala ga odgovorno obaviti. Uostalom, očekivala sam da ću se pravnim putem izboriti da me vrati na poslove konobarice, koje sam u "Jadrana" obavljala od svoje sedamnaeste, a što je i bio obvezan ispoštovati slijedom ugovora o kupoprodaji hotela. Ali, što je sve njemu padalo na pamet, slomilo bi jaču od mene – kazuje nam naša sugovornica, prepričavajući kako je sve krenulo.
Kako navodi, dnevne je zadatke u početku dobivala od samog direktora, kojemu se, jedina od zaposlenih, javljala svakog jutra, i po svakom obavljenom zadatku, kada je dolazila po nove naredbe i radne zadatke. Jedan, tvrdi, "suludiji" od drugog. Kako se Pavljukov, pored zahtjevnog posla vođenja posrnulog hotela, stizao baviti njezinim "pranjem i pometanjem", nije joj, kaže, ni danas jasno. No da je bio ozbiljan u namjeri da joj zagorča život, pokazao je, dodaje, već u prvim danima, kada ju je zadužio za "popravljanje" zidića u dvorištu hotela.
– Iako je tada imao kompetentnije radnike zaposlene na poslovima održavanja, kao i one u tehničkoj službi, mene, konobaricu po struci, zadužio je za žbukanje zidića – kazuje nam ova, kako ćete doznati u recima koji slijede, svestrana radnica, iznoseći svoju nevjerojatnu priču.
– Sam bi mi jutrom zamijesio smjesu, uz priču kako u Rusiji sve žene to rade, pa sam osam sati čučeći žbukala zidić uz šetnicu, a on bi me dolazio kontrolirati. Sjećam se kako bi mi se susjedi u prolazu čudili i smijali. "Jadna naša Anka, na što si to spala", sućutno bi komentirali.
– Ja bih se ponekad smijala s njima i sama ne mogavši vjerovati što mi se događa, a ponekad ne bih mogla zadržati suze – priznaje vidno potresena probuđenim uspomenama.
Prema njezinim riječima, radni dani posvećeni žbukanju uredno su završavali pismenim izvještajem poslodavca, i kritikom njezine slabe učinkovitosti, navodeći kako normativ predviđa da se u jednom danu ožbuka više. Iako je, kako objašnjava, radila bez valjanog ugovora, na platnim listama iz tog vremena navodi se kako je minimalnu plaću (najmanju od svih zaposlenih) zaradila na poslovima u praonici, dok se poslodavac, dodaje, uporno oglašavao na njezine pozive da sastave novi ugovor o radu.
U međuvremenu je, kaže, odrađivala razne zadatke, uglavnom iz domene poslova čistačice, poput pranja terace po kiši, ili pražnjenja vanjskih koševa za smeće, ali je se uvijek prozivalo za slabu učinkovitost. A sjeća se, navodi, i dana kada je direktor za njom vičući trčao preko cijele terase, u ruke joj donoseći opušak koji je "nemarom" previdjela ukloniti. Uza sve to, dodaje, drugi joj se zaposleni kolege i kolegice sve vrijeme nisu smjeli obraćati, niti im se smjela pridružiti na jutarnjoj kavi prije početka radnog vremena, kao ni na marendi, koju su prije običavali uživati zajedno.
– Nije posao to što je meni smetalo, da me ne biste krivo shvatili. Radi se o načinu, odnosno namjeri. Izolirali su me i stalno kritizirali, ponižavali. Pored čistačica koje su imali na plaći, i to, za ne faliti, većoj od moje, mene su slali da radim "prljav" posao po hladnoći, i to pogledajte u kakvom odijelu – govori iz torbe vadeći ogrtač i kapicu, koji ju, dodaje, ni od čega nisu zaštitili, pa se uz nesanicu i probavne smetnje, koje su je redovito mučile, posve, kaže, razboljela.
Obeshrabrena nemogućnošću da se izbori za svoja prava i proganjana sjećanjem na sretnije dane, kada je za svoj rad dobivala samo pohvale, čime je i zaslužila da uđe u "sretnu osmorku" prodanih s hotelom, uskoro popušta i odlazi na višemjesečno bolovanje. Još uvijek na terapiji kojom se liječila od posljedica stresa pretrpljenog na radnom mjestu, vraća se na posao, gdje se, veli, nastavlja stara priča.
Kako navodi, Pavljukov uskoro gubi osobni interes, pa brigu o njezinim zadacima prepušta tadašnjoj izvršnoj direktorici Svetlani Biloti, koja, dodaje, nastavlja u sličnoj maniri, budno je prateći na svakom zadatku.
– Svaki dan sam na posao išla s knedlom u grlu. Tek sam tada naučila da to nije samo fraza... Noću ne bih mogla zaspati. U glavi bi mi se samo vrtjelo: što je sljedeće? Ali pred mužem sam se morala pravila da spavam, kako se on ne bi previše brinuo, pa sam satima ležala nepomično. Bojala sam se da bi, znajući koliko mi je zapravo teško, stvar sam pokušao riješiti "licem u lice", znate kako se muški postave zaštitnički...
Srećom, uz mene su bile moje prijateljice Marija Bačić i Marina Anđelić, bivše kolegice iz hotela, koje su tek čekale da i njih vrate na posao, a koje su me u cijeloj priči podržavale i hrabrile – govori nam Anka, dodavši kako bi o svakom novom poniženju SMS-om obavijestila bivše kolegice, koje bi zatim izvještavale sindikat, nadležne institucije i inspektorate, zauzimajući se za zaštitu njezinih prava.
Na dan kada je dobila zadatak da pomete vanjsko stubište koje se proteže duž hotelskog zemljišta, i javi se nakon obavljenog posla, kako bi direktor došao procijeniti učinak, pobijeđena jakim jugom koje je smeće kovitlao na sve strane, po drugi put gubi snagu i strpljenje. Sutradan na podršku poziva medije, na što direktor reagira novim otkazom.
– Da je mogao, on bi me tada valjda istukao. Toliko je vikao. Nije se mogao svladati – prisjeća se sugovornica Slobodne Dalmacije.
– I što je najčudnije, dan nakon što su mene otpustili Marina počinje raditi, a dan nakon što će uskoro i nju otpustiti, Marija biva vraćena na posao. Pa sad vi meni recite da tu ne postoji nekakva sprega između njega i suda. Kako je moguća baš takva koincidencija, koja potvrđuje glasine o tome da nas Rus nije želio zajedno u hotelu jer se bojao da bismo se udružile i ostale nagovorile na štrajk – ističe hrabra žena, koja u očekivanju prvostupanjskog rješenja tužbe za mobing, koju je nakon opisanih događaja, pred Općinskim sudom u Trogiru podnijela još 2009. godine, ne odustaje od svoje potrage za pravdom, kroz razgovor neprestano ponavljajući – "Hoće li netko za to odgovarati?".
Udruga 'Mobing': Malo presuda u korist radnika
Kako doznajemo u udruzi "Mobing", iako u Hrvatskoj dnevno tri osobe prijave zlostavljanje na radnom mjestu, izrečen je tek mali broj presuda u korist tužitelja, i to, kako upozorava predsjednica udruge Jadranka Apostolovski, uglavnom uz minimalne novčane kazne, dok velika većina predmeta godinama stoji na sudu u očekivanju presude.
– Problem je što Hrvatska još nije donijela zakon o mobingu, unatoč postojanju nacrta prijedloga ovog zakona, koji smo u partnerstvu s vezanim udrugama iz Srbije, Crne Gore i Makedonije, a slijedom projekta financiranog sredstvima iz EU fondova, napravili još 2010. godine, a koji je u međuvremenu u ovim državama i izglasan. Kako se kod nas tužbe za mobing rješavaju uzimajući u obzir šest različitih zakona, ostaje puno manevarskog prostora za vješte odvjetnike pa se stvari kreću sporo – kazala je Apostolovski, ističući kako mobing ostavlja teške posljedice, te ga kao društvo moramo ozbiljno shvatiti.
'Nema mobinga'
Za komentar smo pitali Svetlanu Bilotu, tadašnju izvršnu direktoricu i prevoditeljicu, te aktualnu zamjenicu direktora hotela "Jadran", koja nam je kratko kazala kako u hotelu nema mobinga, jer se prema svim zaposlenim radnicima odnose kao prema ljudima
Nema komentara:
Objavi komentar