ZADNJA PUNA PLAĆA STIGLA JE U RUJNU
Zavarivač u Uljaniku na rubu egzistencije Nermin Duraković: "Kad po tko zna koji put čuješ da odluka ipak neće biti krajem tjedna, da se ponovno odgađa, OSJEĆAŠ SE K'O POPIŠAN"
Računi i kredit ne pitaju stiže li plaća ili ne, oni uredno dolaze na adresu svakog mjeseca. U međuvremenu su se stvorili i dugovi. Supruga je nezaposlena, a s troje djece u školi Nermin jedva krpa kraj s krajem. Jedini izlaz vidi u odlasku iz Pule. Trbuhom za kruhom u Njemačku gdje bi započeo novi život na nekom novom radnom mjestu. A to je opcija koju će, bude li primoran, prihvatiti teška srca. Iako se još uvijek premišlja, sve mu jasnije da će mu upravo taj potez pomoći da prehrani obitelj
"Kad nam kažu da će u petak biti odluka, rješenje, mi radnici se svi ponadamo. Odmah pomislimo na te zaostale plaće. Svi smo ih već odavno potrošili. Onda opet, po tko zna koji put, na televiziji čuješ da odluka ipak neće biti krajem tjedna, da se opet odgađa. Osjećaš se k'o popišan. Jer radi se o goloj egzistenciji", govori Nermin Duraković, 47-godišnji radnik brodogradilišta Uljanik, zavarivač. Bošnjak rođen u Makedoniji, točnije u Skopju. Po struci strojarski tehničar. Inače i predsjednik Stranke demokratske akcije Hrvatske (SDAH) Pule.
U Uljaniku je zaposlen već 14 godina. Zadnju plaću dobio je u rujnu prošle godine. Nakon toga su mu na račun sjela još tri minimalca. Kao i, ističe odmah, ostatku njegovih kolega. No, računi i kredit ne pitaju stiže li plaća ili ne, oni uredno dolaze na adresu svakog mjeseca. U međuvremenu su se stvorili i dugovi. Supruga je nezaposlena, a s troje djece u školi Nermin jedva krpa kraj s krajem. Jedini izlaz vidi u odlasku iz Pule. Trbuhom za kruhom u Njemačku gdje bi započeo novi život na nekom novom radnom mjestu. A to je opcija koju će, bude li primoran, prihvatiti teška srca. Iako se još uvijek premišlja, sve mu jasnije da će mu upravo taj potez pomoći da prehrani obitelj.
Obitelj preživljava
Snalazi se, govori, kako stigne. Novac, nažalost, posuđuje. Od rodbine i prijatelja. Najstarija kćerka studira na Učiteljskom fakultetu u Puli, mlađa je maturantica u Medicinske školi, a najmlađa pohađa četvrti razred osnovne škole. Na svu sreću, ističe, Općina Fažana subvencionira kupovinu udžbenika. Onu za osnovnu školu u punom iznosu, a za srednju 50 posto. To im je itekako pomoglo.
Supruga ga već dulje vrijeme nagovara da napokon napuste Istru. Isto mu govori i najbolji prijatelj. Taj mu je kazao, prisjeća se Nermin, da je budala što još uvijek nije otišao. A mogao je u više navrata. U Njemačkoj ga čeka siguran posao. Gore ima i rodbine, zna jezik, tržište rada je otvoreno. No, žao mu je baciti sve te godine života koje je gradio ovdje. Stvarno, iskren je, voli Istru.
Došao je u Pulu s 27 godina, sasvim slučajno i neplanirano. Nikad nije imao nikakvo neugodno iskustvo, niti je imao osjećaj da mu je nešto zakinuto jer nije odavde. Ima svoj krug prijatelja, djeca su ovdje odrasla i nadao se da će ostati u Puli, odnosno Valbandonu gdje stanuje, do kraja života. Tamo je, priča dalje, izgradio kuću. Za nju Nermin otplaćuje kredit. I to je normalna stvar. Jer, govori, tko može izgraditi išta bez kredita. Sada ju, govori potišteno, mora prodati. Već je u pregovorima s nekim agencijama.
Dok je radio u Uljaniku, Nermin je znao u mjesec dana imati i 99 sati prekovremenih. I nije to zato što, iskren je Nermin, voli Uljanik i ne može bez njega. Nego što mu je trebalo. Djeca su ipak izdatak. U Uljaniku, nagađa, ima možda pet ljudi kojima je životni san bio raditi u brodogradnji. Ostali tamo rade zato što moraju. U ona najbolja vremena, prisjeća se, kupio je parcelu i počeo graditi kuću.
- Ja nisam Istrijan, nisam ovdje, na moju žalost, ništa naslijedio. Najbolja opcija je bila da se zaposlim u Uljaniku. Plaća je bila redovna, imali smo beneficije, regres, dar za dijete. Kooperanti su tada zarađivali još više od nas uljanikovaca. Bilo je to doba sigurnosti. Kad sam došao u banku, pitali su me samo koliko želim novca. Znali su da će otplata biti sigurna, prisjeća se Nermin potišteno.
No u Uljaniku, nastavlja Nermin, nije lako raditi. On je radio u premontaži, u hali. Tamo gdje se izrađuju najteže sekcije, krme i pramci. Vari se u zatvorenom prostoru, u dimu, bez sunca. Brodomonter ti, objašnjava, cijelo radno vrijeme nabija kunjeve iznad glave. Buka je neizdrživa, a ne pomažu ni čepići za uši.
OPŠIRNIJE U TISKANOM I ONLINE IZDANJU
Nema komentara:
Objavi komentar