Uskoro se
začu pisak lokomotive i z pravca Cerovlja. Napokon.
Za koju
minutu, druga, još dulja kompozicija izduženo putničkih vagona projuri raketnom
brzinom. Tu i tamo dalo se nazreti, kroz njene duguljaste prozore, po koja osoba.
Još jedan pisak iz pravca sv Petra.
Drugi je muk zatim obavio pazinski peron, ispunjen živim ljudskim mumijama.
Napokon, treći
se pisak začu iz pravca Cerovlja, da bi istom brzinom projurila kroz Pazin još
dulja raketa teretnih vagona, puna usijanih , nikada do tada viđenih američkih
limuzinama.
Lakše je, možda, postati svjestan tih tri i pol sata
društvene agonije koja je vladala od Beograda do Pule, na svakoj željezničkoj
postaji, pri svakom naselju i gradu. Pri svakom raskrižju, puteljku ili nekoj
kozijoj stazi. Kao i u čitavoj zemlji poremećenih ljudskih odnosa, zdravstvenih
tegoba, dijećijih vapaja, zagorjelih,ili nepripremljenih jela. Stotine,tisuće i više tisuća praznih sati jedne
nacije, plemena ili jedne civilizacije koja to nije, i koja, po svojoj prilici neće
ni biti, - nego pojmiti tu gomilu ćutljivih bića, koja se ukrcava u taj četvrti
voz, koji se skoro neopaženo dovuće, -da
bi i stao....
Nastavlja se
Nema komentara:
Objavi komentar