***************************************************************
POŠTENJE U KLASNOM DRUŠVTU
***************************************************************
Ograničeni diletanti na vlasti
- AUTOR:
-
- 19.12.2016. u 08:46
Rim drugi put za redom živi pogubnu kombinaciju nesposobnog amatera, majstora šarmantne fraze i nezadovoljnika s jedne i birokratske mašinerije s druge strane
Politička katastrofa u Rimu posljedica je predodžbe da je moguće teritorij s mnogim stanovnicima, sa svim njegovim kompleksnim zahtjevima i potrebama, voditi po jednostavnim, često radikalnim receptima, kakvi se razvijaju za šankom u baru. I da takvu recepturu može provesti u djelo bilo koji amater, jer je zapravo sve to krajnje jednostavno - a ne provodi se zato što to sprečava urota vlastodržaca i inih moćnika.
Ta je predodžba u srži populizma, ideologije koja poima puk, narod, kao zajednicu koju prožimaju jedni te isti interesi, koja bi morala biti izravan izvor svake moguće vlasti, izraziti jednog vođu, lako zamjenjivoga, jer svatko može vladati ako je častan.
Nije ta ideja nipošto nova. Izrazio ju je i veličao još Polibije, u drugom stoljeću prije Krista, diveći se, s grčke strane, duhu i snaženju Rima, koje je pripisivao poštenju Rimljana i vrsnosti njihova vojnih i građanskih institucija.
Za tu vrstu vlasti Polibije je koristio termin koji je u međuvremenu bio posve pao u zaborav, ali se ovih dana, osobito nakon Trumpove pobjede, sve češće vrti po medijima: ohlokracija, u engleskome spominjana i kao "mobocracy", u svakom slučaju vladavina mase. U arapskome je termin postao popularan nešto ranije, u Libiji, kao džamahirija. Toliko da ne bi tko rekao da nismo znali.
Problem je što nije bilo "ohlokracije" koja se nije izvrgla u "katergarikraciju" iliti "palinantropokraciju". Uzalud ćete tražiti te termine u grčkome, ali tako bi se morala nazvati vladavina pokvarenjaka, kao "najboljeg sina", "velikog vođe", naprosto "vođe", prvog čovjeka ohlokracije. U paradigmatskoj distopiji o ohlokraciji taj se palinantropokrat zove Veliki Brat (1984). Toliko da ne bi tko rekao da nismo pročitali. A vala i doživjeli, barem malo stariji među nama.
I u distopiji, i u realityju u kojemu živimo, ta realizacija populističke floskule ne može funkcionirati bez administrativne mašinerije. Još je Max Weber uvjerljivo pokazao da birokracija nije apsolutno negativna, sama po sebi, nego samo kada je neefikasna, kamoli korumpirana. Ne treba ići daleko. Iz Rima i hrvatska birokracija katkad izgleda kao uredan svijet, a Frankfurt kao Zemlja Obećana (a tek Stockholm!).
Ni amater na vlasti nije a priori katastrofa. Inteligentni amateri će se prilagoditi relativno lako (nisu u politici redom nobelovci, taman posla). Nevolja je s neinteligentnima, koje nije tako teško prepoznati: nađete li čeljade kojemu je sve jasno, pače jednostavno - velika je šansa da je ograničen. Još je jedna šansa: da se takav neće lako potvrditi u svom zanatu, u svojoj profesiji, pa će smatrati da su mu krivi drugi, da mu je kriva politika, da se i on sam treba baciti u politiku gdje bi sve mogao srediti ein-zwei, samo da mu je vlast, makar na jedan dan. Sve bi on to, u čas posla…
Pogubna je kombinacija nesposobnog amatera, majstora šarmantne fraze koja pada kao melem na dušu nezadovoljnikâ i sudbinskih gubitnika, uvijek spremnoga naći u drugome krivca za svoje propuste (poput kluba kojemu suci sveudilj kradu ili nacije koju svi poštenu varaju), s jedne strane, a s druge birokratske mašinerije na kojoj su Parkinson i Murphy stekli slavu svojim zakonima, a Peter načelom.
Rim to živi već drugi put za redom. Prvo je lijevi centar, na primarnim izborima, izabrao kandidata koji se sam deklarirao kao "Marsijanac", pa su takvoga, palog s Marsa, izabrali za gradonačelnika, gdje se pokazao apsolutno nesposobnim za to mjesto (po Peterovu načelu o napredovanju). Pao je, taj Ignazio Marino, sunovrativši u propast i svoju političku stranku u Gradu. Na vlast se popeo Grillov PoKret 5 zvjezdica, čiji je guru, sada već pokojan Gianroberto Casaleggio, za kandidatkinju (kroz manipulirano glasanje "mnoštva" preko Weba) izgurao odvjetnicu Virginiju Raggi, prosudivši i presudivši: "Žena je i telegenična". Tako se na Kapitol popela manekenka populizma, samouvjerena i arogantna a nekompetentna.
U šest mjeseci ne da nije bila kadra kompletirati gradsku upravu, nego su joj manje-više svi odabiri stradali: tko otjeran jer se usudio primjenjivati zakon, tko prisiljen na ostavku skandalima, tko policijskom istragom, tko uhidbom zbog evidentnog kriminala. Iza rešetaka je završio Raffaele Marra, faktotum gradske administracije, koji se hvalio da "jedini poznaje upravno pravo" među izabranim diletantima. Grillo, kao da je hajdukovac, optužuje suce i kliče: neće nas zaustaviti.
U Rimu je vrag odnio i tako uvriježene službe kao što su gradski prijevoz i odvoz smeća, o složenijim aktivnostima da se ni ne govori (tu posljedice stižu za koju godinu, kao što se sada plaćaju računi korupcije u upravi postfašističkoga gradonačelnika Giannija Alemanna).
Da ne zaboravimo: bojni poklič PoKreta je: "Poštenje! Poštenje! Poštenje!" Pitanje za kviz: na koga vas to podsjeća u Hrvatskoj?
Nema komentara:
Objavi komentar