Ulaskom u
Pazin teško je bilo pojmiti to gradsko mrtvilo. Možda se tu odvija neki pogreb.
Što sam brže kročio kroz njegovo središte, prema istočnom djelu, moglo se
primijetiti , gotovo na svakom raskršću budnog milicijonara. Vijugavom ulicom prema vrhu željezničke
stanice, tu se zaticao vojnik; čak i po uskim puteljcima i stazama . Pred
samom stanicom nalazila se miješana grupa vojnika i milicije. Blagajnički šalter bio je zatvoren, a kad sam panično pokucao,
još uvijek bojeći se da kasnim na vlak, nitko se nije niti odazvao. Još jedan
kucaj – tek se pomakne prozorčić, ali uzalud, jer se blagajnik ponovno vrati na telefon. Napokon
se približi šalteru sa pitanjem : mladiću kuda žuriš ? „Smiri se, vlak za Pulu kasni“. Na peronu
mnoštvo putnika, šutljivih i zamišljenih, valjda, prema nekom svom daljnjem
cilju. Tako je proteklo nekih pola sata, pa jedan sat, dva…. i tri. Razmišljam
, možda kao i ostali putnici: ima li uopće smisla nekog daljnjeg čekanja. Iz
daljine, odjednom, se začu pišteća
sirena.
Ono opće mrtvilo, kroz čije se zujanje moglo čuti
obična muha, odjednom se pretvori u naglo i veliko komešanje. Nervozni otpravnik
vlakova, milicija, vojska, putnici,
postali smo neka šarena gomila ljudskih
zagubljenika; odjednom oživjelih lica - koji
znaju za svoje životne pravce, Možda, k nekim
svojim tihim snovima ili neizvjesnim nadama- ide se naprijed !
Ali što ako
se i varamo?!
Jedna dugačka
kompocija, nalik na raketu projuri, tu, ispred nam nosova, poput jedne varljive životne farse.
No, jedini znak upitnika dao se ipak nazreti
onom nepomičnom vojničkom uspravnošću
odpranika vlaka; svih vlakova. Onih vlakova koji možda stižu, koji kasne, ili pak onih koji ne stižu nikada…
Nastavlja se
Nema komentara:
Objavi komentar