M J A S N I K OV
Izvadak iz knjige Dr. Ante Cilige: Svjedok najvećih laži dvadesetog stoljeća.
Koliko se danas ta tema već nalazi u ropotarnici suvremene povijesti- neka prosudi cijenjeni čitatelj ovog bloga.
***
„U osobi Gregorija Mjasnikova, imali smo na našim sastancima živog – i ako samo simboličkog – kandidata za osvojenje i porobljenje naše stare Europe u dekadanciji. Uz osobitu ličnu dramu Mjasnikov je utjelovljavao u svoj osobi sa rijetkom reljefnošću čitavu dramu ruske revolucije, njen unutrašnji sukob: birokracija-proletarijat, kao i vanjski: Rusija – Europa. Zato ču se zadržati malo dalje na toj izvanrednoj ličnosti.
Mjasnikov spada nesumnjivo među legendarne ličnosti ruskog naroda i ruske povijesti. Svojom iskonskom snagom i originalnošću on nas podsjeća na popa Avakuma ili na Pugačova . Neke crte Nečajeva nisu mu također tuđe. Uralski radnik,metalac iz jedne od onih starih i velikih željezara na Uralu, on stupa posve mlad u rusku Socijal-Demokratsku radničku stranku, koja je na Uralu listom pripadala boljševičkoj frakciji. To da je aktivno sudjelovao u svim borbama onog vremena, osobito u revoluciji 1905-1906., kao i to, da je poslije 1906. .dospio na dugogodišnju robiju, nije ništa neobično. No činjenica, da je taj mladi radnik pročavao i pročio ne samo svu političku literaturu svog vremena, nego i sociološku i filozofsku, to je nešto izvanredno i zapanjujuće. Pri tom njegova sociološka i filozofska naobrazba nije bila tek formalna. On je ne samo poznavao svu rusku i inostranu (ovu posljednju u ruskim prijevodima, a na ruski se tada prevodilo sve što je iole zanimljivo izlazilo na tom području u inozemstvu) marksističku filozofiju i sociološku literaturu, nego je njom i samostalno i originalno vladao i o njoj rasuđivao. Vulkanska energija i aktivnost tog čovjeka iz puka, koji je prošao samo četiri razreda osnovne škole i neke večernje tvorničke tečajeve, bila je poduprta i obogaćena neobičnim intelektualno-duhovnim sposobnostima, koje su učinile od njega genijalnog autodiktata- polu Proudhona-poluGrak-Babeufa, svoje vrste. Jaki organizam,srednji ali plećati rast, mješavina ruskih i tatarskih tjelesnih osobina, služili su kao čvrsti temelj na kojim su počivali veliki napori njegova života. U doba građanskog rata 1917.-1920. i član Centralnog Komiteta boljševičke partije Rusije. On je imao vidnog učešća u ubistvu bivše carske obitelji u Jekaterimburgu (kasnije Sverdlovsku) u kolovozu 1918. godine. Njegova uloga u tom djelu nije u tančine rasvijetljena . On sam uvijek se suzdržavao da o toj stvari nešto precizno kaže ili napiše. No sigurno je, da je on bio jedan od onih triju ili pet osoba koje su na mjestu, na Uralu, odlučile da se izvrši istrebljenje carske obitelji nakon što im je Lenjin dao poznatim brzojavom slobodne ruke, a Sverdlov natuknuo u svojoj poruci u kojem pravcu je poželjno iskoristiti slobodu, koju im je Lenjin ostavio. O toj uputi Sverdlova pripovijedao mi je sam Mjasnikov. Iz njegova pripovijedanja može se zaključiti, da je on bio u tom krugu pravi ideolog istrebljenja. On je vidio simboliku, pobjedu i posvećenje revolucije upravo u tome, da je jedan Mjasnikov – radnik, čovjek iz puka – baš onaj koji je uništio i satro glavu, simbol i personifikaciju starog režima, režima koji vladao i davio kroz stoljeća milijunske narodne mase jednog ogromnog imperija. Taj veliki caroubica živio je stalno u problematici opravdanja i veličanja tog djela.
No više nego svojim učešćem u ubojstvu carske obitelji, Mjasnikov je pokazao snagu i veličine svoje originalnosti i volje u pobuni –teoretsko principijelnoj i praktično-političkoj – protiv Lenjina, godine 1920. i dalje. Prije nego Šljapnikov , Medjedjev, Kolontai i druge vođe čuvene „Radničke opozicije“, i mnogo energičnije i sve snažnije negooni. Mjasnikov je počeo grmiti sa Urala protiv birokratskog totalitarizma, koji se formirao pod okriljem i vodstvom Lenjina.
Dok je radnička pozicija primila i priznala Lenjinov politički sistem jedne stranke i tražila u okviru tog sistema političkog totalitarizma samo ekonomsku demokraciju, demokratsku kolektivnu upravu nad tvornicama (nešto slično što sada obećava i propagandistički reklamira Tito u Jugoslaviji), Mjasnikov je tražio za proletarijat političku demokraciju zajedno s ekonomskom, znajući da ova posljednja ne može biti nego laž, ako nema one prve. Kao pravi čovjek iz naroda, iz srži radničke klase, Mjasnikov je gordo ustao protiv Lenjinove koncepcije o vodećoj ulozi Partije. Vodeća uloga o dijelu oslobođenja proletarijata i u prelaznoj fazi k socijalizmu pripada i treba da pripada klasi – proletarijatu, a ne stranci. Oslobođenje radničke klase je djelo smog proletarijata. Radnička klasa treba da kontrolira stranku, odnosno stranke, ane obratno: Stranka radničku klasu; sloboda stranka je preduvjet ove vrhovne kontrole društva i cijelog političkog života sa strane proletarijata.
Kad je radnička opozicija početkom 1921.- na svršetku X kongresa ruske Komunističke stranke i nakon ugušenja Kronštadskog ustanka – kapitulirala pred Lenjinom, Mjasnikov sa svojom Radničom grupom, koja je zimi 1920-21. nastupila kao lijevo krilo Radničke opozicije,odbio je kapitulirati i nastavio je borbu. Lenjin ga je na to dao isključiti iz stranke , a zatim uhapsiti po GPU. Mjasnikov je bio prvi komunist-opozicionalac uhapšen u Sovjetskoj Rusijii otpremljem u zatočenje; to je bilo odlukom Lenjina, (a ne Staljina, op. ovog bloga).
U kritičnoj 1923.godini Mjasnikovljeva grupa uzela je vrlo aktivno, a više puta i vodećeg učešća u mnogobrojnim i velikim radničkim štrajkovima, koji su tada bili preplavili Rusiju.
Mjasnikove pristaše pokušali su te godine osnovati u Rusiji novu Komunističku Radničku stranku, smatrajući da je službena Lenjinova Komunistička stranka postala oruđem vlasti i interesa nove birokracije protiv proletarijata. Mjasnikovci su tada također istakli da princip komunističke stranke pojedinih republika i nacija Sovjetske Federacije imaju biti ravnopravne, a ne podčinjene ruskoj komunističkoj stranci.
U manifestu ruskom i međunarodnom proletarijatu,izdanom tada ilegalno u Rusiji, a legalno u Berlinu, grupa Mjasnikova načinila je bilansu Ruske Revolucije i istakla svoj radničko-demokratski program i zahtjeve kao zavjet propale socijalne revolucije u Rusiji, protiv pobjedonosnog i birokratskog lenjinizma i voždizma (kulta vođa)
Po oštrini formulacija i preciznosti problematike ovaj se manifest Mjasnikova može usporediti sa čuvenim „Manifestom ravnih“ Grakha Babeufa na kraju velike francuske revolucije.
Štrajkovi 1923. godine bili su ugušeni,Ruska Revolucija kotrljala se sve dalje nizbrdo, ruski proletarijat ulazio je u fazu duboke noći. Mjasnikov je bio otpremljen dalje u zatočenje, njegov pokušaj stvaranja novog radničkog pokreta i stranke u Rusiji bio je u tadašnjim prilikama osuđen na neuspjeh. U drugoj polovici dvadesetih godina Mjasnik je bio internira na Kavkazu, u Armeniji, odakle je prebjegao u Tursku, a iz Turske je stigao u Pariz. U Parizu je počeo drugi čin drame ovog velikog ruskog pučanina- revolucionara ( drame koja se trebala završiti tragično trećim činom- opeta u Rusiji, u Moskvi, poslije 1945.godine.)
Mjasnikov je stigao u Pariz s uvjerenjem da će u Francuskoj i Zapadnoj Europi naći proletarijat, sposoban i zreo za revolucionarnu i stvaralačku inicijativu. Zaostali i primitivni ruski proletarijat- mislio je Mjasnikov- počeo je, osobnom sticanjem historijskih prilika, prvu socijalističku radničku revoluciju, ali je , slab, brzo sustao i podlegao reakcionarnoj birokraciji; napredni, kulturni, mnogobrojni zapadno- europski proletarijat mora početi, odnosno nastaviti djelo socijalističke revolucije u svijetu tek kao drugi u kronološkom redu, ali zato sa znatno većim zamahom, dubinom i perspektivama . Zastavu, koja je pala u Rusiji dići će- i mnogo viši-revolucionarni Pariz i klasični proletarijat Njemačke i Engleske.
Te su predodžbe Mjasnikova bile u skladu s koncepcijama, koje su u pitanju odnosa između Rusije i Europe imali- 1903., u 1905., pa i dalje do 1917., sve do „Staljinove ere“- svi ruski socijalisti,pa i boljševici. No usprkos toga kolektivnog uvjerenja, te su predodžbe bile posve netočne.
Rat 1914. pokazao je, da su europski proleteri u doba prije 1914. u većini, istina, opozicionalno raspoloženi prema buržoaziji, ali ne zato i revolucionarno. Zato su oni mogli krenuti u rat- svaki na strani svoje buržoazije protiv buržoazije i proletera druge protivničke stranke. Revolucioniranje europskog proletarijata i stvaranje u njegovim redovima revolucionarnih komunističkih stranakaposlijeruske revolucije i završetka prvog svjetskog rata, ispoljilo se više kao neka vrsta degeneracije europskog proleterskog pokreta, nego kao stvaralački revolucionarni čin. Iskustvo od 1919. i osobito od 1921. dalje pokazalo je da ova komunistička „revolucionarnost“ europskog proletarijata dopire dotle, da taj proletarijat vrši ulogu „pete kolone“ sovjetske birokracije, da je pripravan izdati svog klasnog protivnika- svoju buržoaziju- u korist njenog vanjskog neprijatelja, no da nije sposoban za svoju samostalnu i stvaralačku inicijativu. Dogodilo se ono što je prije sto godina prorokovao Herzen „unutarnjih“ barbara, proletera Europe s vanjskim, sjevernim barbarima, s revolucionarnom Rusijom…
No ta revolucionarna Rusija, koju je europski proletarijat bio spreman da služi petom kolonom, bila je u očima Mjasnikova – pa ne samo u njegovim očima , nego i stvarno – Rusija birokratske državno-kapitalističke reakcije i kontrarevolucije, koja je zadavila ruski proletarijat i uništila one skromne početke stvarnog socijalizma, radničke samouprve i slobode, koji su se bili pojavili- a gdje i učvrstili- prvih godina revolucije, 1917-1919.
Mjasnikov je došao Pariz da traži kod zapadno –europske proleterske braće, osobito kod revolucionarnog komunističkog proletarijata, koji- mislio je Mjasnikov – n pozna pravo stanje u Rusiji, pomoč za obespravljeni ruski proletarijat protiv te sovjetske lenjinsko- staljinske birokracije. Mjasnikova je tu očekivalo duboko razočaranje. Revolucionarni komunstički proletarijat Francuske i Europe nije htio ni čuti o borbi protiv sovjetske birokracije niti o formranju nekog novog, samostalnog radničko-demokratskog komunističkog pokreta.
Došavši iz primitivnog, divljeg, barbarskog svijeta, ali svježeg i punog poleta i inicijativa, Mjasnikov se našao u visoko kulturnom, ali starom i zamorenom svijetu, istrošeno u svim svojim socijalnim klasama. Mjasnikov je zapao u položaj Preteče u pustinji. On za tu ulogu nije bio pripravan.
K socijalnom neuspjehu njegove akcije ili bolje reći: njegovih pokušaja, pridružile su se i osobne poteškoće. On je bio za Pariz i Europu suvišan čovjek ne samo u idejnom smislu-njegove ideje, njegovi problemi, tj. ideje i problemi unutarnje, socijalno i moralnog sloma ruske revolucije nisu u ono doba u Europi bili aktualni- nego i kao fizički radnik: za takove pedeset godišnje fizičke metalce, koji su često i na dulje vrijeme prekidali svoj profesionalni rad, bilo je onda u europi manje posla. Teško usvojenje i nedovoljno poznavanje francuskog jezika otežavalo je s druge strane uključivanje Mjasnikova u politički i duhovni život Europe.
Razočaranje u Europu dovelo je Mjasnikova u politički i psihološki čor-sokak. U prvom redu čovjek akcije, Mjasnikov nije uspio da zamisli svoju borbu produženu u decenija i stoljeća.. Čovjek Rusije i Europe, on nije uspio da uklopi u svoj vidokrug i Ameriku, ogromne stvaralačke mogućnosti mladog američkog kontinenta, a niti mogućnost ogromne Azije koja se budi, Afrike i Australije. Duboka psihološka i politička kriza, koju je Mjasnikov proživio u toku svog deset godišnjeg boravka u Parizu, ispoljila se uoči i u početku Drugog svjetskog rata.
Već u doba sovjetsko-japanskih sukoba , pojedinih, alisimptomatičnih kušanja snaga na korejsko-mandžursko-sovjetskoj granici, do jezera Hassan (Khanka) i brda Čanku-feng 1938., Mjasnikov je bio ispunjen nekim čudnim, upravo sumnjivim oduševljenjem i gordošću koju su ti sukobi izazvali u njemu za našeg borca –vojnika Crvene Armije. Mjasnikiv je ispuštao iz vida , da je taj hrabri naš borac-vojnik bio ipak samo uruđe u rukama časnika i Sovjetske vlade, sovjetske birokracije i Staljina- ne manje nego što je japanski borac –vojnik bio oruđe svoje vladajuće klase.
Poslije pakta Hitler-Staljin-Mjasnikov je odbcio prividnost razlikovanja između akcije crvenih vojnoka i Staljinove vlade. Imperijalističko uključenje Estonske, Letonske, litve i Itočne Poljske u Sovjetski savez- poslije i na osnovu pakta Hitler-Staljin- Mjasnikov je otvoreno branio kao progresivni akt, koji je iznosio ukidanje privatnog vlasništva na svom tom području pripojenom Rusiji. Prijelaz iz privatnog vlasništva k državno-kapitalističkom, znači, govorio je Mjasnikov, ipak korak naprijed, korak bliže k socijalizmu. Da je on sam nekada u dalekoj 1920. i 1923.godini započeo samostalnu i originalnu fazu svog političkog života upravo tom borbom protiv državnog-kapitalističkog vlasništva , u ime socijalizma kao jednog novog naprednog oblika društvenog života u našem stoljeću, Mjasnikov je nekad zaboravljao.
Vrhunac našeg spora s Mjasnikom je nekako bio dostignut u vrije sovjetsko-finskog rata. Napadaj sa strane Staljina bio je cinički otvoren; imperijalistički pohod jedne velesile na jedan malen narod- bio je očekivan. Tu nije bilo niti izlike: da Staljin zauzima to područje zato, da bi izbjegao njegov pad u ruke Hitlera. Pa ipak je Mjasnikov s izazivajućom upornošću branio i suglasio se s borbom Staljina protiv Finske. Na našim nedjeljnim sastancima večrama kod Maslova- Ruth Fischer naj življi i najburniji dio naših razgovora i spora s Mjasnikovom ticao se sovjetsko-finskog rata. Inicijativa u oštrini izraza pripadala je baš Mjasnikovu. Moralo-idejnu slabost svojih pozicija, koje su k tome značile otkaz i zataju najljepših stranica njegove vlastite prošlosti-Mjasnikov je očigledno kušao pokriti oštrinom izraza, vikom i srdžbom.
Budućnost je trebala pokazati, da se iza tog padanja Mjasnikova u sovjetski patriotizam krila zapravo jedna misao koja je išla mogao dalje: kad vi Europejci, niste sposobni da učinite ni ono, što je učinila zaostala Rusija, onda je pravo, da dođete svi pod Rusiju, Moskva mu je za povratak stavila na raspolaganje zrakoplov, ali tamo je iščezao bez traga.“
****************************************************************
Komentar ovog bloga
Kao što je ironija povijesti naložila da Lenjin iščezne podlegavši atentatu- zbog izdaje vlastitih načela- to se identično događa sa Mjasnikom-da postane žrtva iste svirepe ruke Staljina…Hir ili pravilo socijalne dijalektike- ili tek povijesna pouka dolazećim generacija-ako ih bude ?!
www.seveinomajkus.com
Nema komentara:
Objavi komentar