Kako revitalizirati starogradske jezgre
Piše: Elio Velan
| Objavljeno: 03.11.2015 | 09:38 | Zadnja izmjena: 03.11.2015 | 09:38 | 0 komentara |
Francuski povjesničar George Duby ostavio je zapisano da cijeli Mediteran živi dvojako: u ljetnoj punoći i u zimskoj praznini, i to od Maroka do Savudrije, nema iznimki. Prije par dana porečko je Gradsko vijeće započelo raspravu glede usvajanja dokumenta u kojemu se trasiraju smjernice razvoja grada u narednih pet godina. Poreč je grad, poput ostalih na Mediteranu, gdje se ostvaruju milijunska turistička noćenja, ali u kratkom razdoblju, između lipnja i rujna, preko 82 posto noćenja ostvareno je u tom periodu.
Starogradska jezgra ljeti vrvi od turista, jednako kao u Rovinju, jednako kao i u Gradu na talijanskoj obali pored Trsta, jednako kao u Caorleu ili Lignanu, na Krfu u Grčkoj… U strateškom dokumentu stoji zapisano da će grad u narednih pet godina raditi na ostvarenju cilja revitalizacije starogradske jezgre. Misli se pri tome na zimski san, jer po ljeti nema što revitalizirati jer je sve izuzetno živo.
Ipak, bez obzira na financijske rezultate, bez obzira na to da stari grad dodaje turizmu onu kulturno-povijesnu dimenziju koja je jako bitna uz plažu i sunce, planeri budućnosti fokusirali su se i na taj aspekt. Pitanje se provlači od kad je turizam postao masovna pojava, svugdje, tokom zime, ljudi se gledaju, kad se slučajno sretnu na ulici, na trgu ili na rivi, i komentiraju prazninu koja ih okružuje i tišti.
Postoji li neki recept, je li netko na Mediteranu odgovorio na pitanje smislenim programom, je li netko povratio život koji nam je turizam oduzeo? Mislim da odgovora nema; jednostavno to je logikaposlovanja, ili cijena turizma. Grado, otok usred pješčane lagune s prelijepom starogradskom jezgrom zimi je pust, nema nikoga. U jednoj poslovnoj prostoriji, nedaleko crkve posvećene Svetoj Eufemiji, dva puta se tjedno skupljaju starosjedioci, članovi neke kulturne udruge i zabavljaju se: piju, ćaskaju, igraju karte, pjevaju, smišljaju planove za ljeto i to je to.
Starogradska jezgra je doživjela radikalnu obnovu, svaka je kuća restaurirana, uređene su ulice i trgovi, gradska rasvjeta funkcionira, sve je u najboljem redu, ali život kao da je (ne)stao. Članovi gore navedenog kluba žive izvan starogradske jezgre, iz nje su otišli, svjesno i dobrovoljno, kada je izvršena obnova, kuće i stanovi su potom prodani a u njima ima najviše Nijemaca i Austrijanaca; dolaze Japanci i Amerikanci i kupuju misleći na ljetni raspust itd., itd…
Sličan klub, namijenjen iseljenim starosjediocima nalazi se u Trstu u starogradskoj jezgri ispod katedrale svetog Justa koja je doživjela istu radikalnu obnovu. I oni su dobili stan izvan starog grada, i oni su otišli jer im je grad nudio bolje uvjete jer, zna se, restaurirati staru kuću košta više nego izgraditi novu. Iseljavanje domicilnog autohtonog stanovništva iz starogradskih jezgri dio je problema; nitko ne zna odgovoriti, odnosno objasniti zašto je razvoj turizma doveo i do tog fenomena.
U pitanju je biznis? Svakako, dodjeljuješ stan starosjediocu, obnoviš staru kuću i potom je prodaješ s naznakom: "kuća s pogledom na more". Kažu mi da u Poreču starih Porečana nema, znam da u starom gradu Rovinja Rovinježe možeš brojat na prste. Svugdje ista slika. U Poreču i Rovinju, u Gradu i Lignanu sve poslovne prostorije u prizemlju zgrada u funkciji su turizma. Gradske uprave žive od toga i na račun toga vrše godišnji obračun, izračunavaju bruto proizvod, dijele ga po glavi stanovnika i potom zaključuju kako svi žive u bogatom gradu koji se puni ljeti i prazni zimi.
Sad, pitanje istinske revitalizacije vezan je za povratak starosjedioca, odnosno povratka onih koji uistinu žive u dotičnom mjestu, koji se ne bave sezonskim biznisom, kojima je, barem u mislima i sjećanjima, svaka ulica, svaki trg i svaki djelić rive, značajan ne samo zbog ostvarenog profita. George Duby ulazi dublje u analizu fenomena i tvrdi kako je pražnjenje duše starih gradova cijena koja se plaća zbog gospodarskog nazadovanja cijelog Mediterana koji se još i dalje diči jedino kulturom, suncem i morem.
Ruku na srce: svi su nešto prodali, svi koji su nešto imali to su i prodali: skladišta, šufite, stanove, kuće. U Veneciji, kad je moćna Republika propala, započela je sezona pražnjenja palača: venecijanski antikvarijati zgrnuli su ogromna bogatstva prodajom obiteljskih dragulja, slike starih majstora, ormari, stolovi, satovi, nakiti, tapiserije, tepisi, sve na prodaju.
Bit će jako teško ostvariti ono što si je grad Poreč zadao kao zadatak, pet godina je tek djelić sekunde u dugom razdoblju pražnjenja.
**********************************************************************************************
Prošla su vremena kada je mitski David rješavao društvene probleme svojom praćkom.
Na njegovo su mjesto davno izronile stvaralačke mase, i daleko snažnija, kolosalno proizvođačka ekonomija, koja samo što čeka buđenje, da svojim jedinstvom zategne vlastitu elastičnu potentnost, i da njome pročisti klasno- parazitske barijere, ukopane na globalnim putovima dolazeće surađujućeg Čovjeka
www.severinomajkus.cm
Starogradska jezgra ljeti vrvi od turista, jednako kao u Rovinju, jednako kao i u Gradu na talijanskoj obali pored Trsta, jednako kao u Caorleu ili Lignanu, na Krfu u Grčkoj… U strateškom dokumentu stoji zapisano da će grad u narednih pet godina raditi na ostvarenju cilja revitalizacije starogradske jezgre. Misli se pri tome na zimski san, jer po ljeti nema što revitalizirati jer je sve izuzetno živo.
Ipak, bez obzira na financijske rezultate, bez obzira na to da stari grad dodaje turizmu onu kulturno-povijesnu dimenziju koja je jako bitna uz plažu i sunce, planeri budućnosti fokusirali su se i na taj aspekt. Pitanje se provlači od kad je turizam postao masovna pojava, svugdje, tokom zime, ljudi se gledaju, kad se slučajno sretnu na ulici, na trgu ili na rivi, i komentiraju prazninu koja ih okružuje i tišti.
Postoji li neki recept, je li netko na Mediteranu odgovorio na pitanje smislenim programom, je li netko povratio život koji nam je turizam oduzeo? Mislim da odgovora nema; jednostavno to je logikaposlovanja, ili cijena turizma. Grado, otok usred pješčane lagune s prelijepom starogradskom jezgrom zimi je pust, nema nikoga. U jednoj poslovnoj prostoriji, nedaleko crkve posvećene Svetoj Eufemiji, dva puta se tjedno skupljaju starosjedioci, članovi neke kulturne udruge i zabavljaju se: piju, ćaskaju, igraju karte, pjevaju, smišljaju planove za ljeto i to je to.
Starogradska jezgra je doživjela radikalnu obnovu, svaka je kuća restaurirana, uređene su ulice i trgovi, gradska rasvjeta funkcionira, sve je u najboljem redu, ali život kao da je (ne)stao. Članovi gore navedenog kluba žive izvan starogradske jezgre, iz nje su otišli, svjesno i dobrovoljno, kada je izvršena obnova, kuće i stanovi su potom prodani a u njima ima najviše Nijemaca i Austrijanaca; dolaze Japanci i Amerikanci i kupuju misleći na ljetni raspust itd., itd…
Sličan klub, namijenjen iseljenim starosjediocima nalazi se u Trstu u starogradskoj jezgri ispod katedrale svetog Justa koja je doživjela istu radikalnu obnovu. I oni su dobili stan izvan starog grada, i oni su otišli jer im je grad nudio bolje uvjete jer, zna se, restaurirati staru kuću košta više nego izgraditi novu. Iseljavanje domicilnog autohtonog stanovništva iz starogradskih jezgri dio je problema; nitko ne zna odgovoriti, odnosno objasniti zašto je razvoj turizma doveo i do tog fenomena.
U pitanju je biznis? Svakako, dodjeljuješ stan starosjediocu, obnoviš staru kuću i potom je prodaješ s naznakom: "kuća s pogledom na more". Kažu mi da u Poreču starih Porečana nema, znam da u starom gradu Rovinja Rovinježe možeš brojat na prste. Svugdje ista slika. U Poreču i Rovinju, u Gradu i Lignanu sve poslovne prostorije u prizemlju zgrada u funkciji su turizma. Gradske uprave žive od toga i na račun toga vrše godišnji obračun, izračunavaju bruto proizvod, dijele ga po glavi stanovnika i potom zaključuju kako svi žive u bogatom gradu koji se puni ljeti i prazni zimi.
Sad, pitanje istinske revitalizacije vezan je za povratak starosjedioca, odnosno povratka onih koji uistinu žive u dotičnom mjestu, koji se ne bave sezonskim biznisom, kojima je, barem u mislima i sjećanjima, svaka ulica, svaki trg i svaki djelić rive, značajan ne samo zbog ostvarenog profita. George Duby ulazi dublje u analizu fenomena i tvrdi kako je pražnjenje duše starih gradova cijena koja se plaća zbog gospodarskog nazadovanja cijelog Mediterana koji se još i dalje diči jedino kulturom, suncem i morem.
Ruku na srce: svi su nešto prodali, svi koji su nešto imali to su i prodali: skladišta, šufite, stanove, kuće. U Veneciji, kad je moćna Republika propala, započela je sezona pražnjenja palača: venecijanski antikvarijati zgrnuli su ogromna bogatstva prodajom obiteljskih dragulja, slike starih majstora, ormari, stolovi, satovi, nakiti, tapiserije, tepisi, sve na prodaju.
Bit će jako teško ostvariti ono što si je grad Poreč zadao kao zadatak, pet godina je tek djelić sekunde u dugom razdoblju pražnjenja.
**********************************************************************************************
Prošla su vremena kada je mitski David rješavao društvene probleme svojom praćkom.
Na njegovo su mjesto davno izronile stvaralačke mase, i daleko snažnija, kolosalno proizvođačka ekonomija, koja samo što čeka buđenje, da svojim jedinstvom zategne vlastitu elastičnu potentnost, i da njome pročisti klasno- parazitske barijere, ukopane na globalnim putovima dolazeće surađujućeg Čovjeka
www.severinomajkus.cm
Nema komentara:
Objavi komentar